Pare nisu pomagale da se dođe do ulaznice

Kada je nastajala velika Budućnost, nekako se podrazumijevalo da ekipa iz Crne Gore, makar i ženska, u sastavu ima visoke igrače ili u ovom slučaju igračice. Zato nije bilo iznenađenje kada su Olga Sekulić, Svetlana i Ljiljana Mugoša, a onda i Zorica Pavićević skakale nebu pod oblake, po pravilu pogađale gornje uglove gola, “lomile” prečke i stative...

Ali Budućnost je imala i vrhunska krila, poput Mirsade Ganić i Vesne Durković, sjajnog srednjeg beka, odnosno plejmejkera u doslovnom smislu kao što je Dragana Pešić...

Ili da krenemo ispočetka - Budućnost je na golu imala fantastičnu Katicu Janković, koja je bila nerješiva enigma za protivničke rukometašice i koja je svojim odbranama zaslužila dres reprezentacije Jugoslavije. “Plavo-bijele” su bile prejake na svim pozicijama, ali svaki dobar napad počiva na dobroj odbrani. A u toj odbrani, posljednji bedem pred golom bila je Katica.

Kad već mora da izdvoji neki od sjajnih mečeva igranih u “Morači”, ona nema dileme.

"Utakmica sa Magdeburgom vrlo je interesantna, tamo smo izgubile 11 razlike, a ovdje smo dobile 15. Tamo smo pogodile 10-15 stativa, a pred revanš naš trener Vinko Kandija je napravio strašan ambijent, govorio da ćemo mi to da stignemo, ubijedio nas da moramo i možemo. Novine su pisale da imamo šansu, publika je vjerovala u to. Hala je mogla da primi četiri-pet hiljada gledalaca,a napolju je ostalo još najmanje tri ili četiri hiljade. Na kraju su morali da otvore vrata i stvorila se velika kondenzacija, bilo je veliko klizalište. Vinko se sjetio da igračice uzmu rezervne pertle i svežu patike kako se ne bi klizale, da stave ljepilo na patike. Ipak mnogo manje smo se klizale u odnosu na njih. Njemice nikako nisu mogle da se snađu. Čini mi se da smo u jednom trenutku vodile i 18 razlike. Ne kažem da smo uspjele zbog toga, od starta smo krenule u juriš, pa šta bude. Tada je i Zorica Pavićević bila s nama u ekipi. Mislim da su to bile daleko najjače utakmice koje se pamte. Sjećam se odlično da smo bile u karantinu, nismo mogle da živimo od naroda koliko su nam tražili karte. Bilo je žalosno što ljudi nisu mogli da dođu do ulaznica", ističe Jankovićeva.

U to doba karte za utakmicu su se prodavale, ali pare nisu pomagale da se dođe do dragocjenog komadića papira...

"Ulaznice su se plaćale, a da je moglo da stane, u „Morači“ bi bilo i preko 10 hiljada gledalaca. Nas su držali u karantinu baš zbog toga da nam narod ne bi smetao, da nam ne bi tražili karte, a mi tu ništa nismo mogle da pomognemo. Jednostavno, nije bilo mjesta. Kada smo počele da pravimo rezultate, nekako su sve utakmice bile interesantne, jer publika koja je bila uz nas, bila je baš dobra i kvalitetna, po mojoj nekoj procjeni bili su to visokointelektualni ljudi koji su voljeli rukomet".

Ogromno interesovanje za rukomet počelo je u sezoni kada se Budućnost borila za opstanak, a u klub stigao Vinko Kandija. Od tada je gotovo na svakoj utakmici narednih sezona bila puna dvorana.

"To je sasvim normalno. Mi smo prvo igrale u Drugoj ligi, pa smo ušle u Prvu ligu i izborile opstanak. Već naredne godine osvojile smo Kup Jugoslavije i onda je sasvim normalno što je bilo takvo interesovanje".

Pamte se i legendarni mečevi sa Radničkim iz Beograda, koji je do pojave Budućnosti dominirao jugoslovenskim prostorima, ali i osvajao Evropu.

