LGBT osobe glume život na Balkanu
Prvi javno deklarisani gej u Crnoj Gori tvrdi da se i dalje zaista osjeća kao ponosni sin svoje zemlje...
LGBT osobe u balkanskim zemljama zapravo ne žive svoj život, već ga pred drugima “odglume” i vremenom se sve više izoluju, smatrajući da su tako najsigurniji. A dokle god budemo u Crnoj Gori imali takvu atmosferu, budućnost će se tražiti izvan nje. I to nema veze sa boljim ekonomskim prilikama u zemljama u kojima se pokušava provesti ostatak života, dio je teksta Zdravka Cimbaljevića u nedavno objavljenom zborniku “Bezbjednost i osnovna prava: Dimenzije i perspektive sigurnosti LGBT osoba“.
Cimbaljević je prvi javno deklarisan gej u Crnoj Gori. Danas živi u Kanadi, međunarodni je LGBT aktivista i član Upravnog odbora “Rainbow Refugee”.
Podnio je više stotina prijava zbog prijetnji smrću, otmicama, prebijanjem, zbog vrijeđanja i omalovažavanja zato što je LGBT osoba. Nakon što država nije reagovala, u septembru 2013. napustio je Crnu Goru, ali ne prestaje da prati stanje u zemlji u kojoj je i danas njegova porodica.
U tekstu objavljenom u zborniku, navodi da je primjetan napredak u određenim oblastima u radu crnogorskog tužilaštva, i sudije su, kaže, voljne da uče o pravu LGBT osoba. Došlo je, primjećuje Cimbaljević, i do prvih zatvorskih kazni zbog nasilja nad LGBT osobama.
On navodi da je sve to prvenstveno zasluga lokalnih LGBT organizacija, koje razvijajujući partnerstva sa državnim institucijama i sa međunarodnim partnerima jačaju vladavinu prava i poboljšavaju kvalitet življenja u Crnoj Gori.
Ali, dodaje Cimbaljević, rizično je “ukoliko su te promjene ograničene trajanjem projektnih inicijativa civilnog društva, a ne održivi sistemski koncept”.
Cimbaljević do 2013. nikada nije razmišljao da napusti Crnu Goru. U zajednici je aktivan od srednje škole - kao omladinski radnik, kao volonter u brojnim grupama i u različitim zemljama (Italija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Španija, Venecuela), kao aktivista za prava romske i egipćanske zajednice, kao prvi otvoreni LGBT predstavnik.
“Uvijek sam se vraćao, s novim znanjem, iskustvom i energijom kako bih pomogao, kao i drugi, svojoj zemlji i društvu u kojem živim. Činio sam najbolje što sam umio i znao, uvijek solidaran prema drugim ugroženim grupama i pojedincima i uvijek spreman da učestvujem u širenju demokratije, tolerancije i humanijeg odnosa, prema bilo kome. Nekima je moja pomoć, pa i samo prisustvo, više škodilo”, piše on, dodajući da je to dodatno pogoršalo njegov život u Crnoj Gori.
Njegov “pakao” počinje kada je, po osnivanju “LGBT Foruma Progres”, decembra, 2010, javno rekao da je homoseksualac.
“Nije mi dozvoljeno, do dana odlaska iz Crne Gore, da postojim kao takav. Nisam valjao ni kao sin, ni unuk, ni dio bratstva, ni kao Nikšićanin, ni kao građanin Crne Gore. Bio sam tema i predmet stida, pljuvanja i sramote, kako za one koji su mi podarili život, koji su sa mnom proveli djetinstvo, školovali se, družili, čak i radili u organizacijama s evropskim identitetom, tako i za one koji me nikada nisu sreli“...
Nakon Prajda u Budvi, stvari postaju komplikovanije.
„Mrš pederčino odavde da te ne ubijem ođe!“, samo je jedna od prijetnji koja mu je upućena usred jednog podgoričkog tržnog centra.
