Igre bez granica na štetu Crne Gore

(Nastavak od pošče subote)

Na osnovu navedenog nije teško zaključiti da je javnost Crne Gore vješto izmanipulisana navodnom riješenošću Vlade da sruši nelegalno nadgađeno na ostacima crkve, dok je Zavod kao nadležna institucija omalovažen od strane Vlade, kao osnivača i resornog Ministarstva kulture, bukvalnim gaženjem njenih stručnih i pravnih akata, koje do današnjeg dana niko nije osporio ili stavio van snage. Takođe je jasno da je privremeni izlazak ministara iz SDP-a bio fingiran, jer naši izvještaji pokazuju da nelegalno izgrađeno nikada nije uklonjeno, a da su Zaključci Vlade apsolutno ukazivali na nedvosmislenu riješenost Vlade da udovolji zahtjevima lokalnog ckvenog Odbora i SPC, koji su suprotstavljeni stručnim stavovima Vladine ustanove i Zakonu. Pored mojeg insistiranja, traženja i dobijenih obećanja od strane nadležnih u Vladi da nam dostave dokumentaciju Komisije od koje su pošli prilikom donošenja zaključaka i validnu dokumentaciju do koje su naknadno došli, to nikada nije urađeno. Zašto? Zato što toga jednostavno nije bilo, ili ako je i bilo, nije bilo valjano.

Da se radilo i o provođenju nakaradne i uvrnute zakonske procedure, potvrđuje i Zahtjev Ministarstva održivog razvoja i turizma broj 04-2268/1-13 od 1. 09. 2011, kojim od Zavoda traži „prijedlog cjelovitog rješenja za rekonstrukciju crkve Sv. Gospođe, na Svetom Stefanu.“ Dakle, traži se cjelovito rješenje, ne za rješavanje slučaja u skladu sa zakonom i pravilima struke, već isključivo i ciljano - za rekonstrukciju, a istog tog dana (1. 09. 2011) pod brojem 04-2268/1-12 ovo Ministarstvo održivog razvoja i turizma dostavlja Budvanskoj rivijeri urbanističko - tehničke uslove za objekat crkve „Svete Gospođe“ na Svetom Stefanu. U prilog ovome ide i paralelalno ispostavljen usmeni zahtjev pomoćnice ministra kulture - Lidije Ljesar, Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture, za dostavljanje pisane Informacije, a koju joj, kao direktor Zavoda dostavljam pod brojem 02-1299 od 5. 09. 2011, i u kojoj saopštavam da nikakvih daljih podataka za eventualnu rekonstrukciju nema, kao i da nam Vlada nije dostavila dogovorenu dokumentaciju.

Pošto su se očigledno našli „u čudu“ zbog istrajavanja Zavoda i njegovog direktora, na poštovanju Zakona i struke, Ministarstvo održivog razvoja i turizma organizuje sastanak 9. septembra 2011, na kojem prisustvuju samo predstavnici ovog Ministarstva, Republičkog zavoda i Budvanske rivijere. Odmah mi je bilo jasno zašto nijesu bili pozvani zakupci, pa i predstavnici Ministarstva kulture i Vladine Komisije. Međutim, i pored ovog ponovnog pokušaja pritiska na Zavod, opet dominiraju stavovi i argumentacija Zavoda, tj. zakona i struke i od tri donijeta zaključka naročito dominira zaključak, tj. stav Zavoda da do tog „momenta nije obezbijeđena relevantna dokumentacija za rekonstrukciju, koja bi bila izvršena u skladu sa Zakonom i konzervatorskim principima“. Ostala dva zaključka su nagovještavala nova sastančenja. O navedenom svjedoči Zabilješka sa sastanka, naš broj 02-1394 od 16. 09. 2011, a koju je uradilo Ministarstvo održivog razvoja i turizma.

U međuvremenu Vlada donosi Odluku o organizovanju JU „Centar za konzervaciju i arheologiju Crne Gore“, objavljenu u „Sl. listu CG“, br. 47/2011 od 23. 09. 2011, i koja je stupila na snagu 1. 10. 2011. Tom Odlukom određen sam da vršim funkciju direktora Centra, dok je na drugoj strani organizovana Uprava za zaštitu kulturnih dobara. Tim činom, a slijedeći nova rješenja o organizovanju službe zaštite, Uprava je preuzela „slučaj“ Sveti Stefan i na zahtjev i zadovoljstvo ranije pobrojanih aktera vrlo brzo donijela željene odluke. Naime, već 15. 12. 2011. pod brojem 01-203 Uprava za zaštitu kulturnih dobara, donosi Rješenje o imenovanju „radne grupe za utvrđivanje daljih konzervatorskih mjera na srednjevjekovnom sakralnom objektu crkve Sv. Gospođe na Svetom Stefanu“. Već u stavu II ovog Rješenja, Uprava čini kardinalnu grešku i „ofira se“, prejudicirajući vrstu konzervatorske mjere i otkriva o čemu se zapravo radi: „Obaveza radne grupe iz stava 1. ovog rješenja je da na osnovu prikupljene dokumentacije predloži cjelovito rješenje za rekonstrukciju crkve Sv. Gospođe iz XV vijeka, kao objekta sa prepoznatim kulturnim vrijednostima, uz korišćenje tradicionalnih tehnika, zanata i materijala.“

Na osnovu sadržaja i upoređivanjem sa ranijim zaključcima Vlade i njene Komisije (u kojoj nije bilo predstavnika Zavoda) ja i ovdje prepoznajem rukopis pomoćnice ministra Ljesar, a po narudžbi ministra Mićunovića, dok je Uprava bila puki izvršilac naručenog. Osim stila, prepoznajem „rukopis“ po kontradiktornostima i besmislu. Jer, ako se formira radna grupa sa stvarnim, a ne naručenim ciljem, da bi utvrdila dalje konzervatorske mjere, onda joj se nije moglo u istom rješenju, kao obaveza nametati isključivo jedna od tih mjera - rekonstrukcija. Veoma je čudno, da donosilac ovog Rješenja, Uprava za zaštitu kulturnih dobara, nije uvidjela da na ovaj revidira, koliko juče, donijete stručne stavove i da unižava struku, a Boga mi, i članove radne grupe ukazujući, u startu, na unaprijed zauzeti stručni stav bez alternative.

U istom Izvještaju, radna grupa na kraju donosi Zaključke, kojima se predlažu dva načina rekonstrukcije (?). Četvrtim zaključkom je precizirano: „Oba predložena rješenja rekonstrukcije i prezentacije su konzervatorski opravdana i prepušta se investitoru da odabere jedan od njih.“ Ovakvu „demokratičnost“ i voluntarizam u struci, koliko je meni poznato, nije dopuštao Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Crne Gore. Naime, nikada Zavod nije prepuštao investitoru da odabere jedno od dva rješenja, već je to u skladu sa strukom i zakonom precizno utvrđivao Zavod.

Na osnovu ovakvog poželjnog stručnog stava Radne grupe, sada se kao nosioc posla, umjesto zakupca, pojavljuje Ministarstvo održivog razvoja i turizma, pa Upravi za zaštitu kulturnih dobara, 9. 01. 2012. pod brojem 01-1141/36, podnosi zahtjev za izdavanje konzervatorskih uslova za crkvu Svete Gospođe, uz napomenu da u prilogu dostavlja Urbanističko tehničke uslove, broj 04-2268/1-12 od 1. 09. 2011. i Građevinsku dozvolu za rekonstrukciju objekta crkve Svete Gospođe, broj: 05-2268/6 od 30. 12. 2011. Ovo je još jedan dokaz o načinu rada ovog državnog organa - građevinska dozvola za rekonstrukciju kulturnog dobra je izdata, prije dobijanja konzervatorskih uslova i bez saglasnosti Uprave za zaštitu kulturnih dobara na projekt rekonstrukcije kulturnog dobra. Konzervatorski uslovi izdati su 13. 01. 2012, pod brojem 01-260/2, a saglasnost na Glavni projekt sanacije crkve Svete gospođe 1. 03. 2012, pod brojem 01-260/4, a sve na zahtjev Ministarstva održivog razvoja i turizma u ime investitora Hotelske grupe Budvanska rivijera ad Budva.

