Sami smo napravili sirotinjsko carstvo

To što je prešao pola vijeka života Zorana Kostića Caneta ne usporava u kreativnosti, čak naprotiv utisak je po njegovoj priči da ga samo opušta. Prošle godine je sa svojim kultnim “Partibrejkersima” objavio novi, osmi studijski album “Sirotinjsko carstvo”, a na izmaku ove ljubitelje rokenrola počastio nečim malo drugačijim. Rok supergrupa, koju uz Caneta čine i članovi “Velikog prezira” i “Straight Mickey & the Boys”, znana kao “Škrtice”, objavila je nedavno novi album koji nosi naziv benda, a najavila ga spotom za pjesmu “Zaborava nema”, mada je Cane ranije izjavio da sigurno neće raditi spotove.

“Ne volim da radim spotove, pošto je to jako naporno i besmisleno. To sad dal' neko gleda, možda i gleda, al' brate izgledam tako da ne moraju svi i da me vide”, objašnjava Cane svoj stav na početku intervjua za “Vijesti”.

Kod vaših spotova i sa Brejkersima i sa Škrticama uglavnom je bend u centru pažnje?

Da ti kažem nešto - ima jedan mali problem. Sad nema više udubljivanja. Nešto što neko misli svima nama želi da nakalemi. Ovdje smo u fazonu - 'ajde da idemo na nešto što je krajnje predvidljivo i tačno, a to su članovi benda i koncerti, a ne u nekoj priči koja odudara od čitave stvari.

Pjesma se zove “Zaborava nema”. Da li mislite da ovdje ljudi lako zaboravljaju i što ono ne bi smjeli da zaborave?

Zaboravljaju one stvari koje bi mogle da iniciraju neku promjenu. Zaboravljaju neke stvari koje bi ljude lično mogle da izgrade kao bolje i zrelije osobe. Ali to je to, život je dovoljno težak i ko će sad da pamti, pa ljudi non stop to trpaju negdje u svoj podrum, u svoju nesvijest i onda im se stvari opet dešavaju, ali stare greške im padaju sve teže... Htio sam samo da istaknem da nije u pitanju zaborav koji će da vodi nekom zlopamćenju - ne to, to ne postoji. Nego čisto da znamo što nas je odredilo. Sva ta naša očekivanja nas oblikuju. Ono što nam se dešava, da li u plusu ili nas povređuje, to nas i određuje.

Zašto mislite da ljudi to potiskuju?

Misle da će lakše živjeti ako ne pamte mnogo toga. A neće, znaš. Čovjek je, osim rijetkih izuzetaka, bar na ovom prostoru, jako suočen sa pitanjima egzistencije, opstanka. Obezbjeđuje tu egzistenciju samo svojim radom, manuelnim radom. Zaposleni ovdje, zaposleni ondje. Pitanje je i ko je više zaposlen. Nema, sve je zatvoreno. Ljudi su u očajanju, sjede kući i razmišljaju kako će porodice da im prežive. I onda on nije za više sfere, da se preispituje. Ako počnu da se preispituju, neće izdržati, a da sebi ne naude. To je samo pitanje nečega kako da ti budu odvezane ruke, kako se oduprijeti stvarnosti, kako neku kao slobodicu imati. Svoju. Da možeš jedan dan da provedeš onako kako bi želio. Jer su nam nametnute stvari i 90 odsto ljudi neće o tome da razmišlja. Kako održati porodicu, kako preživjeti, to je to.

Znači, “sirotinjsko carstvo” je uzrok svega?

Ali mi smo to napravili - svojim nečinjenjem prije i uopšte u svom životu. Dobili smo nešto što zaslužujemo, mada mi mislimo da ne zaslužujemo. Sad hoću da razmišljam kao: “Hej, kako će biti našoj djeci poslije nas?” i to, znaš samo kao “e, Bog nek nam je u pomoći” i to je to. Stravične su stvari. Iz nas izlazi sve što smo krili kad je bilo blago... Ma ne blagostanje, kad je otprilike bio kao neki normalan život. A sad sve to potisnuto izlazi napolje, to je problem.

Kažete da je svako od nas ponaosob kriv za trenutno stanje, ali kako neko ko, kako ste rekli, jednostavno ne može da preživi ako se ne ukalupi može da se sam bori protiv toga?