"Bili su to najinteresantniji mečevi, imale smo veliki rivalitet. Kada sam igrala protiv neke druge ekipe, nisam puno razmišljala na golu, dešavalo se da mi da gol neka igračica koja jedva šutne. Ali, kada je dolazio Radnički toliko sam razmišljala, koncentrisala se, motivisala. Sjećam se kad je Dragana Pešićprešla u Radnički, pri neriješenom rezultatu ili jedan razlike za nas, Peša ide sama u kontru. Ona mene zna odlično, ja nju znam odlično. Ona skače i šutira, a ja razmišljam da će ona misliti kako ću brzo da se “otvorim” pa će mi šutnuti dolje gdje ću da poskočim, ili će čekati da krenem ranije pa će mi šutnuti visoko. A ja sam je čekala do posljednjeg momenta. Kad je izbacila loptu, odbranila sam lijevom nogom i sviran je kraj. Čini mi se da smo dobile jedan razlike. Zaista je to bilo veliko rivalstvo, jer su velike igračice bile i tamo i ovdje".

Velike rivalke na klupskoj sceni, bile su saigračice u reprezentaciji.

"I tamo je postojao rivalitet i to veliki. I u to vrijeme, iako smo igrale za reprezentaciju, pravila se razlika ko je iz Srbije, ko je iz Crne Gore, ko je iz Hrvatske. Bilo je ljubomore u odnosu na nas, lično sam to osjetila".

Rukometašice su tada bukvalno bile zvijezde u gradu, svi su znali za njih, svi su ih prepoznavali, navijači su dolazili na treninge...

"Moram da priznam da uopšte nisam razmišljala tako. Tek sad kad sam u nekim godinama i sve te rezultate napravila i prošla, vidim da nisam razmišljala na taj način, naprotiv. Kad bi mi se neko javio gledala sam da se pozdravim, da se i ja javim, da budem vaspitana, da ne misle da sam uobražena. Uopšte nismo razmišljale da smo zvijezde. Sve te cure su bile izuzetno skromne, vaspitane, to je nešto što dolazi iz kuće. Jesmo bile zvijezde, ali imale smo podršku od svih, oko nas smo imale kvalitetne ljude i što se tiče uprave, i što se tiče publike, novinara..."

A kakve su bile kao igračice, tadašnje djevojke a sada zrele žene ostale su i danas.

"Polazim od sebe - svu tu moju generaciju volim i poštujem, jer mislim da su stvarno bile divne djevojke i sada divne žene. Kad uđem u taksi ili idem ulicom, recimo, još uvijek me narod prepoznaje i uvijek pravi nekakvu razliku između sadašnjih generacija i nas. Kao da prema nama imaju više poštovanja", kaže Katica Janković".

Najatraktivnije s Draganom, najbolja je Zorica

Generacija kojoj je pripadala Katica Janković, bila je prvi “drim-tim” crnogorskog ženskog rukometa.

"Najljepši rukomet, najatraktivniji i najinteresantniji igrao se tih godinu ili godinu i po kada je sa nama bila Dragana Pešić. Ali, moram da priznam da je Zorica Pavićević bila čudo, najbolja rukometašica Crne Gore. I ja sam na golu bila sigurnija kad je ona u ekipi. Kod nekog neriješenog rezultata ili minimalnog vođstva protivnika nisam imala razloga da drhtim i strahujem da će se nešto desiti, ona je uzimala loptu i rješavala takve situacije. Bila je fantastična i što je posebno važno bila je sigurna, nije trošila lopte. Mada je svaka cura bila dobra, bez ostalih Zorica ne bi mogla ništa sama. To se vidjelo i kasnije, sve smo mi potvrdile kvalitet", ističe Jankovićeva.

Povezane priče

1. Tražila se karta više
2. Legende otvorile vrata „Morače”
3. Kapiten za sva vremena
4. Kako je Novoselu vraćen dug
5. Japanac osvojio „Moraču”
6. Pajović: Vratila su se neka dobra vremena
7. Kad su vitezovi vodili glavnu riječ
8. Ima neka tajna veza...
9. Ostvaren san svih generacija
10. Podgorica je živjela za finale sa Đerom
11. Atomski udar iz Titograda
12. Mrvaljević: Velike utakmice se igraju u velikim dvoranama
13. Više od igre
14. Fanatizam bez granica

( Aleksandar Vučković )