Prijatelji se sjećaju Bojana

Osam godina je prošlo od smrti Bojana Bajramovića, jedne od najznačajnijih figura modrne crnogorske muzike. Kako i dolikuje nekome sa takvim statusom, brojni poznati muzičari, od starijih kao Žuti Serhatlić do mlađih, poput Danijela Alibabića, odaće počast kumu crnogorske muzičke scene na koncertu pod nazivom “Kad se prijatelji sastaju” koji će biti održan 28. decembra u podgoričkom KIC-u “Budo Tomović”.

Uvijek omiljen u društvu, voljen ne samo kao muzičar, već i kao prijatelj, čovjek - pričali su za “Vijesti” neki od njegovih drugova i saradnika i podsjetili kako na Bajramovićeve početke, tako i na posljednje dane.

Jedan od onih koji ga je najbolje poznavao je Safet Serhatlić, Bojanov kum i “brat po oružju”, kolega iz bendova “Posejdon” i “Laser”. Znali su se, kaže, još od osnovne škole, mada nisu išli u istu, igrali fudbala tada kao djeca, a intenzivno su počeli da se druže i zajedno izlaze u grad u periodu kada su išli u Gimnaziju. Tada su i osnovali prvi bend.

“Na jednoj proslavi dana škole su me on i sinovi Purka Aleksića pitali da sviram sa njima, bio im je potreban bubnjar. Sa njima je svirao i Vladan Đuranović, danas poznati advokat. To je bilo negdje sredinom 70-ih. Napravili smo grupu 'Posejdon' i počeli da sviruckamo za potrebe škole u tadašnjoj sali za fizičko. Kasnije smo se prebacili u tadašnji Dom omladine, za koji smo bli dosta vezani, jer smo tamo pozajmljivali instrumente koje nismo imali, a da bi se odužili svirali smo u Dodestu skoro svake subote na igrankama, kao i na nekim tribinama“, prisjetio se Serhatlić.

U isto vrijeme u toj grupi gimnazijalaca muzičara bio je i Predrag Drecun, tada član grupe “Kohinor”, dok se kasnije bavio politikom i bankarstvom.

"Bili smo odjeljenje do odjeljenja i često bi u tim pauzama između časova ili kad pobjegnemo sa časa svirali gitaru i pjevali. Bojan je među prvima iz generacije počeo da se bavi muzikom, lijepo je svirao ritam gitaru i pjevušio tadašnje hitove Montena, Čolića, Indekse, Parni valjak, baš ih je dobro skidao“, priča Drecun.

Oni koji ga se sjećaju iz tog perioda kažu da su Bojana drugovi obožavali, a da da su žene uzdisale za njim. U bendu je bio autoritet i pravi lider.

"Mnogo je volio muziku, bio je izuzetno muzikalan. Ne samo što je volio muziku, već se i bavio njom na pravi način. Njegov otac je podržavao naš rad i preuredio nam jedan podrum da bismo tu prešli iz KIC-a da sviramo. Kasnije smo osnovali grupu 'Laser', jer neki ljudi više nisu mogli da budu posvećeni muzici, snimili smo jedan singl koji sam kasnije probao da izguram da se objavi, to je teško išlo“, kaže Serhatlić.

"Bio je miran, nikada ga nisam čuo da je povisio ton. Na prvi pogled je djelovao povučeno, ali je bio veoma društven i otvoren, lako je sklapao prijateljstva... Sve je znao da pjeva, ali je po meni naginjao najviše nekoj šansoni. Zato mislim da je neponovljiva njegova izvjedba one pjesme 'Umoran'. To je pjesma koju je više pjevača pjevalo, ali niko kao on tako emotivno”, smatra Drecun i dodaje da je uvjeren da bi Bajramović, da je danas mladić, napravio karijeru poput Sergeja Ćetkovića.

Slobodanka Seka Martinović, početkom 80-ih novinarka u „Pobjedi“, napisala je prvi tekst o Bajramoviću kada je pobijedio na omladinskom festivalu u Maglaju u konkurenciji pjevača iz cjele Jugoslavije, što je bio veliki uspjeh.

"Bili smo gradska djeca iz istog kvarta. Ja iz Ulice slobode, on iz Marka Miljanova. Znali smo se od ranije, ali tih prvih nekoliko redaka objavljenih u 'Pobjedi' nas je povezalo i ostali smo drugovi do njegovog kraja“, kaže ona.

Martinović je i sama voljela da pjeva, pa je znala da se lati mikrofona na Bojanovim svirkama, ali je muzička saradnja sa Bajramovićem za nju ostao nedosanjani san.

"Bojan je bio drugačiji: djelovao je samouvjereno, čak pomalo i arogantno, ali unutra se krio poseban senzibilitet i dobra duša. Mislim da u to vrijeme nije bio u potpunosti svjestan svojih predispozicija da postane zvijezda. A mogao je. Bila sam prisutna kada mu je veliki Kornelije Kovač rekao: Ako imaš pare, dođi u Beograd, napraviću od tebe Zdravka Čolića“, priča Martinović i kaže da je Bojan izabrao drugi, teži put, nikada prečice, te da ga je zbog toga i poštovala.

Sergej Ćetković, za kojeg Drecun kaže da je moderni Bojan Bajramović, bio je jedan od tih mlađih muzičara koji su upijali njegove savjete.

"Onako markantan i upečatljiv, dijelio je savjete i podržavao svakoga ko se borio za svoje mjesto na muzičkom nebu. Nije prošao nijedan koncert ili novi spot da me nije pozvao i čestitao uz opasku da sam pravi predstavnik Podgorice i Crne Gore i da samo nastavim tako”, priča Ćetković.

Danas najpoznatiji crnogorski pjevač kaže da mu je drago što će sa svojim kolegama nastupiti na pomenutom koncertu i makar na kratko vratiti Bajramovićeve pjesme i uspomene na scenu KIC-a koju je, kako kaže, Bojan najviše volio.

Poznato je koliko se Bajramović borio da uzdigne status crnogorskih muzičara, koji su u Jugoslaviji tada uvijek bili u drugom planu. Po tome će Bajramović ostati možda i više upamćen nego po pjesmama. Kao predsjednik Udruženja estradnih umjetnika Crne Gore bio je istinski komandant crnogoroske muzičke scene.

“To što je radio, radio je svim srcem i omiljen je bio kod svih muzičara. Volio je da pomaže mlađima, pravio je festivale i davao im podstrek. On je bio jednom riječju ljudina. Kojeg je napala vrlo rijetka bolest, imao je nesreću da njega dohvati i da se baš namuči prije nego što je otišao”, priča Serhatlić.

Javnosti je godinama uoči Bajramovićeve smrti bilo poznato da se borio sa bolešću, ali i pored toga kada je napustio svijet sagovornici „Vijesti“ priznaju da su bili zatečeni i šokirani.

“Mi smo 2008. slavili godišnjicu mature i Bojan nam je pjevao na toj proslavi. Pjevao je blok svojih pjesama, ali je samo jednu izveo uživo zato što ga je već tada izdavala snaga i nažalost moglo se očekivati da njegov život neće još dugo trajati. I on je bio svjestan toga, kad se pogledaju njegovi stihovi iz posljednjih godina to se vidi, kad kaže recimo kaže: 'Život ode, ali pjesme ostaju'“, objašnjava Drecun.

Zato su posebno emotivne bile njegove pjesme kao što je „Umoran“ i Bajramovićevo pojavljivanje na Budvanskom festivalu, gdje je dobio nagradu za pjesmu „Zora“, koju je tada po svjedočenjima prisutnih jedva izveo.

“Nakon pauze, u KIC-u je priređena promocija njegovog hita 'Umoran'. Otpjevao je sa zadnjim atomom snage, pozlilo mu je i... To veče je za sve prisutne bilo dramatično, a za Bojana u punom značenju - borba za život. Jedan od najemotivnijh tekstova koji sam napisala, a po Bojanu najbolji tekst o njemu, naslovila sam 'Note za život'. I, zbilja, je tako bilo”, priča Martinović.

“Bojan nas je polako pripremao za rastanak koji je svima teško pao, ali nije dozvoljavao da se o tome mnogo govori. Toliko je volio život i uživao u svakom novom danu provedenom sa porodicom i prijateljima”, kaže Ćetković.

Sagovornici "Vijesti" ističu da je veoma važno da se održi sjećanje na Bajramovića događajima poput ovog koji predstoji.

“Nažalost, iako nije više među nama, njegovo prijateljstvo i muzika će uvijek biti prisutni i sjećati nas na dane koje smo zajedno provodili, kao što je i govorio, od kafane do kafane”, ističe Ćetković.

