Kako da na vrijeme prepoznate anoreksiju?

Moderno društvo donijelo je i nekoliko opasnih psihičkih oboljenja. Jedno od takvih je anoreksija, koja se najčešće javlja u mladoj ženskoj populaciji, a prati je opsesivna potreba za smanjenjem fizičke težine.

Bolest počinje još u djetinjstvu, a simptomi se pojavljuju sa ulaskom u adolescenciju, već u periodu od 12. do 14. godine. U poslednje vrijeme se javlja i kod starijih od 25 godina. Novije studije pokazuju da postoji genetska predispozicija, odnosno da se bolest nasleđuje poput depresije. Da li će neko da se razboli ili ne, zavisi od strukture ličnosti, temperamenta, karaktera osobe, porodične situacije. Ne postoji jedan uzrok, već svi ovi faktori moraju da se "poklope". Neposredni "okidač" za njen početak može da bude i običan odlazak na ekskurziju, ljetovanje, odnosno odvajanje od porodice, pa sve do smrti ili teške bolesti bliske osobe, gubitka roditelja, loše ocjene u školi, nekada i prekid emotivne veze, poručuju ljekari.

Postoje dva tipa anoreksije. Kod restriktivnog oblika, osobe gladuju ili jedu vrlo malo i izbjegavaju sve što im se čini da goji. Drugi je bulimični tip, koji podrazumijeva da se djevojke uzdržavaju od hrane, ali se povremeno prejedaju.

Onda nasilno povraćaju, a neke od njih to rade čak i poslije unosa malih količina namirnica. Djevojke sa bulimijom imaju normalnu kilažu i ciklus, dok anoreksične gube više od 25 odsto tjelesne težine, a izostaje i menstruacija.

Bitno je napomenuti i da svaka promjena u načinu ishrane tinejdžera jeste povod da posumnjate na ovu pošast.

Roditelji bi trebalo da obrate pažnju ako su djevojčice do juče jele čokoladu i čips, a onda odluče da se hrane "zdravo", pa "izbace" slatkiše, hljeb, sireve, tjestenine i sve ono što misle da goji. Obratite pažnju i kada se žale na mučninu prije ili poslije jela, da su im porcije velike, ako sjeku hranu na sitne komadiće ili im obroci traju dugo, pogotovo ako ih prisiljavate da jedu. Loš je znak i ako izbjegavaju hranu, kažu da su jele u školi ili kod drugarice. Neke od njih počinju da vježbaju, često i odmah nakon obroka, samo da potroše kalorije, jedu u sobi, kriju se... Ako sve ovo prati i gubitak na težini, u pitanju su jasni signali za anoreksiju i treba se obratiti ljekaru.

Žrtve ove bolesti sebe vide kao debele, a u stvari su premršave, pa im se "mrvice" na tanjiru čine kao gomila hrane. Kada je neko hronično izgladneo, nema adekvatnu sposobnost rezonovanja. Anoreksija je slična fobiji, a osnovni simptom je strah od hrane ili debljine. Kao što se neko plaši lifta ili aviona, pa ih izbjegava, tako i one ne jedu da se ne bi izlagale strahu. Važno je da roditelj sve ovo ne shvati kao djetetov hir ili bezobrazluk, jer niko nije izabrao da bude bolestan. Kad primijete koliko je dijete smršalo, uspaničeni roditelji traže hitno liječenje. Poslije saznanja od čega im ćerke boluju osjećaju krivicu, traže uzroke. Na kraju prihvate dijagnozu, što često nije slučaj s njihovim mezimicama. One ne misle da su bolesne i da im je potrebna pomoć. I dok se one djevojčice koje boluju od bulimije stide bolesti, anoreksičarke se svojom ponose, koliko god to paradoksalno zvučalo. Ona im pruža osjećaj nadmoći nad sopstvenim tijelom, a time i nad okolinom, dok se ispod toga krije ogroman strah, krivica i depresivnost.

Liječenje u prosjeku traje od dvije do šest godina i može biti ambulantno i hospitalno. Smještaj u bolnicu je neophodan kada pacijent ima veoma malu težinu, pa je potrebno da se tijelo što prije oporavi.

Prvi korak u liječenju je da se promijene navike u ishrani, uvedu obroci, smanji fizička aktivnost i da se prestane sa povraćanjem. Kada se težina popravi, na red dolazi psihoterapija i rad na razlozima koji su doveli do bolesti, poput niskog samopouzdanja, nesigurnosti, doživljaja neadekvatnosti... Djevojčice su nepovjerljive, pa je teško napraviti kontakt i stvoriti odnos povjerenja, kako bi mogle da pričaju o sebi, svojim osjećanjima, strahovima, problemima.

Sve to ide postepeno i mukotrpno. Tada se sa njima priča o načinu na koji doživljavaju sebe i okolinu, o njihovom odnosu sa majkom i porodicom. Cilj je da razumiju svoje ponašanje, jer sve to što rade sa hranom je simptom, a uzroci su nešto drugo. Potrebno je da shvate šta im se događa i odakle to potiče, da upoznaju i razumiju sebe i žive u skladu sa time ko su i šta su. U liječenju, koje često traje veoma dugo, potrebno je mnogo strpljenja. Dešava se da prođu i mjeseci dok se ne dođe do nekog pomaka.

Zbog otpora koji imaju prema terapeutu i samom izliječenju, ove djevojke su veoma problematični pacijenti. Zato je važno bolest prepoznati u što ranijoj fazi, u kući ili od strane ljekara opšte prakse i pedijatra, jer je tada i liječenje efikasnije. Prema statistikama, na svakih 200 djevojaka jedna oboli od ove bolesti, dok je taj broj kod muškaraca deset puta manji (uglavnom je riječ o pripadnicima gej populacije).

( Vijesti online )