Hronika pokušavanja

(Nemanja Jovanović, „Milka zbogom, vidimo se sutra“, Partizanska knjiga, Kikinda, 2016.)

Student u stalnoj potrazi za poslom, stanom i sitnim nježnostima, nihilista izgubljen među zidinama metropole, lutajuća duša željna čvršćeg životnog uporišta. Tako bi se u najkraćem mogao opisati glavni junak mnogih romana napisanih u posljednjih stotinak godina. Pojedini čitaoci na ovakav „signal“ samo prevrnu očima, u fazonu kako je to po hiljaditi put ispričana priča − prežvakana tema, kojoj se malo šta novo ima dodati. I ajde, da ih razumijemo. Ali samo pod uslovom da su nekim čudom isključivo nailazili na autore istovjetnih poetika. Treba imati u vidu da se iza različitih imena kriju različite perspektive. To i slične teme čini uvijek drugačijim. Kao i kod drugih polja stvaralaštva, i u književnosti se formula kvaliteta zasniva na nekom jedinstvenom sastojku, iliti sposobnosti da se potreba za izrazom ispolji na autentičan način.

Junak romana „Milka zbogom, vidimo se sutra“ Nemanje Jovanovića upravo odgovara opisu s početka. Na prvi pogled, savršeno se uklapa u „foto-robot“: student je, izgubljen je i gladan uspjeha. Ipak, pod uspjehom se ovdje ne podrazumijeva nekakav projektovani, „udžbenički“ napredak mladog čovjeka, već mogućnost definisanja vlastitog identiteta. Jovanović jednostavnim putem dolazi do originalnih rješenja. Zato nije ni slučajnost što ostajemo uskraćeni za ime glavnog lika (tek će se na jednom mjestu spomenuti njegov nadimak) - on je prikazan kao entitet koga vječito lutanje i nesnalaženje zakidaju za pojedina ljudska svojstva.

Jovanovićev junak rastrzan je između mnogobrojnih pokušaja. On uporno pokušava da se veže za nešto što je odista vrijedno zadržavanja, što nije samo još jedna usputna stanica na njegovom maleroznom putu („...dok sam ja pušio oslonjen o ćošak, želeći sve i nemajući hrabrosti ni za šta“). U stvari, čitav ovaj kratki roman čita se kao hronika bezuspješnog pokušavanja − pogonskog goriva fabule − čega nije lišen niti jedan aspekt života. Sve je relativno i osuđeno na kratak vijek: i mjesta stanovanja, i poslovi, i prijateljstva – dakle, oni elementi koji čine prvi krug određenja odrasle i nezavisne jedinke. Moglo bi se pomisliti da imamo posla sa sitničavim i nestašnim stvorom, narodski rečeno „jebivjetrom“ (dijagnoza: sam sebi najveći krivac), ali radi se zapravo o biću na životnoj raskrsnici, nesposobnom da se odupre centrifugalnoj sili kakvu nameću velika očekivanja u velegradu. A da bi se izbjegao prijeki sud, nužno je u svakom trenutku istovremeno posmatrati i likove i njihovo okruženje, uočiti antisimbiozu, pronaći kobnu vezu živog i neživog svijeta.

Grad je kod Jovanovića prikazan kao „glavni junak iz sjenke“, kao neko ogromno prisustvo nadvijeno nad svojim beznadežnim podanicima. Jedan od njih je pisac u pokušaju, neveseli student, pesimista i samotnjak. On mijenja stanove, poslove, nastojeći da u književnosti pronađe katarzu. Može se reći da su na njega slučajno usmjerena svjetla pozornice. Odnosno, da je za pokusnog zamorca mogao biti odabran bilo koji drugi velegradski zatočenik, budući da postoji čitav sloj onih koji po manje-više istoj šemi padaju pod uticaj one nevidljive, ne baš naklonjene sile. Bezimeni junak je svjedok njenog razornog djelovanja. Ono se očitava u njegovoj svakodnevnoj rutini, gdje god da se zadesi. Prije svega, tu su sobe, garsonjere i stanovi koje studentima nude sve sami pitoreskni likovi, koji kao da su listom utekli s Bošovih reprodukcija. Započinjući život u nekoj od njih, student uvodi čitaoca u svijet učmalosti, familijarnih tragika i socijalne truleži. Na momente čak djeluje da je on vodič kroz propast generacija koje su u urbanom vidjele priliku za život iz snova, a umjesto toga dobile nesnosno životarenje, imitaciju života. Ulazak u svaki novi prostor, sami čin prekoračenja praga, suočava nas sa nekom novom dimenzijom tranzicione bijede. Negdje su po srijedi poremećeni porodični odnosi, a negdje siromaštvo od čije ukorijenjenosti podilazi jeza. Stanodavci na početku pokušavaju da ostave utisak reda i spokoja.

