Kroz istoriju se, globalno, razlikuju dvije suprotne i veoma snažne intelektualne struje u odnosu na javnu vladajuću politiku.
Prvu čine intelektualci zastupnici pozitivističke, odnosno funkcionalističke filozofije. Prema njima sve što odstupa od vladajućeg režima je samo devijacija, deformacija i patološki slučaj. Ova intelektualna struja stalno se sama nametala s otvorenom ponudom da bude korišćena za održavanje vladajućeg poretka i zaštitu njegovih interesa od revolucionarnog napada - promjena. Ovakva socijalna usmjerenost zajednička je svim njenim protagonistima od Konta, preko Dirkema do Vebera. Cjelokupni intelektualni kapital usredsređen je na istraživanje jedne strane stvarnosti: poredak, stabilizaciju postojeće strukture - iako je ona nerijetko predstavljala dehumanizovan društveni poredak. Na drugoj strani, sistematski su zanemarivane društvene promjene. To je, u stvari, u biti statistička koncepcija o održavanju status kvo i konzervativna i zarobljena misao o društvu i politici.
Druga intelektualna struja je bila pobornik kritičke filozofije - to je mišljenje u okviru jedne nove vizije o novim ljudskim i društvenim mogućnostima koja je prekoračila postojeću strukturu i bilo je duhovno oružje za njenu promjenu. Sa saznajnog stanovišta osnovna sposobnost kritičke filozofije se ogledala u rastvaranju svijeta pseudokonkretnosti, to jest, svijeta tekućih predstava, privida i prodiranja do osnove njihove istinske pojmljivosti, do stvarnog jezgra društva, do formule po kojoj se jedno društvo formira, održava ili mijenja. Ova kritička intelektualna struja nije težila isključivo opisivanju i tumačenju postojećeg nego je smatrala da se jedno društvo definiše i njegovim novim mogućnostima i alternativnim institucijama koje su više u skladu sa ljudskim potrebama. Ona je bila intelektualna strana istorijskog procesa emancipacije i istraživanja puteva i društvenih snaga koje su mogle biti nosioci nove društvene stvarnosti. Taj proces je zastupala plejada duhovnih veličina kao što su: Lukač, Korš, Bloh, Sartr, From, Markuze, Mils, Goldman, Kosik, Gouldner, Horkhajner itd.
Iz ovoga proizlazi da svi veliki globalni sukobi u sferi nauke, umjetnosti, morala, religije i politike uvijek u svojoj žiži imaju sukob intelektualaca koji zastupaju divergentne socijalno-istorijske orijentacije. Mit o intelektualcima je razbijen i time što je veliki broj obrazovanih ljudi često postajao sastavni dio autokratskih političkih režima. Postaju dio političkih sistema zasnovanih na dominaciji, alijenaciji i dehumanizaciji. Itelektualci su svoj rad potčinili centrima političke moći i profiterskom interesu. Naravno, nema ničeg težeg nego kada se određeni intelektualni i politički mediokriteti“odjenu odorom“koja im ne pristoji ili je neadekvatna njihovom“stasu“. Oni vremenom uobražavaju da“takva odora“ čini njohovo biće - a ne njihovo duhovno beznađe ili pustoš. Takvi intelektualci se birokratizuju, pretvaraju u rutinere, emotivno i intelektualno opadaju, a u političkoj praksi se podređuju utilitarizmu dnevne politike i uskom krugu interesa. Oni do kadrovskog unapređenja dolaze po principu do ut des, tj. ja tebi, a ti meni, i liniji lične “konstruktivnosti“, poslušnosti i poltronskog serviliteta u odnosu prema etabliranim političkim strukturama, odnosno prema neformalnim centrima političke moći.
Bezbroj je načina kojima su moćnici držali u mraku podređene, kao i tiranskih metoda kojima su se oslobađali kritičara, ličnosti koje su se isticale moralnom autnomijom i slobodarskim idejama, a naročito potencijalnih suparnika i alternativnih vođa naroda. „Tirani vole rđave ljude“, piše Aristotel „zato što uživaju u laskanju, a čovjek slobodnog duha ne umije da laska. Plemeniti ljudi umiju da vole, ali ne i da laskaju. A rđavi ljudi mogu da se upotrebe za nečasne poslove”.
U svijetu u kojem živimo svjedoci smo istorijskih kretanja i zbivanja u kojima su logika sile i logika istine suprotstavljeni. Čini se da taj odnos lijepo objasnio Gorki kad je rekao: “Država ubija čovjeka da bi u njemu vaskrsla životinja i pošto snagom te životinje učvrsti svoju vlast, bori se protiv razuma, koji je uvijek neprijatelj nasilju“. To su najmračniji trenuci istorije. Ali, to odslikava odnos između neliberalne politike na jednoj strani i građanina i inteligencije na drugoj strani. Ovo ukazuje i na esencijalne uzroke zbog čega su stvaraoci i dostojni intelektualci kroz istoriju bili nedovoljno angažovani u politici. Jer, oni žele da čuvaju i zaštite svoje dostojanstvo, ljudski i intelektualni integritet.
Istorija je puna primjera antiintelektualizma kao iracionalne politike osporavanja kritičkog djelovanja humanističke i stvaralačke inteligencije. No, i kada su stvaraoci i dostojni intelektualci bili sasvim blizu najužem političkom krugu, najveći broj mislilaca nije uspio da sasvim prodre u tajnu politike. Politička teorija ukazuje da je teško uhvatljiva ćud politike. Ona je priređivala iznenađenja i velikanima društvene i političke misli, a da ironija bude veća, i onda kada su se nalazili uz rame i u prijateljstvu s vladarima. Platon zamalo dva puta nije platio glavom to što je vladarima Sirakuze, inače svojim prijateljima i na njihov poziv, davao“mnogo“savjeta. Isti slučaj, samo sa mnogo težim epilogom, ponavlja se i dvije hiljade godina kasnije sa Tomasom Morom, kome Henri VIII, inače njegov veliki poštovalac i prijatelj, izriče kaznu, koja predstavlja najdrastičnji primjer srednjovjekovne brutalnosti. I u najnovije vrijeme svjedoci smo sličnih pojava.
Ovakav odnos politike prema stvaralačkim i pravim intelektualcima, dovodi do rezignacije, koja je ne samo gnosološke nego i moralno-političke prirode.
Bonus video:
