Ilija Đurović: Zanima me gdje ludilo počinje

Ako ste mislili da imena crnogorski gradova i sela ne mogu zvučati egzotično poput američkih vukojebina u kojima se rađaju serijske ubice i monstrumi, onda je pravo vrijeme da pročitate zbirku priča Ilije Đurovića, Crne ribe, u kojoj, npr. Radenko iz Pljevalja vezuje kaiš oko glave i udara oca Milorada kopčom, dok Milorad leži u lokvi krvi.

Kažemo li još i da je čegrst između Radenka i Milorada nastala jer je sin neostvareni astronom, ljubomoran na očevu naklonost prema ćerkama, eto prave porodične sage, kakvu je crnogorka književnost dugo čekala.

Đurovićeva knjiga, izdata prošlog mjeseca kod Žute kornjače, sumira ponore crnogorskog lokalnog ubolešćenog pojedinca koji se vrti u krugu opsesija, što ovako ili onako, uvijek završe nasiljem. I dok nasilje iz novinskih hronika često zvuči nevjerovatno i kao da se događa negdje daleko, u Đurovićevoj prozi to nasilje je čitaocu zastašujuće blizu.

Sa Đurovićem, jednim od osnivača izdavačke kuće Žuta kornjača koji godinama živi u Berlinu, razgovarali smo na dan kad je njegova priča “Meso” u prevodu Paule Gordon objavljena u američkom časopisu Lanč tiket, kao finalista izbora književne nagrade Gabo.

Jesi li motive svojih priča dijelom nalazio u crnoj hronici?

- Motive sam nalazio u svojim raspoloženjima. Ali nešto od toga možda je došlo i iz izloženosti nasilju u medijima. I dalje se odlično sjećam još vrućeg snimka razvlačenja Gadafijevog tijela po libijskom putu, i one motke s kojom su ga „sodomizovali“, a prije par dana, gledajući turskog policajca kako se čitav minut i po priprema za ubistvo ruskog ambasadora, kako se vrpolji, provjerava je li pištolj na mjestu, hrabri se i diše duboko, osjećao sam tenziju i gradaciju kao u najžešćem snuffu ili dobro izvedenoj naraciji. Bitna je razlika to što se po snuffovski adrenalin nekad moralo ići duboko na dno interneta, a sad je u svim mainstream medijima. Pretpostavljam da se ta naracija nasilja prenosi kao zaraza. Možda se nešto od toga prelilo i u moju knjigu.

U prvoj knjizi, “Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima”, priče su bile kamerne, oslanjale su se na detalj i čitaoca koji odgoneta odnose među likovima. Ove nove priče su pune radnje, trke, krvi, udaraca. Kako je došlo do tako naglog zaokreta?

- Kao što sam pomenuo ranije, u „Crnim ribama“ zanimao me početak ludila, ili njegov kraj. U prvoj knjizi zanimale su me nevidljive klice budućeg raspada. Taj jedva osjetan puls koji će strpljivo pulsirati godinama, i mikrovibracijama pogrešnih emocija u sadašnjosti, razoriti nekoliko ljudskih bića u budućnosti. Toga sam se nagledao odrastajući u gradu punom „građanskih“, srećnih porodica, koje tako liče jedna na drugu, iako se svaka raspada na svoj način. Zbog toga je bilo i toliko detalja, sitnih pokreta iz kojih se čitala tragedija. Ali moj problem je to što mi se čini da je sve što sam pokušao uraditi u prvoj knjizi, bolje rečeno u prethodnih nekoliko rečenica. Gadan osjećaj. A razlika postoji i u jeziku prve i druge knjige. Prvu knjigu sam pisao kao tinejdžer i mlađi punoljetnik, što kažu policajci, tek otkrivajući prostore svog jezika. Nekoliko godina kasnije, s više čitalačkog iskustva i jezičke slobode, jezički prostor mi izgleda drugačije nego ranije. Probao sam tuda da se krećem.

U “Crnim ribama” naglašeno je imenovanje crnogorskih gradova i imena. Je li to u funkciji očuđenja?

- Više je u funkciji oslobađanja jezika. U prvoj knjizi taj prostor sam istraživao sa strahom, hiperosjetljiv na zvuk. Teško sam birao imena. Naša imena i toponimi zvučali su mi uvijek pogrešno. Čak i naš jezik. U mojoj prvoj knjizi postoji nešto što bi se moglo nazvati opsesivno-kompulsivnim poremećajem jezika. Imao sam maglovit problem s poređenjima tada, a infinitivi su mi estetski smetali, previše su odzvanjali, sa tim čestim „titi“ ili „diti“ na kraju glagola. Prilično perverzno, zar ne? Ali onda sam pročitao Miodraga Brkicu Vukovića, feštu vrhunske književnosti, jezika, toponima, imena. Sve je to bilo kao mali, privatni vatromet za mene. Nakon toga je bilo lakše, jezik na kojem pišem postao je najbolji na svijetu. Otuda valjda i mnogo lakše kretanje kroz imena i prostore u „Crnim ribama“.

U priči „Crne ribe“ eksplicitno je prikazano sado-mazo uživanje putem pomagala na periferiji Plužina. Otkud tako nešto da se desi u planini pivskoj? Postoji li književno objašnjenje ili da odgovor potražimo u “gorkom talogu iskustva”.

- Ta mi je priča lično važna, i valjda je zbog toga završila na naslovnoj strani. Plužine su igrom slučaja ostale trajno u mojoj memoriji prostora, književnog i realnog. Tu su se prvo upisale bojom jezera u priči „Smrt u Plužinama“ već pomenutog Brkice Vukovića, a onda i realnim, vizuelnim senzacijama jednog ljeta. Ali lik u toj priči važan mi je i kao jedan od luzera kakvi su mi bliski. Neostvareni S&M perverznjak, neostvareni autor kratkih priča, u suštini, višestruki gubitnik. Iz te pozicije lako se moglo krenuti u S&M avanturu između Plužina i Žabljaka, i završiti u Pivskom jezeru među crnim ribama.

Crnogorski čitalac može ali i ne mora prepoznati aluzije na logor Morinj, ili predsjednika koji se blamira na otvaranju berze. Je li ova knjiga angažovana i u kojem smislu?

- Pa valjda nije, čim su te stvari tako duboko skrivene, da će ih prepoznati samo najpažljiviji čitaoci. Ne mogu da zamislim kako se budim i odlučujem da pišem priču o logoru Morinj, da bih ga predstavio ljudima. Kojim ljudima? Čitaocima mojih priča? Ti ljudi skoro da ne postoje. Ali ako me kutlača u nečijim rukama uvijek podsjeti na Morinj, jer sam još kao dijete gledao dokumentarac u kojem bivši logoraši govore o tome kako su od kuvara Iva Menzalina u logoru Morinj uz porciju hrane dobijali i udarac kutlačom po glavi, to je očigledno trajno u meni, i možda će se pojaviti u nekoj priči. I eto, pojavilo se. Ali možda ne na pravi, angažovan način, jer nije vidljivo svima. Poslužilo je samo kao slika, kao motiv lika koji živi dvadesetak godina nakon udaraca kutlačom, iako je ta kutlača mogla biti bilo gdje, i glava bilo čija glava. Lična je stvar to što je u korjenu priče ta kutlača udarala u mojoj zemlji i mom sjećanju godinama, u malom primorskom mjestu koje mi izaziva mučninu kad prođem kroz njega. Čak mi se i priroda tog mjesta gadi, od pomisli da su te iste oleandere i agave gledali logoraši, čuvari logora, ali i oni koji su živjeli kao da se u njihovom malom mistu ništa ne događa među palmama i kaktusima.

U priči „Prema ničemu“ prikazao si neki grad koji možemo prepoznati kao srušenu Podgoricu, nakon katastrofe, rata. Zašto si srušio glavni grad Crne Gore?

- Ne znam. To je lijep, odvratan grad u kojem sam odrastao. A dok sam odrastao, da bih preživio tu dosadu mistifikovao sam ga preko svih granica. U Podgorici sam tražio sve ono što me uzbuđivalo u književnosti. U zavisnosti od aktuelne lektire, za mene je Podgorica bila rodni grad Pedra Parama, po potrebi divlji zapad, pustinja, prerija, a zapravo je bila samo duhovna pustinja i prerija, mrtav kaktus. Dobro poznajem odnose prostora, nijansi svjetla i vegetacije u Podgorici, pa mi nije bilo teško vizuelizovati rušenje. Kao srednjoškolac dosta sam vremena provodio napolju i pažljivo u sebi gradio vezu sa prostorom u kojem sam formiran. Možda je u ovoj knjizi došlo vrijeme da taj prostor srušim. Uživao sam, moram priznati.

Radio si za pozorište, tvoje su drame predlagane za igru na konkursima CNP-a. Radio si kao dramaturg. Vidiš li sebe u tome?

- Ne vidim. Za pozorište sam radio samo jednom i pozorište mi nije „struka“. Tako da je za mene rad u pozorištu slučajnost i takav stres ću ponovo prirediti sebi jedino ako se oko nečeg jako zanimljivog okupe neki jako zanimljivi i talentovani ljudi. U suprotnom, bježaću od pozorišnih projekata glavom bez obzira, štono kažu. Kontaminirana je to sredina, loš vazduh. A napisane drame, u mom slučaju to su incidenti. Ne pišem ih s predumišljajem da će ih neko izvesti, jer neće, pisao sam ih da bih provjerio jesam li sposoban da određenu emociju smjestim u dramsku konstrukciju od dijaloga i scena. I bilo je zabavno, rezultat koji sam postizao zadovoljio me dok sam radio, i tu se završilo. Ne osvrćem se na te tekstove.

Kao pisac, što misliš o aktuelnoj jezičkoj pometnji među Južnim Slovenima i raspravi oko slova i bukvara u Crnoj Gori?

- Izgleda kao i sudbina svakog ko pokušava da piše, i ko na kraju uvijek sam definiše svoj jezik. Naravno da sam u jednom trenutku pokušao sebi objasniti put od srpsko-hrvatskog do takozvanog BHSC, ili BKMS, kako ga zvanično zovu na stranim katedrama za južnoslovenske jezike, ne bi li se nekako snašli u toj postjugoslovenskoj gužvi. Kad sam pokušao doći do nekih odgovora koji bi bili izvedeni iz lingvističkih argumenata, a ne iz mutnih voda nacionalnog osjećaja, naišao sam na sjajnu knjigu „Jezik i nacionalizam“ lingvistkinje Snježane Kordić. U tom trenutku za mene je ta knjiga bila sve što đaku treba, kad mu počnu razum kontaminirati nacionalističkom propagandom. Dr Kordić, koristeći naučne, a ne nacionalističke argumente, dokazuje da je nekadašnji srpsko-hrvatski jezik oduvijek bio i ostao jedan jezik, policentričnog tipa, baš kao i arapski, španski, engleski, njemački. Tako da, što se mog pogleda na naš jezik tiče, mislim da do sad niko nije uspio smisliti ništa bolje od dogovora koji su prije tačno šezdeset dvije godine postigli tadašnji lingvisti i književnici u Novom Sadu. Novosadski dogovor koji su, između ostalih, potpisali Lalić, Desnica, Krleža i Andrić, poštovao je bogatstva tog jezika, a prije svega njegovu policentričnost i dva pisma. Ako njima taj jezik nije bio loš, ne bih se ni ja žalio.

A Ś i Ź?

- Pa da ne postoje trebalo bi ih izmisliti, samo da bi se moglo postaviti ovakvo pitanje od četiri slova, iza kojih je čitav jedan suptilni svijet koji se u ovim blagim danima slava hvata za vratove preko krapa u šljivama i suvih ukljeva, ulovljenih u Skadarskom jezeru iako je aktuelan zabran. Ali ko jebe mrijest i podvodni svijet kad se na površini sa zvonom krapa u rukama treba održati govor o Bukvaru. Sad malo ozbiljno, što se velikog pitanja dva slova tiče, iako ih nisam naučio iz azbuke, jedno od ta dva slova upotrijebio sam u jednom dramskom tekstu. Ali ne bi mi bilo teško odreći se zakonske potvrde tih slova, po cijenu zdravorazumske, šire jezičke norme koja bi isključila mogućnost da se, recimo, bosanski i hrvatski uče u odvojenim odjeljenjima, u istoj školi, ili sprski i crnogorski na istom fakultetu u Nikšiću. To mi djeluje apsurdno, i ništa mi ne znači zakonska „dozvola“ da napišem ta dva slova, po potrebi koristio bih ih i ilegalno, pogotovo ako će se oko njihove „legalizacije“ povesti još jedna srpsko-crnogorska jebena rasprava, kakve slušam od kad sam naučio prve riječi jezika na kojem ovo pišem, kako god ga zvali. Ali ipak ne mogu da zamislim da se danas postigne jezička norma kakvu predlaže Snježana Kordić, jer mi čitava ta aktuelna jezičko-politička situacija liči na poslijepodne na psihijatrijskoj klinici, kad četiri ludaka sjede za stolom i vjeruju da su Napoleon. Ali oni makar ne mogu da donose bitne odluke, oni su na terapiji, dok političari i lingvisti iz redova Napoleona u Crnoj Gori i čitavom regionu donose odluke, iz kojih, čini mi se, do sad nije proizašlo ništa korisno za širi kontekst, ništa izvan njihovog uskog svijeta guzica i političkih interesa. Vidiš li kako smo počeli da psujemo čim smo se dohvatili jezika? Završavaj ovo pa da zalijemo krapa.

Razmišljaš li da se vratiš u Crnu Goru?

- Već se prečesto vraćam, skoro dvaput godišnje.

Jesmo li sposobni odgovoriti

Koja je funkcija nasilja u ljudskom životu? Ako ti je lakše, koja je uloga nasilja u tvojoj knjizi?

- Prošle subote slušao sam kroz prozor kako komšija Njemac priličino glasno psuje Jevreje, muslimane, sve redom, a nije nas malo stranaca u zgradi. Kad se to čuje u jedan ujutro u dvorištu zgrade, nasilje je valjda par koraka dalje. A još korak dalje je i reakcija, jer kad taj komšija prestane da govori iz mraka, kad se ukaže pred nama i pređe s prijetnji na djela, pretpostavljam da ćemo se podijeliti na one koji mu kažu začepi tu nacističku gubicu, govno njemačko, i one koji će se pokunjiti i produžiti dalje. Malo nasilja i shvatimo bitnu stvar o sebi: jesmo li sposobni odgovoriti na maltretiranje. Slično je i sa nasiljem u mojoj knjizi. U pričama u kojima ga ima, služi kao neka vrsta rastvora u kojem se definišu stvari bitne za lika u priči, ili za mene kao pisca. Neko poludi i postane opasan kad prestane biti društvena ovca, neko se povuče, neko postane samoubica. Zanima me stvaranje jezičkih prostora za te likove, za one koji polude, za one koji se povuku, za one koji skoče s prozora. Zanima me svega par koraka preko tanke crvene linije. Početak ludila, ponekad i njegova krajnja destinacija.

( Brano Mandić )