Nek' se obrati nebu. Jednostavno je. Svako nadanje daje neku šansu, mogućnost da bude drugačije nego što je bilo. Moramo, jer ovo se stvarno iz dana u dan pojačava, jako je neprijatno. Naš život je odjedanput postao neudoban za nas. Kao oni utjerivači dugova, svakog dana život dolazi, pa ti uzima nešto. Nosi ti na konto neke kamate. Htio si, ne znaš ni da li je bilo za tebe, a to što si htio moraš da platiš - uvijek. Tako da... život odnosi ono što misli da je njegovo. A sve je njegovo.

Znači potrebno nam je više vjere, nade i ljubavi?

To. Samo da nekako iz te horizontale gdje su nas betonirali malo dignemo te glavice. Da vidimo da postoji nešto. Jeste teško, ali imamo i razrešenje. Bez obzira da li je ovo ili ono. Teška je prilika u kojoj smo.

Da se vratimo na album “Škrtica”, kakav je bio proces rada, pjesme zvuče kao da su uglavnom nastajale iz improvizacije?

Mi svi dođemo i to polagano krene, svi se priključuju. Mislim stvarno, poslije toliko godina takva neka lakoća u pravljenju tih pjesama. Skupili smo se i sve ide od ruke. Mi već imamo materijal za drugu ploču. Nikakav kreativni problem ne postoji. Uz neku misao koju bih kao da poklonim drugovima pravi se pjesma. Opuštajuće, pošto su nama probe duge, od četiri do sedam sati. Četiri sata je prosjek, ima i pauza naravno, ali kao da nas neka nevidljiva ruka vodi nečemu, dobroj pjesmi. Kao čovjeka kojeg ta nevidljiva ruka vodi nekoj slobodi, miru u duši, putu sa ciljem. Ima neobjašnjivih stvari, a mogu da te čine srećnim.

Jeste li naučili nešto novo od članova novog benda, iako su svi mlađi?

Moguće da jesam. Ali sam vidio i mnoge stvari koje su iste... To što se dešava prelama se i kod nas u “Brejkersima” i u “Škrticama”. Uvijek vidiš nove stvari jer su novi ljudi u pitanju i dobro je što postoji ta promjena, što nije talog, što nije reciklaža, nego idu ljudi 'vamo i tamo. Pa se začudiš malo kakav si ti u odnosu na sve to. Pošto su to momci od 27 do 45 godina, ipak su malo mlađi od mene. A onda vidiš kako se stvari ne mijenjaju. Samo imaju neku modu, neki novi dizajn. Ili ćeš da vodiš svoj život sa sobom ili će neko da dođe da ti ga ukrade. Stvari su jako jasne.

Diktatura proleterijata vuče loš ukus, neke skrivene pobude...

Svojevremeno ste pjevali o diktaturi proleterijata, sad imamo diktaturu kapitala, što je gore po vama?

Sve što je nametnuto i što ti traži da se ukalupiš je jako bezveze. Novac kaže: “Nema dovoljno za svakoga”. Onda da bi preživio moraš da misliš što ti neko drugi kaže, moraš da ulaziš u tijesan okvir koji ti je namijenjen. Proleterijat... Je*iga, diktatura proleterijata već vuče loš ukus. Vuče instinkte, neke skrivene pobude. Ovdje novac otvoreno ima svoju ispostavu, banke, tehnologiju i cijeli kapital, a ovamo imaš neku masu koja samo kulja i baulja i ne zna gdje će da stigne.

Imali smo sjajno veče na Bedem festu - razvalili smo

Ovog ljeta svirali ste na Bedem festu, kakve utiske nosite, već ste prije sa Brejkersima tamo nastupali?

Imali smo sjajno veče! Razvalili smo. I vidio sam ljude sa moje desne strane kako pjevaju neobjavljene pjesme, našli su negdje na Jutjubu i slično. Niko se nije pomjerio. Svi su ušli u program, u doživljaj i harmoniju. Do kraja smo istjerali sat vremena jako guste, jako energične svirke. Imamo 4-5 stvari koje traju preko šest minuta i imaju ozbiljne aranžmane, a momci su ozbiljni, znaju, naučili su i imaju dara za sve to, mogu da isprate taj aranžman. Bedem fest - jako dobro je bilo.

Ima li poziva iz Crne Gore sada, hoćete li opet svraćati uskoro?

Samo da izađe, znaš. Bar ja u 52. godini nigdje ne žurim, ništa ne očekujem, samo da mi Bog da razuma i da pazi na moju dušu i to je to. Molimo se Bogu da nam bolje bude.

Galerija

( Stefan Strugar )