Kako je potpisana smrtna presuda SSSR-u
"Bio je to tipično sovjetski sporazum, i alkohol je bio pri ruci svuda u rezidenciji - ali ga niko nije pipnuo. Najviše što smo sebi dozvolili je bila kap rakije svaki put kad bismo usvojili neki novi član"
Kada je Mihail Gorbačov dao ostavku prije 25 godina, označivši iznenadni kraj SSSR-a, lideri Rusije, Ukrajine i Bjelorusije su mu bili ostavili malo izbora. Njih trojica su 17 dana ranije potpisali sporazum o raspuštanju Sovjetskog Saveza - značajnu odluku koja je, ispostavlja se, donesena uz vrlo malo planiranja.
Do decembra 1991, Berlinski zid i istočnoevropski komunizam su odavno bili prošlost. Međutim, SSSR je i dalje postojao i njime je vladala Komunistička partija na čelu sa Mihailom Gorbačovom. Njega je oslabio tvrdolinijaški puč u avgustu 1991, ali su mu najveći problem predstavljali, kako se godina bližila kraju, pokreti za nezavisnost u nekoliko sovjetskih republika.
SSSR je mogao preživjeti bez baltičkih republika - Estonije, Letonije i Litvanije - ali ne i bez Ukrajine ili Rusije.
Novoizabrani predsjednik Ukrajine Leonid Kravčuk je tražio način da raskine sa Moskvom, a predsjednik Rusije Boris Jeljcin je želio da preuzme više vlasti od Gorbačova. Stoga, kada su se dogovorili da se sastanu 8. decembra, sa bjeloruskim kolegom Stanislavom Šuškevičem, moglo se predvidjeti da iz toga neće proizaći ništa dobro za Gorbačova.
Šuškevič: Htjeli smo samo rusku naftu i gas
Ipak, izgleda da nije unaprijed postignut nikakav sporazum da se zada fatalan udarac SSSR-u.
Šuškevič tvrdi da je dnevni red sastanka bila rasprava o snabdijevanju Bjelorusije ruskom naftom i gasom tokom zime.
"Naša ekonomija je bila u krizi, nismo mogli da platimo zalihe i nismo imali od koga da pozajmimo novac tako da smo htjeli da pitamo Rusiju da nam pomogne kako se ne bismo smrzli te zime. To je bio cilj našeg sastanka“, kaže on. „Pozvali smo i Ukrajinu jer smo željeli da budemo transparentni i nismo htjeli da se dogovaramo sa Moskvom iza leđa Ukrajine“.
Neprijatno je bilo što nam je razgovor stalno prekidan, ispričao je Šuškevič, ističući da je i sada, nakon četvrt vijeka, tema raspada SSSR još zabranjena u Bjelorusiji. Za prekide telefonske linije su krive bjeloruske tajne službe, dodao je.
Međutim, Kravčuk ima potpuno drugačije sjećanje na taj sastanak.
"Kada Šuškevič priča o nafti i gasu, ne znam na šta misli“! Rekao je bivši ukrajinski lider.
"Nije mi rečeno ništa o nafti i gasu. Mislio sam da idemo tamo da razgovaramo o budućnosti SSSR. Zemlja je bila rastrzana protivrječnostima, narod isrcpljen krizom, sukobima, ratovima i redovima. Okupili smo se u Bjelorusiji da razgovaramo o tome kuda ide zemlja i možda da potpišemo peticiju, ili deklaraciju, kako bismo usmjerili pažnju na krizu koja nas je zadesila“.
Međutim, kakav god da je bio dnevni red, sva tri lidera, uključujući Jeljcina, su znali da je rizično sazvati sastanak a da prvo ne obavijeste Gorbačova.
KGB nas je mogao uhapsiti
"Naravno da nas je sovjetski KGB mogao uhapsiti, po naređenju Gorbačova, zato što je KGB očigledno bio pod komandom Gorbačova, a ne Jeljcina“, kaže Šuškevič.
"Međutim, šef naše lokalne bjeloruske tajne službe, Eduard Širkovski, je bio u kontaktu sa Jeljcinovim tajnim službama. Otprilike dvije nedjelje prije sastanka, svaki dan me je uvjeravao da nam ne prijeti hapšenje. Interesantno je da je Širkovski kasnije, kada se penzionisao i preselio se u Rusiju, rekao upravo suprotno. Izrazio je žaljenje što nas nije uhapsio 1991! Tako da možete vidjeti koliko je bilo teško reći šta se događa“.
Krajem 1991, međutim, Gorbačov je za te regionalne lidere bio uveliko nevažan.
"I dalje je bio nominalni vođa, ali nije imao nikakvu vlast!“ kaže Kravčuk.
"Nakon puča protiv njega u avgustu 1991, on je izgubio vlast. Kasnije se vratio, ali više nije imao nikakvu stvarnu moć. Vidjeli smo da vlast prelazi u ruke lidera republika. Iako je Gorbačov želio da reorganizuje državu u novi oblik saveza, on to nije mogao“.
Tako su 7. decembra 1991, Jeljcin, Kravčuk i Šuškevič krenuli na jedno seosko imanje, rezervisano za najviše komunističke zvaničnike, u Bjelovjesku šumu, blizu poljske granice.
"To je bila veoma luksuzna rezidencija, za prijem najviših sovjetskih zvaničnika“, kaže Šuškevič.
"Kao što je bilo uobičajeno za naše sastanke, bilo je zakazano parno kupatilo. Naravno, nakon njega u ponudi bilo obilje alkohola, ali smo ovoga puta, umjesto alkohola imali masažu. Sastanak je bio organizovan u skladu sa najboljom sovjetskom tradicijom, sa puno hrane, pića, sadržaja za opuštanje i mogućnošću da se ide u lov“.
