Saznanja iz političkih nauka ukazuju da su tokom istorije rijetka bila srećna vremena, kad je čovjek smio da misli šta hoće i bio slobodan da kaže šta misli. Mlad čovjek je često čuo upozorenja iskusnijih da nije preporučljivo da govori o „političkim“ stvarima, odnosno da se ne miješa u politiku.Tokom istorije čovjek se odmalena naučio da je vlast prisutna svugde i svakoga nadzire i da se prema njoj mora gajiti strahopoštovanje, postupati onako kako ona očekuje ili traži, a da se za protivljenje može iskusiti kazna, da nepokornom može nametnuti trpljenje i patnju, te da je pametnije svoje ponašanje usaglasiti s njenim odredbama. Mnogi ljudi su mogli da čuju poruku stare kineske mudrosti, pa i videti simboličnu skulpturu s tri majmuna koji poruke prenose gestovima. Jedan je prednjim udovima zatvorio oči, drugi uši, a treći usta. Ove poruke - da ništa nisam vidio, ništa čuo i da ništa ne mogu da kažem - nisu u skladu s teorijama demokratije, učešćem građana u javnom životu, slobodom mišljenja i izražavanja. No, te skulpture nose pečat i prenose poruke jedne autoritarne političke kulture. Postizanje slobode u suštinskom smislu predstavlja zaista veoma težak i dug put. S tim u vezi, Kant je ukazivao kako se „na sve strane čuje poziv: ne razmišljajte! Oficir veli: Ne razmišljajte, već egzercirajte! Poreznik: ne razmišljajte, nego plaćajte! Sveštenik kaže: ne razmišljajte, nego verujte! (Samo jedan jedini vladar na svijetu kaže: Razmišljajte koliko hoćete i o čemu god hoćete, ali se pokoravajte!).”
Aristotel je detalnije opisao kako su i kojim sve tehnikama tirani uspjevali da podanike zaplaše, ućutkaju i zadrže u „mraku neslobode i neznanja“. Bezbroj je načina kojima su moćnici držali u mraku podređene, kao i tiranskih metoda kojima su se oslobađali kritičara, ličnosti koje su se isticale moralnom autonomijom i slobodarskim idejama. Karakteristično je da tirani vole - rđave ljude, zato što uživaju u laskanju, a čovjek slobodnog duha ne umije da laska. Plemeniti ljudi umiju da vole, ali ne da laskaju. A rđavi ljudi mogu da se upotrijebe za nečasne poslove. U političke svrhe se koriste razni mehanizmi i tehnike manipulacije podanika, pa i smišljene spletke. Osnovno je pravilo da se uklanjaju istaknute ličnosti i ljudi od čvrstog karaktera. Tirani moraju podanike uvijek imati pred očima, znati šta ovi govore i misle, te da siju razdor i klevete, podbadaju prijatelja protiv prijatelja.
Ljudi u različitim geografskim i društvenim sredinama preziru potkazivače, doušnike, odnosno špijune, u nakanama tirana i koji siju dirigovani razdor među ljudima, koji često sami kuju klevete, koje utiču tako da se čestiti ljudi izoluju ili osuđuju na pasivnost, a među svima se stvara uzajamno podozrenje i nepovjerenje. Gotovo u svakoj sredini se zna ko su ti ljudi, njih se pošteni klone i mijenjaju predmet razgovora kada se oni približe. U političkoj filozofiji oni se zovu roba od slabog materijala, a u narodu se kaže da su ni voda ni vino.
U autoritarnom političkom režimu preovlađuju ulizice i udvarači vlastima, a poslušnost je uslov napredovanja, a pametniji i pošteniji postaju pasivni, dok stručna i naučna politička misao ne može doći do izražaja.
Daklje, čovjek nije slobodan, dogod ne misli svojom glavom, nego po tuđim receptima i samo izvršava tuđi nalog. Stoga, čovjekov um je uglavnom pasivan i dolazi do njegovog opšteg zaostajanja. Danas se povećao, ali ne baš mnogo, broj onih koji, kao prosvjećeni smatraju da je dozvoljeno glasno razmišljati sve dok ga prati pokoravanje. Izgleda da se broj takvih mogućnosti povećava u srazmjeri sa opadanjem mogućnosti da se glasnim razmišljanjima nešto i promjeni. Ako je čovjeku dozvoljeno da glasno razmišlja ili da javno upotrebljava um pod uslovom da se time ništa ne mijenja, da li on ostaje podanik ili postaje građanin?
S tim u vezi, nameće se pitanje šta treba podanik da preduzima da bi postao građanin u socio-političkom smislu? Uslov da se ljudi od tiranije oslobode jeste sticanje njihove samosvijesti. Daklje, čovjek ne može postati građanin bez “(samo) svijesti“, znanja i hrabrosti. Znanje je pretpostavka „samosvijesti“, a hrabrost je uslov da bi se čovjek služio sopstvenim razumom i tako postigao “prosvijećenost“ i moralnu autonomiju, što je opet pretpostavka da bi postao građanin u punom smislu riječi, umjesto da svoj vijek provede kao podanik ili žrtva“samoskrivljene nezrelosti“. Borba za slobodu mišljenja, veću prosvijećenost i racionalnost, koji su uslov brzog napretka ljudskog duha i društva, vodila se tokom velikog djela ljudske istorije.
Ima izvjesne simbolike i korisno je da se podsjetimo kako su stari Grci dijelili ljude na građane (polites) i one koji to nisu bili, a koje su nazivali idiotes. Sistem koji ne poznaje ili minimizira građanina i ne ostavlja mu pravo mjesto u sistemu, u stvari, od stanovnika jedne države pravi “idiotes“. Međutim, demokratija pretpostavlja da se osnovni politički položaj čovjeka promjeni da od “idiotesa“ postane „normalan“ građanin“.
I na kraju, prvi i osnovni uslov za stvaranje liberalno demokratske civilizacije i danas predstavlja ostvarenje onog čuvenog Kantovog apela ljudima da sakupe hrabrost i počnu da se služe sopstvenim razumom.
Bonus video:
