Predsjednik Đukanović je posjetio nikšićku bolnicu. Skeč je počeo nestvarno. Dio "zaljubljenika" u gospodarev lifestyl dočekao ga je ispred bolnice, u trnutku iskoračenja iz već opjavanog majbah mercedesa. I dok se gasio V12 motor ove "njemačke zvijeri" prolomio se aplauz "zdravstvenih radnika" koji su se, onako "spontano", okupili pred čuvenim zdravstvenim zdanjem drevnog Onogošta. Namještajući kinesku masku lakoćom mandarina Đukanović je pozdravio aplaudere klimanjem glave u nekom ovlašnom dirigentskom maniru. Podsjećalo je na trenutak kada je u parlamentu, na skandiranje kolega poslanika "Milo lopove" auto-kefalno otresao zahvalivši se sa "bravo kreteni"! Zaista, da nije imao masku koja mu je otežala komunikaciju moglo se dogoditi da i nikšićkim medicinarima odgovori sa "bravo kreteni"! Aplauz bi se pojačao, a skeč bi bio viralniji nego je.
Kao i svaki skeč, ni ovaj nema ništa od neophodne dramske radnje, prosto to je samo jedan "umetak" sa tragovima komično-tragičnog. Usud ili grdni slučaj, ili pak Kusovčev eksperiment s putujućim kabareom, učinili su da ovaj događaj na trenutak zamrzne Crnu Goru u vječnosti. Predsjednik s plavom kineskom maskom, odvojen njemačkom limuzinom od svojih najdražih folovera koji umotani u zelene nošnje razdragano pljeskaju, slutio je na nadrealno i jeftino prečitavanje istorije, parodiju kakva skorije nije režirana. Nedostajao je samo taj prst sudbine, pa da ispred zelenog špalira iskorači Krsto Zrnov Popović i preda raport. Ipak, bio bi to već ozbiljan dramski komad na koji Krsto nikada ne bi pristao, pa je ostao samo ogoljeni skeč sa seoske priredbe - skupa scenografija, jeftini kostimi i glumci amateri.
Iskreno, pomislio sam da je u pitanju neki performans protesta ili dugo spremano iznenađenje koje može odjeknuti porobljenim svijetom. Protest je ipak nerealan pa sam brzo dao sebi na volju mogućiji scenario. Slike koje su me obuzele razigrale su već dva mjeseca ozbiljno uzdrmanu maštu. Zamislite recimo: Predsjednik na aplauz usrdno klima glavom, maše slobodnom rukom , a drugom podiže neki koferčić i spušta ga blagim pokretom na haubu majbah životinje koja blindirano stenje. Koferče se dimi onim hladnim, freonskim, dahom, a Predsjednik ga otvara sigurnom rukom bilijar majstora uz ono čuveno dvostruko "klap, klap"! Dim nad koferom se razilazi, a predsjednik plavom rukavicom iz sunđerastog ležišta vadi plavičastu spric-epruvetu.
Vakcina! Vakcina! Vakcina!
Nastaje delirijum zaposlenih, maske, viziri, kecelje i epidemijska nošnja lete u nebo, pridodaje se narod iz samoizolacije i karantina, kulja pred bolnički ulaz. Predsjednika nose na rukama kao nekada Milića Vukašinovića, ili, ne daj Bože, Fredija Merkjurija, odnoseći ga prema centralnom nikšićkom trgu, spontano ga penjući na spomenik Kralju Nikoli i sjedajući ga ispred "bronzanog Gospodara" na istog konja. Tada već prepuni trg ljudi u nekim zelenim uniformama kliče: "Milo, Milo", a on, sa maskom koja visi spetljana samo oko jednog uva, razdragano odgovara: "Bravooo kreteeeniii"!
"Bronzani Kralj", dugo potom, štipka Đukanovića i šapuće: "siđi", "siđi", konj ćuti i trpi, zeleni narod slavi vakcinu, a pred Bolnicom, obezbjeđenje čuva majbaha. Na zadnjem sjedištu, ministar Kenan Hrapović, čeka povratak predsjednika, nadajući se da neće dojahati konja i napraviti nepotrebnu gužvu u povratku. Bravo kreteni!
Bonus video:
