Kriminal

Bijesan crni džip, zatamnjenih stakala, projurio je pored. U načinu vožnje bila je vidljiva beskrajna arogancija. Taksista gleda, i uz neku vozačku polupsovku, kaže mi: “Ili policajac ili kriminalac...”

Primam se na ovu udicu, iako u taksiju uglavnom ćutim: “Možeš li ih razlikovati?” “Kako ćeš razlikovati ono što je isto”, kaže jednostavno taksista.

Optužbe koje je izgovorio Jovan Vukotić spadaju u onu neobičnu kategoriju iskaza. Naime, iskaz je ekplozivan, i mnogi će osjećati obavezu ili službenu dužnost da ospore takav iskaz, ali, intimno, ne poznajem nikoga ko najvećim dijelom ne vjeruje u optužbe poput onih koje je saopštio navodni šef “Škaljaraca”.

Niti je to neko čudo - makar je književnost krimića puna takvih sižea - da nema pokvarenih policajaca ne bi bilo najboljih trilera i noara. Dva posljednja romana Ju Nesbea o Hari Huleu (Utvara, Policija) upravo se bave jednim sličnim motivom. U bogatom i lijepom gradu Oslu, neki od najvažnijih policajaca igraju ovakvu igru - u dogovoru sa novim kriminalcem koji je grad preplavio svojom drogom, policajci uklanjaju njegovu konkurenciju, istovremeno u javnosti stvarajući sliku da je grad očišćen, da su svi najopasniji dileri pohvatani... I svi zadovoljni: političari, policajci i kriminalac velikog formata.

U današnjoj Crnoj Gori gotovo da nema dana bez neke egzekucije, pokušaja ubistva, bombe bačena na kuću ili auto, pucnjave sa motora... Obični ljudi su sluđeni - kad birate kojom ulicom da prošetate morate uračunati svakakve mogućnosti - ali takvom osjećaju pored svega navedenog doprinosi odsustvo ozbiljnog odgovora od onih kojima je to u opisu radnog mjesta. Ponekad izgleda da je ovdašnjim policajcima jedina strategija da puste kriminalce da se međusobno poubijaju. U tom slučaju izvjesno niko ne razmišlja o svim onim ljudima koji će slučajno stradati, poput nesrećnog doktora-penzionera nedavno u Bečićima.

Što se desilo i kad da su kriminalci u Crnoj Gori postali toliko moćni? Kakvi su sve dilovi postojali (ili postoje) između nekih rukavaca svijeta kriminala i nekih rukavaca svijeta politike?

Da li se ono o čemu govori, zapravo nagovještava da bi mogao reći, Vukotić, tiče samo nekih pokvarenih policajaca, ili je to funkcionalni modus crnogorske policije?

Ima u tome i nekog nasljeđa one stare strategije udbe - kad se vjerovalo da kriminalci mogu biti upotrijebljeni i za neke “državne” poslove, uglavnom egzekucije političkih protivnika.

Na koncu smo dobili policajce koji baš i ne žele da se zamjeraju podzemlju. Ni politici. A biće da početno slovo ove tri riječi - policija, politika, podzemlje, nije jedino što imaju zajedničko.

Kriminal uvijek mijenja društvo, transformiše ga na način koji svakako nije saveznik dugoročnih ciljeva bilo kojeg društva.

A nije jednostavno odgovoriti koji kriminal je razorniji po društvo - onaj ulični, koji je “upečatljiviji” zbog svojih izražajnih formi, ili, pak, onaj koji katastrofalno urušava institucije, ili se sprda sistemu vrijednosti koji je, makar deklarativno, opšteprihvaćen u Crnoj Gori. Iza oba stoji ista režimska elita - i toleriše ih. I korak dalje - razgranava, opasno uvećava.

Mada, očigledno je da svi događaji od ove vrste nemaju isti tretman. “Domaće” eksplozije odmah dospiju u javnost, ali, ako je riječ o Kinezima, stvar se, iz nekog razloga, krije. Stara istina je da kriminal, u nedovršenim / nesređenim društvima ide uz velike poslove. Auto put je svakako najveći posao u Crnoj Gori, i biće zanimljivo vidjeti kako će se Kinezi uklopiti u ove crnogorske poslovne “običaje”.

Ipak, u cijeloj ovoj priči vjerovatno se najgore osjećaju oni pošteni policajci, koji su, čak i ako su većina, gotovo nevidljivi. I to upravo zbog onih koje moj taksista ne razlikuje...

( Balša Brković )