Za Cimbaljevića, najodgovorniji za sveprisutno nasilje nakon budvanskog, te uoči prvog podgoričkog Prajda, bio je tadašnji vrhovni državni tužilac, te tužilaštvo uopšte.
„Njihovo ignorisanje je podstaklo huligane da se osjećaju zaštićenim od sankcija. Tužilac ne goni ni govor mržnje, dajući tako pravo crkvenim licemjerima da rade svašta... Poželim, priznajem, vrlo često, da državni tužioci, budu jednom u mojoj koži. Možda bi me tada bolje razumjeli“.
Cimbaljević je i po dolasku u Kanadu nastavio da bude podrška čitavom LGBT pokretu.
„I danas se zaista osjećam ponosnim sinom Crne Gore”, navodi on.
Cimbaljević smatra da se bezbjednost LGBT osoba u Crnoj Gori ne može samo posmatrati kroz broj registrovanih i prijavljenih primjera nasilja.
“Na bezbjednost LGBT osobe u Crnoj Gore treba gledati mnogo šire… Ne samo kao opasnost za naš integritet, u svjetlu konkretne manifestacije nasilja, već i koliko je sigurno, i inkluzivno, ukupno okruženje u kojem LGBT osobe u Crnoj Gori žive, rade, djeluju, provode svoje slobodno vrijeme “.
Urednik zbornika “Bezbjednost i osnovna prava: Dimenzije i perspektive sigurnosti LGBT osoba“ je Aleksandar Saša Zeković, a pored njega i Cimbaljevića, među autorima su Zorica Mršević, Dražen Cerović, Božidar Otašević, Ivan Tomović, Tea Gorjanc Prelević, Milorad Žižić, Slavko Milić, Milica Saveljić, Blanka Radošević Marović, Darko Ćorac, Jeffrey Fisher, Jovica Rečević, Sanja Maraš, Marko Begović, Josef Hosp, Zoran Vujičić, Tamara Popović, Milan Delić, Radomir Ivanović, Irena Boričić, Predrag Azdejković i Damira Kalač.
Po dolasku u Kanadu suočavao se sa demonima i prošlošću
Po dolasku u Kanadu, za Cimbaljevića su počeli novi problem. Tada prvi put shvata šta znači (do)živjeti traumu. Posljednjih godina života u Crnoj Gori, potiskivao je u sebi sve sa čime se suočavao. Mirnoća novog okruženja vratila je sve što je ostavio iza sebe.
“Sedmicama sam loše spavao. Moji prijatelji kod kojih sam boravio, bili su zabrinuti za moje mentalno zdravlje. Sve mi je bilo pred očima. Pitao sam se što sam to učinio od ovog života“, navodi on, prisjećajući se dana kada ga se otac odrekao i zabranio mu dalji dolazak u porodični dom, poziva najbližih rođaka i članova porodice koji mu otvoreno govore da više nije njihov unuk, sinovac, brat… “Optuživali su me da sam upropastio porodicu Cimbaljević, iako znam da postoji toliko stvari u njihovim životima i porodicama kojih bi trebalo da se stide, nezavisno od mog postojanja. I koje su toliko loše i lažne, i počivaju na iskrivljenim vrijednostima, da nema nikavog smisla ni da se uporede sa mojoj seksualnom orijentacijom”.
Putem Fejsbuka je dobijao poruke da je “najveća crnogorska sramota”, mučilo ga je jer je napustio Crnu Goru…
“Suočavao sam se sa svojim demonima. Gušila me je moja prošlost koju su potpuno obilježili oni koji mrze homoseksualce”.
Kako bi izašao iz situacije u kojoj se našao, pohađao je programe i išao na terapije.
“Ti programi i terapeutski razgovori su baš bili od pomoći. To je neophodno da bude prisutno i dostupno, stalno, i u Crnoj Gori. LGBT osobe u Crnoj Gori žive u stalnom grču, strahu, traumi. Briga za naše mentalno zdravlje se mora poboljšati”.
( Damira Kalač )