Na kraju ove „igre bez granica“, moja malenkost tvrdi da je na Svetom Stefanu, u bloku 25, nezakonito „nikla“ obnovljena crkva Marije Karađorđević iz 1938. godine, a nikako crkva Svete Gospođe iz XV vijeka, čime je od strane državnih organa i institucija izvršena degradacija spomeničkih svojstava kulturnog dobra Sveti Stefan, uz kršenje zakonskih odredbi koje regulišu ovu oblast i ignorisanje (bolje reći - gaženje) Stručnog stava i Rješenja Zavoda. Argumenti:

1. Tačkom 3. Rješenja o konzervatorskim uslovima Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture br. 02-2048/2 od 07.12.2006.godine, precizirano je: „radove projektovati i izvoditi isključivo u okviru postojećih horizontalnih i vertikalnih gabarita objekata“. Više je nego evidentno, na osnovu postojećeg stanja, da je ovaj kozervatorski uslov ignorisan, jer navodno rekonstruisana crkva izlazi iz okvira vertikalnih gabarita.

2. Predmet rekonstrukcije je bila Crkva Svete Gospođe iz XV vijeka. Za razliku od Radne grupe koja umjesto utvrđivanja nespornog stručnog stava, koristi neodređene termine, kao - da nešto „upućuje“ na stručni stav, ili kako izjavi njen predsjednik na osnovu „prilično pouzdanih informacija“, ja decidno tvrdim da nije rekonstruisana crkva iz XV vijeka, jer ne postoji autentična dokumentacija o njenom izgledu i sadržini. Novoizgrađena crkva, možda jeste crkva, ili nalik na crkvu, Marije Karađorđević iz 1938, tj. iz XX vijeka.

3. Član 97 Zakona o zaštiti kulturnih dobara glasi: „Rekonstrukcijom se vrši obnova uništenog kulturnog dobra, na osnovu autentične dokumentacije o njegovom vizuelnom izgledu i sadržini“, što u konkretnom nije bio slučaj. Radna grupa i Uprava za zaštitu kulturnih dobara ne posjeduju, niti su obznanili bilo koji autentični dokument o vizuelnom izgledu i sadržini crkve Svete Gospođe iz XV vijeka, niti su to mogli uraditi.

4. Predsjednik Radne grupe, saopštio je da je Radna grupa odluku donijela na osnovu obimne građe: izvještaja o rezultatima arheološkog istraživanja, grafičkih i foto priloga, relevantnih arhivskih izvora i literature, ali se u ni jednom izvještaju ne pominje konkretno koji su to autentični izvori o vizuelnom izgledu i sadržini.

Izvještaj o rezultatima arheoloških istraživanja, koje onako uzgred pominje gospodin Čilikov, nikako ne ide u prilog Radnoj grupi i njihovom stavu o rekonstrukciji. Na osnovu tog Izvještaja i dokumentacije, antopološke analize osteoloških ostataka i stilsko hronološke analize jedinog nađenog artefakta - medaljona katoličke provinijencije, Republički zavod je zauzeo stručni stav koji je suprotan stavu Radne grupe, a koji ona nije tretirala, ili barem nije našla za shodno da ga pomene, a što je, opet po mojem mišljenju, neprofesionalno i nekolegijalno.

Još jednom potenciram da Rješenje koje je donio Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Crne Gore, niko nikada nije osporio ili oborio, niti stavio van snage, kao što nije osporio ni Stručni stav, donijet nakon provedenih arheoloških istraživanja. Po mojem mišljenju, ne samo da je neprofesionalno i nekolegijalno, realizovati nešto što je u suprotnosti sa važećim stručnim i pravnim aktom, već je i nezakonito, ili, u najmanju ruku - zakonski sporno.

5. U ovom tekstu već sam navodio stručne stavove iz Preliminarnog i konačnog „Izvještaja o zaštitnim arheološkim istraživanjima ostataka crkve na Svetom Stefanu“. Naveden je i stručni stav nadzora, koji potvrđuje stručne stavove iz Izvještaja, uz konstataciju: „Stariju fazu predstavlja oltarski prostor, uzane izdužene, pravougaone osnove, koji je, moguće, svojevremeno pripadao dijelu nekog manjeg, ranije podignutog profanog objekta“. Članovi Komisije u svojem Izvještaju sa zaključcima, nijesu ni pominjali, a kamo li komentarisali, niti Izvještaj o zaštinim arheološkim istraživanjima, niti Izvještaje stručnog nadzora, već su ih na taj način prećutno odbacili. Oni nijesu uzeli u obzir ni medaljon katoličke provinijencije, koji je jedini pronađeni artefakt, u grobu br. 2, prilikom arheoloških istraživanja.

