Tog 31. avgusta probudićemo se pod upravom ove već 30 godina stare vlasti ili će nas dočekati neka nova s kojom nemamo ama baš nikakvo iskustvo, kad je u pitanju upravljanje državom. Taj hroničan nedostatak iskustva, promjene državne vlasti, stvorio je čudan osjećaj straha od same pomisli da postoji takva mogućnost. On je, između ostalog, determinisan dvijema pojavama. Jedna je pojačan osjećaj neizvjesnosti upravo uslovljen neiskustvom, a druga je dominantna politička tema crnogorskog društva koja se prije svakih izbora dodatno podgrijava. Od 2006. godine do danas svi izbori su, u interpretaciji vlasti, bili „sudbonosni, prelomni i istorijski“ po Crnu Goru, pa takvi su i ovi koji nam predstoje. Tačnije, to i nijesu bili izbori već ponovno izjašnjavanje na referendumsko pitanje da li ste za državu Crnu Goru ili ne. Kada je država u pitanju, onda je svaka druga tema irelevantna jer je pandan toj državi neka nova državna tvorevina na Balkanu u kojoj sva ostala pitanja nijesu samo u našoj nadležnosti, pa tako i ne zavise samo od naših odluka.
Objašnjavati koliko je realna promjena državno-pravnog statusa Crne Gore i uopšte državnih granica na Balkanu, pod uticajem još uvijek svježeg sjećanja iz naše bliže prošlosti, a pogotovu pod potpuno izmijenjenim bezbjednosnim i svim drugim međunarodnim okolnostima, čisto je gubljenje vremena. Vjerovatnoća da pod bilo kakvim okolnostima nestane država Crna Gora jednaka je koliko i mogućnost da na ulici vidite nekog od političara, kako dobrovoljno vraća pare građanima jer se pokajao što ih je potkradao svih proteklih godina. Naglašavam ovo dobrovoljno, da ne bi bilo zabune. Čini mi se mnogo korisnijim pojasniti šta nas to, sasvim izvjesno, čeka nakon ovih izbora.
U slučaju statusa quo, po pitanju vlasti, imaćemo sve ono što smo imali do sada: dalji rast zaduženosti koji je sad oko 80% BDP-a, porast nezaposlenosti, korupciju i kriminal, besperspektivnost pogotovu za mlade ljude, nemanje vizije, pa samim tim ni kvalitetnih programa za izlazak iz krize, duboko podijeljeno društvo, VD stanje najvažnijih institucija sistema, dalje degradiranje i propadanje svih segmenata društva... Ukratko, dužničko ropstvo uz neminovno „stezanje kaiša“, zarobljena država s autokratskom vlašću i izraženim represivnim aparatom.
Kojim putem takva vlast može dalje? Jedan je rješavanje nagomilanih ekonomskih problema i budžetske nelikvidnosti novim zaduživanjem kod MMF-a, Svjetske banke ili neke druge međunarodne finansijske institucije. Treba napomenuti da sve ove finansijske institucije ne interesuje kupovina socijalnog mira, već precizne restriktivne mjere koje bi obezbijedile likvidnost i sigurnost povraćaja eventualnih kreditnih sredstava, kao i način njihovog korišćenja. Znači „stezanje kaiša“. Dalja gradnja velikih infrastrukturnih objekata poput autoputa, malo je vjerovatna. Pokušaj diverzifikacije privrede u teškim finansijskim uslovima je na veoma dugom štapu... Eventualna pomoć EU sasvim izvjesno će biti uslovljena konkretnim političkim promjenama kroz ispunjavanje preporuka, prije svega iz poglavlja 23 i 24, a onda i svih ostalih...
Drugi put je za nas dobro poznat jer smo ga već prošli početkom devedesetih godina, čije posljedice i danas osjećamo kroz obračune finansijski moćnih kriminalnih klanova, nastalih upravo u tom periodu kada su obavljali poslove za račun države. Iz tog perioda su nam i novopečeni bogataši popularno nazvani „kontroverzni biznismeni“, za čiji prvi milion ne smijete da pitate, a za sve poslije nije problem. Iz tog perioda su nam i korumpirani političari koji su opljačkali i uništili mnoga preduzeća. Nažalost, iz tog perioda su nam i obespravljeni i osiromašeni građani koji su takvi i danas...
Posljednjih godina smo svjedoci da ova vlast, poput pravog alhemičara, upravo kombinuje ova dva puta ne odričući se svega onoga što nam svaki put iznova spočitava Evropska komisija kroz izvještaj o „napretku“ Crne Gore. Bez ozbiljne promjene u strukturi i karakteru postojeće vlasti nije realno očekivati bilo kakve pozitivne trendove koji bi nas makar skrenuli s puta daljeg ekonomskog i svakog drugog propadanja države i društva.
U slučaju da 30. avgusta dobijemo novu vlast, jedno će biti sasvim sigurno. Ta vlast ne može trajati duže od dvije godine. Mogao bih navesti niz razloga, ali mi se jedan čini najvažnijim. Takav rezultat, u najneregularnijim izbornim uslovima do sada, bio bi izraz nagomilanog nepovjerenja u postojeću vlast, prije nego porast povjerenja u raznorodnu opoziciju. Tačnije rečeno, to bi bio odgovor građana kakvu vlast više ne žele, ali ne i kakvu žele. Stvarni izraz volje građana bio bi moguć tek u bitno drugačijim društvenim i izbornim uslova. S tim su očigledno saglasni i pojedini opozicioni prvaci, koji u svojim izjavama, već sada, uslovljavaju eventualno formiranje takve vlasti, njenim skraćenim trajanjem.
S obzirom na relativno kratak rok, takva vlast bi morala odrediti prioritetna pitanja koja treba rješavati. Među njima su svakako: velika budžetska dubioza, zarobljene institucije sistema, duboka podijeljenost društva. Svakako bi se morala donijeti i određena zakonska rješenja kao pretpostavka za uspješno rješavanje određenih hitnih pitanja. Tu prije svega mislim na Zakon o lustraciji koji bi između ostalog omogućio povraćaj velikih novčanih sredstava opljačkanih od građana Crne Gore. Osim pomenutog kao i mnogo drugog još, moralo bi se pristupiti sveobuhvatnoj reformi izbornog zakonodavstva ili barem onom njenom dijelu za koji nije potrebna 2/3 podrška u parlamentu...
Najteži, a ujedno i najvažniji, dio posla te i naredne vlasti bio bi povraćaj povjerenja građana u institucije sistema. Obespravljeni i osiromašeni građani vode nesigurne živote sa sve lošije plaćenim poslovima. Rezultat je mješavina bijesa, straha i eskapizma. Više se ne vjeruje ni u činjenice. Stoga će povraćaj povjerenja u institucije biti veoma težak i dug proces.
U svakom slučaju, 30. avgusta ćemo znati pod kojom vlašću ćemo nastaviti da živimo, pa će nam biti jasno i šta možemo da očekujemo.
Za razliku od parlamentarnih izbora 2016. godine kada su tas na vagi bili mandati malih nacionalnih partija, ovaj put će tu ulogu po svemu sudeći preuzeti dvije manje građanske partije. To je, uvjeren sam, mnogo bolje po građanski karakter naše države. Kakav će sastav i karakter buduće vlasti biti, kako sada stvari stoje, najvjerovatnije će presuditi mandati SDP-a i URE. Nadajmo se u njihovu mudru i ispravnu odluku koja bi mogla opredijeliti budućnost naše države.
Bonus video:
