Poseže li Moskva za starim carstvom?

Prošla nedjelja je bila dobra za bezbjednost istočne i centralne Evrope i Ukrajine. No, može se desiti da ovo bude posljednja dobra nedjelja. Bilo je dobro što je EU produžila sankcije, koje je zajedno sa Amerikom zavela Rusiji zbog napada na Ukrajinu. Dobro je i što EU sada pokušava da spase Sporazum o pridruživanju sa Ukrajinom. Holandija ga je na referendumu odbacila, ali sada su šefovi država i vlada EU pojasnili da ovaj ugovor ne sadrži obećanje članstva Ukrajine u EU niti vojnu solidarnost EU sa njom. Holandski parlament bi, time ohrabren, trebalo da ratifikuje taj Sporazum.

Ovdje se dobre vijesti i završavaju. Naime, još je nejasno da li će parlament u Hagu, neposredno pred izbore u martu, uspjeti da sakupi dovoljno neophodne hrabrosti. Ukoliko to ne uspije, bio bi to pravi trijumf za Vladimira Putina, ne manji od uspjeha sa manipulacijom američkih izbora. Bitka oko evropskog pridruživanja Ukrajine, koju je jedan korumpirani predsjednik pod pritiskom Moskve htio da otkaže i zemlju vrati u gravitaciono polje starog ruskog carstva, na kraju je i bila povod za demokratsku revoluciju na kijevskom Majdanu.

Odluka Ukrajinaca da se okrenu Zapadu je sa druge strane inspirisala Rusiju da krene u kaznenu ekspediciju 2014. godine: aneksija Krima i upad u industrijsku zonu Donbasa. Ukrajina je od tada, u sred rata, realizovala jedan zavidan reformski program. Slobodni izbori, objavljivanje stvarne imovine funkcionera: ostvareno, uprkos ogromnom otporu tamošnje oligarhije. Ako sada EU uprkos svemu odbaci Sporazum o pridruživanju, za koje je već poginulo preko deset hiljada Ukrajinaca, onda će svima biti jasan signal iz Brisela: 25 godina posle sloma SSSR, Evropa se odlučila da oživi Brežnjevljevu doktrinu o ograničenoj suverenosti ruskih susjeda.

Puno opasnosti se odjednom nadvilo. Dok Rusija u Kenigsbergu instalira nuklearne projektile, u Americi na vlast dolazi čovjek koji spoljnu politiku interpretira više kao kategoriju dila nego kao kategoriju savezničke vjernosti. Njegov imenovani ministar vanjski, Reks Tilerson, šef jednog naftnog koncerna kome je puno poslova propalo zbog sankcija prema Rusiji, već je zahtijevao da sankcije, na kojima on ništa ne može da zaradi, prosto odu dođavola.

Američke bezbjednosne garancije

I u Evropi se čuju isti tonovi. Italija, Mađarska i Slovačka su trpe produžavanje sankcija samo uz škrgut zuba. To što se EU držala sankcionog kursa rezultat je prije svega zajedničkih napora Francuske i Njemačke. Ali i tome brzo može doći kraj. Francuski predsjednik Oland se povlači, a najizgledniji kandidati za francuski predsjednički tron, po svemu sudeći, neće nastaviti njegovu politiku otpora moskovskom neoimperijalizmu. Konzervativni kandidat Fransoa Fijon obožava Moskvu, a populistička partija Marin Le Pen se javno finansira ruskim kreditima.

Istočna, centralna Evropa i Ukrajina time upadaju u akutnu zonu rizika. Ako sad, prvo Amerika a onda i Evropa, sljedeće godine ukinu sankcije Rusiji i upuste se u one transakcije sa Moskvom za koje Tramp sebe vidi kao predodređenog i ako, sem toga, budući predsjednik - kako je i najavio - stavi na pregovarački sto bezbjednosne garancije Amerike u NATO, neće potonuti samo Ukrajina. I ostale bivše sovjetske republike bi mogle da uđu u paket-aranžman, prosto kao dodatak. Veliki bi podijelili Evropu, kao na Jalti.

Povratak u stara, zla vremena?

Ne mora se ovo i desiti. Možda Tramp neće, upravo stoga što je trgovac, saveznike Amerike ovako jeftino pustiti niz vodu, kako se bojimo da hoće. Možda će se Fijonu, kad postane predsjednik Francuske, probuditi konzervativni instikti vjere i vjernosti. Možda će upravo on pokušati da stabilizuje funkciju reda i poretka Evrope, umjesto da je demolira. No, sve ovo su samo bajkovite mogućnosti, samo san. Francuska će, najvjerovatnije, kao i Amerika i Britanija, ispasti iz igre pacifikacije Rusije. U tom slučaju narodi između Njemačke i Ukrajine će stojati sami samcati pred Rusijom.

Time će i Njemačka biti stavljena pred tešku dilemu. Da li će moći i da se dalje opire zahvatu Moskve prema Ukrajini, ako se Zapad raspadne? Sama, bez nuklearne sile Amerike iza sebe, u rasturenoj Evropi ? A ako pusti niz vodu Ukrajinu: šta ako ostale vlade starog moskovskog carstva budu sljedeće na redu: Letonija, Estonija? Poljska? Da li će Njemačka moći da se odupre omamljujućoj punudi da sa Rusijom uđe u dil kao u stara, zla vremena pakta Ribentrop-Molotov i podijeli „Međuevropu“ između Berlina i Moskve? Da li će Njemačka imati snage i volje da odbije ovakvu ponudu? I ako da: kako i koliko brzo mora Njemačka onda da se pripremi za dan kad ekomonski, ideološki i vojno bude sama morala da se drži na frontu, imajući uz sebe najviše šačicu Balta i Poljaka? Možda će ovaj dan doći brzo. Oko puno toga se sad mora razmisliti.

Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ)

Prevod: Mirko VULETIĆ

( Konrad Šuler )