Pored tog opštijeg, demistifikatorskog, jednako važan je i lični ugao ove sumorne pripovijesti. Priča teče u prvom licu, pa nam autor (u ovom smislu isto što i glavni lik) govori kako o spoljašnjim, tako i o unutrašnjim manifestacijama svoje stvarnosti. Tako se u hodu, bez predstavljanja „lične karte“, upoznajemo s njegovim dilemama, nadama i strahovima. No, ni sa individualističke perspektive nemoguće je ostati fokusiran samo na tu centralnu svijest iz koje se otvara svijet, na onog koji nas vodi kroz radnju. Uzrok tome je činjenica da se upravo kroz interakciju sa drugima otkrivaju određene strane njegove ličnosti. Bezimeni junak zavisi od drugih, usklađuje svoje postojanje s tuđim navikama, dok paralelno veliku pažnju poklanja upravo drugima, jer su to rijetki momenti vrijedni vjere: mirišu na novitet (uprkos neizbježnom razočaranju), iskrivljuju kolosijek. Za njega je svaki susret moguća odskočna daska za neki drastični zaokret. Ni Špiridonova nastranost ni Marijina labilnost u startu se neće doimati kao problem – i najveći pesimisti katkad sebi priušte trenutke optimizma.

Nastojeći da shvati sve te nestabilne psihologije, ili da pređe distancu koja onemogućava makar i elementarnu međuljudsku harmoniju, Bezimeni se iznova uvjerava koliko su razlike nepremostive, koliko će suživot biti krhak. Primoran je na privremenost. Individue s kojima stupa u kontakt dijele se u dvije kategorije: ili mu potvrđuju njegovu nezavidnu poziciju, ili ga uvjeravaju da ima i onih gorih, što ga nimalo ne umiruje; naprotiv, tada shvata da je svaki napor uzaludan. Zacementirane životne okolnosti zatvaraju vrata istinskoj promjeni. Kada si okružen onima koji u tebi ne bude nikakav pokretački impuls, tvoja ličnost se raslojava, sam sebi postaješ i jedini prijatelj i besani inkvizitor. Sve što preostaje jesu sažaljive ili zajedljive misli, kojima Jovanovićev junak mazohistički bičuje sopstveni um, odveć pomiren sa sudbinom: „Bio je viši od mene za glavu, sveže obrijan, jak. Sve na njemu je bilo novo, markirano i skupo. Po njegovom blistavom, poganom osmehu videlo se da krv veselo juri kroz to mišićavo telo. Žene su ga obožavale, u to nije bilo sumnje. Pokušao sam da ga zamislim mrtvog. Nije mi polazilo za rukom. Činilo se kako će nadživeti sve ljude na svetu. Mene pogotovo. Nije morao da me sretne kako bi osetio moju mržnju, mislio sam.“

Posebno je zanimljiv metod kojim ovaj pisac predočava psihološko stanje pojedinca, ali i društva u cjelini. Na jedva nešto više od stotinu stranica, Jovanović jednostavnim stilom i svedenim izrazom uspijeva da usadi u čitaoca nadasve žive slike. On daje važnost detaljima - bojama, mirisima i naizgled nevažnim pojavama, koje u njegovoj narativnoj arhitektonici vrijede više od kojekakvih opširnih obrazlaganja. Opisi su dozirani, pravovremeni, budno prate ritam pripovijedanja. Detalji ulaze u čitaočevu svijest po nekom preciznom redosljedu, kao da mu je prethodilo matematičko promišljanje. Otud i onaj utisak potpunosti, otud spoznaja da i pored sažetosti svog govora pripovjedač ni u jednom trenutku ne ostaje nedorečen. Zahvaljujući tome - što je možda i najvažnije - opservacije Jovanovićevog junaka porađaju dublje značenje, pružaju čitaocu materijal za naknadne zaključke. Ostaju u njemu i dugo nakon čitanja, uobličavajući se u poruke postepeno, s narastajućim tempom, kao kod tablete s odloženim djejstvom. Razlog može biti u tome što gorke istine teže dopiru do mozga. Teže ih je svariti, jer je na ispitu pozicija i samih čitalaca, kakve god živote da vode, koliko god mislili da su na sigurnom, drugačiji, udaljeni od epicentra, skriveni iza ispisanih stranica kao iza paravana koji samo liči na zid.

Na koncu, ne mogu a da se ne primijete povremeni bljeskovi usred tame. Rijetki su, ali odsjaj im traje i nakon što zgasnu. U Hamsunovoj „Gladi“ glavni junak piše kako bi se spasio od fizičkog propadanja (jelovnik sačinjen od iverice mijenja pravom hranom), dok se on u Jovanovićevoj „Milki“ pisanjem bori protiv duhovne praznine i u tome nalazi jedini zračak smisla. Minuti provedeni nad listom papira za njega su jedini momenti nepatvorene sreće. Kada mu časopis objavi priču, on se pretvara u sasvim drugog čovjeka, zaboravlja na nevolje, izoluje se i odstranjuje iz svijeta predvidljivosti. Ostaje nasamo sa glavnim razlogom svog postojanja, svoje neprestane borbe. Zbog toga je Jovanovićev prvijenac i diskretna pohvala umjetnosti, kao najistrajnijoj ljudskoj satisfakciji.

( Nikola B. Nikolić )