Rečenica koje ću se sjećati čitav život
Sljedećeg dana, 8. decembra u devet sati, lideri su se, sa svojim premijerima i drugim zvaničnicima, okupili na pregovorima - a da očigledno još nije bilo jasno o čemu će pričati.
Prvi predlog je iznio ruski savjetnik Genadij Burbulis, i nije mogao biti radikalniji.
"Sjećaću se te rečenice do kraja života“, rekao je Šuškevič.
"U uvodnom saopštenju našeg sporazuma, jedina koja je usvojena bez ijednog prigovora. 'SSSR, kao geopolitička realnost, i kao subjekt međunarodnog prava - više ne postoji.' I ja sam bio prvi koji je rekao da ću to potpisati“.
Sporazum je Gorbačova učinio irelevantnim, dok je Jeljicinu dao veća ovlašćenja.
Međutim, stavljanje tačke na viševjekovnu rusku imperiju i njenog nasljednika, SSSR, bio je veliki korak. Nakon nekoliko godina, mnogi su se pitali da li su tri političara bili trijezni kada su donijeli tako značajnu odluku.
"Prema popularnom mitu, bili smo pijani kada smo sastavili sporazum. To je skroz netačno“! kaže Šuškevič. „Naravno, bio je to tipično sovjetski sporazum, i alkohol je bio pri ruci svuda u rezidenciji - ali ga niko nije pipnuo. Najviše što smo sebi dozvolili je bila kap rakije svaki put kad bismo usvojili neki novi član“.
U narednih nekoliko sati, bilo je usvojeno ukupno 14 članova. Do 15 sati, dokument koji je potvrđivao raspad SSSR-a je bio spreman. Sljedeći korak je bio da se obavijesti svijet, a taj nezahvalni posao je dodijeljen bjeloruskom lideru.
"Jeljcin i Kravčuk su mi rekli u šali: 'Izglasali smo da ti obavijestiš Gorbačova'. Rekao sam: 'Kravčuk i ja imenujemo tebe, gospodine Jeljcin, da nazoveš svog dobrog prijatelja, američkog predsjednika Džordža Buša'.
Buš nema ništa protiv
"Pozvao sam Gorbačovljev kabinet u Moskvi - ali me nisu odmah spojili, prebacivali su me sa jednog mjesta na drugo, morao sam iznova da objašnjavam ko sam. U međuvremenu je Jeljcin nazvao Buša. (Andrej) Kozirjev, (ruski) ministar spoljnih poslova, je bio na drugoj vezi i prevodio Bušove komentare“. Razgovor je prisluškivao Kravčuk.
"Koliko se sjećam, Buš je postavio dva pitanja. Hoće li država nasljednica preuzeti sve obaveze SSSR-a? I šta će se desiti sa sovjetskim nuklearnim oružjem“? ispričao je Kravčuk.
"Nismo mogli da pričamo o nuklearnom oružju jer se o tom pitanju još nije bilo raspravljalo. Ali, povodom obaveza, Jeljcin je rekao 'Da, mi ćemo ih preuzeti'“.
Do tada je bjeloruski lider, Šuškevič, konačno stupio u kontakt sam Gorbačovom, a ukrajinski lider je opet prisluškivao.
"Bio je to težak razgovor,“ prisjeća se Kravčuk. „Gorbačov je bio ljut na Šuškeviča, govorio je 'Šta si napravio? Okrenuo si svijet naopačke! Svi su alarmirani!' Ali je Šuškevič bio smiren“.
Do današnjeg dana, predusretljivi bjeloruski lider je ponosan na način na koji je vodio taj ključni razgovor sa Moskvom.
"Objasnio sam Gorbačovu kakav dokument ćemo potpisati. Odgovorio je, prilično snishodljivo, 'A šta je sa međunarodnom zajednicom? Jeste li razmišljali o njenoj reakciji'? Odgovorio sam, 'Zapravo, Boris Jeljcin upravo razgovara sa predsjednikom Bušom - i izgleda da Buš nema ništa protiv! On se zapravo slaže'“!
Tada sam shvatio da smo velika vijest
Tokom narednog sata, trojica lidera su potpisali istorijski dokument na konferenciji za novinare sazvanoj tim povodom. Nakon konferencije, bilo je vrijeme da se ide kući - i tada je Stanislav Šuškevič odjednom počeo da brine.
„Kada sam krenuo kući, slušao sam radio u autu, da čujem šta se dešava u svijetu. Prvo što sam primijetio, imena Jeljcina i Kravčuka su se puno pominjala, ali moje nisu mogli da izgovore ispravno. 'Čučkevič, Šeškevič, Šarkevič', i slično. Koju god frekvenciju sam izabrao, ponovo sam čuo Kravčuk, Jeljcin i š... vič... č... vič... i ostale varijacije mog prezimena. I tada sam shvatio da smo velika vijest. Do tada sam bio toliko zauzet, nisam imao vremena da razmišljam. Ali u tom momentu, osjetio sam strah. Mislio sam: 'Osamdeset dva odsto našeg regionalnog parlamenta čine komunisti. Ako ne ratifikuju ovaj sporazum - ispostaviće se da sam pogriješio, i to će biti kraj moje političke karijere'“.
Međutim, sva tri regionalna parlamenta su ratifikovala sporazum i druge sovjetske republike su se pridružile u narednih nekoliko nedjelja. Predsjednik Gorbačov je dao ostavku 25. decembra i SSSR-a nije više bilo.
Dina NJUMAN (BBC), Prevela i priredila: Angelina Šofranac
Galerija
( Vijesti online )