Rodoljub i humanista, koji je znao da posavjetuje mlađe

Neke od prvih pjesama za Bajramovića je napisao Slobo Bučevac, koji je bio njegov dugogodišnji saradnik i prijatelj.

“Počeci su nas povezali kroz muziku, neka tadašnja titogradska proljeća. Kasnije sam ja bio na televiziji, on je nastupao. To je bila dugoročna saradnja na obostrano zadovoljstvo. On je volio zabavnu, pop muziku i u toj priči smo se našli jer je to bio i moj fah, odgovarali smo jedan drugome”, ističe Bučevac.

“Radio sam mu i jednu kompoziciju sa kojom je učesvovao na izboru za predstavnika Jugoslavije na Pjesmi Evrovizije i zamalo pobijedio. Imao je fenomenalan nastup zaista, na koji sam i danas ponosan i ostaje žal što ta kompozicija tada nije završila tamo gdje je trebalo... Pamtiću to naše drugarstvo, koje je danas rijetko. Pored toga što je bio i rodoljub, bio je i humanista, znao je da pomogne ljudima, da učini, posavjetuje mlađe muzičare. Radi se sigurno o jednom čovjeku široke i prave duše”, ističe Bučevac.

"Moraš da sjedneš i napišeš istoriju crnogorske muzike"

“Paradoksalno je da se jedan odličan pjevač više pamti po vanmuzičkim nego muzičkim aktivnostima, a upravo je to slučaj sa Bojanom Bajramovićem. Nakon što je napustio 'Lasere' i odlučio da bude solista, Bajramović je ređao hitove i imao sasvim lagodnu poziciju koja je omogućavala da jednog dana bude i regionalno prihvaćen, ali je bolest uradila svoje. No i pored toga je snimio skoro 200 pjesama za albume i kompilacije.

Iz razloga fizičke prirode, umjesto pjevanju, Bojan se okrenuo crnogorskoj muzici i postao njen dobri duh zaštitnik. Osam godina je bio predsjednik Udruženja estradnih umjetnika Crne Gore i pokušavao da pomogne kolegama u svim sferama rada. Nakon nagle ekspanzije mladih muzičara, organizovao je dodjelu godišnjih nagrada Montefon kako bi ih stimulisao, a ove starije pokrenuo na rad. Direktno je pomagao čak i bendovima čija mu muzika nije bila pretjerano bliska, poput Autogenog treninga. Uz to, pokrenuo je festival izvorne muzike i muzike bazirane na izvornom zvuku, kako bi se mladi izvođači narodne muzike okrenuli matičnom zvuku i etno motivima. Nošen nevjerovatnim entuzijazmom, nije mu bilo teško da ide iz grada u grad samo da bi razgovarao sa nekim od muzičara o njegovim problemima, ili da se obraća prijateljima za pomoć kako bi učinio uslugu nekom od mlađih izvođača.

Bio je vatreni pobornik teze da nijedan „izvanjski“ muzičar ne bi smio da dobije tezgu u hotelima i restoranima, ako prije toga nisu zapošljeni svi crnogorski muzičari, makar i po nižim cijenama.

I za kraj nešto lično. Neposredno pred beogradski Eurosong, a nakon skandalozne Europesme na ivici linča, u hotelu 'Crna Gora' sam sjedio sa Bojanom Bajramovićem. Iskreno i ne prećutkujući ništa mi je pričao čitavu priču oko 'No Name' za jednu dansku vladinu agenciju koja je naručila tekst o političkim zloupotrebama Eurosonga na Balkanu. U jednom trenutku je prekinuo razgovor i rekao: 'Viđi, sve ti je ovo lijepo što pišeš u raznim medijima o crnogorskoj rok muzici, ali moraš da sjedneš i napišeš istoriju te muzike. Bez toga nema ništa, kao da nas nije bilo'. Odgovorio sam mu da je to nemoguće i da ne postoji ludak koji bi to uradio. Nije odustajao mjesecima, stalno me nagovarajući da to ipak uradim. I eto, ispalo je da ja nisam bio u pravu, napisao sam tu knjigu dosta godina nakon njegovog odlaska. Ludak ipak postoji i nadam se da je i Bojan sad zadovoljan, u stvari znam da jeste”, sjeća se novinar i publicista Željko Milović.

( Stefan Strugar )