6. Identifikacija i stilsko-hronološka analiza nalaza sa arheološkog iskopavanja na Svetom Stefanu u bloku 25 (br. 02-419 od 26. 03. 2010) utvrđuje da „Medaljon pripada katoličkoj provinijenciji. Izvjesni elementi bi mogli ukazati na vrijeme nastanka koje se veže za drugu polovinu XVIII vijeka, ali možda ga je prijemčivije okvirno datirati i vezati za period XVII - XVIII vijeka“. Sa druge strane, u Izvještaju stručnog nadzora (br. 02-1695 od 18. 11. 2009), konstatuje se da se „i bez dublje analize može zaključiti da je crkva formirana iz dva dijela - oltarskog prostora i naosa, koji su nastali u dvije faze gradnje“, kao i da „sve govori da je riječ o grobovima sa ishitrenim sahranama, koji su postojali prije formiranja crkve.“ Ako se medaljon datuje okvirno za period XVII - XVIII vijek, a moguće i drugu polovinu XVIII vijeka, da je medaljon katoličke provinijencije, da se medaljon nalazio u dječjem grobu koji je postojao prije formiranja crkve, da je akademik Rotković ukazao „da nije poznato da li je crkva svete Gospođe iz XV vijeka bila pravoslavna ili katolička“, kako je onda moguće da Radna grupa, apstrahuje sve ove činjenice i tako brzo „preko koljena prelomi“ i na osnovu „prilično pouzdanih informacija o genezi pomenutog sakralnog objekta“, kako reče njen predsjednik, na papiru omogući navodnu rekonstrukciju crkve Svete Gospođe iz XV vijeka, a u stvarnosti crkvu Marije Karađorđević iz 1938. godine, i sve to, po već urađenom Idejnom projektu projektanta: „ASPRO, Soči, Rusija, g-din Fedor Afuksenidi“.

Na kraju ovog teksta, „na osnovu prilično pouzdanih informacija“ ustvrdiću da me one „upućuju“ na stav da je, u konretnom slučaju, sve urađeno na štetu kulturne baštine Crne Gore i struke.

Citiraću, na kraju, i dio iz dopisa Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture, br. 02-106 od 21. 01. 2011, a koji je bio upućen i „Dnevnim novinama“, od strane gospodina Željka Mitrovića mještanina Paštovića, koji je izvodeći pripremne radove na Svetom Stefanu sa svojom firmom „Pastro Vecchio“, tokom 2007 i 2008, došao do ostataka crkve:

"Poznato je da je najdjelotvorniji način za očuvanje autentičnosti arheološkog nalaza, profanog ili sakralnog karaktera, stručna konzervacija i adekvatna prezentacija. U konkretnom slučaju ovim postupkom na slikovit način objašnjena bi bila žalosna sudbina crkve iz jednog nama bliskog vremena a izbjegle bi se zamke imitacije, surogata i prikrivanja istorijske slojevitosti...

Mišljenja sam da treba izvesti stručnu konzervaciju i prezentaciju ostataka autentične arhitekture crkve u skladu sa standardima zaštite objekta spomenika kulture.

Što bi se dobilo rekonstrukcijom crkve?

Bez vjerodostojnih elemenata pređašnjeg stanja i sa novim materijalima, bila bi to neodgovarajuća kopija koja ne bi odražavala autentičnost i identitet ovog kultnog mjesta. Pokrili bi se tragovi prošlosti i izgubilo sjećanje...

...Stižu glasovi da neko može to da pogura, da sredi sa investitorom da se ipak gradi, itd. Može li to biti put razrešenja budućnosti ovog kultnog mjesta? Znači li to, da ponovo treba mijenjati ime po svecu novog dobrotvora?“ Kao što se vidi, „pristigli glasovi“ potvrđeni su u praksi. Crkva je rekonstruisana, nasuprot Stručnom stavu Zavoda i njegovom obavezujućem Rješenju, a sve protivno zakonu i pravilima struke. Zakupac je, „ni kriv ni dužan“, za uzvrat dobio od opštine Budva lokaciju za izgradnju dvije višespratne zgrade u zaleđu Svetog Stefana, kao kompenzaciju za prostor koji je zahvatila novoizgrađena crkva. Koliko je poznato javnosti, za ove objekte ne postoji stalna, već privremena dozvola, koja je već bila „patentirana“ od strane Vlade i promovisana unutar kulturnog dobra, kakav je Stari grad Budva. No, o tom slučaju možda u nekoj od narednih „slika“.

Rekonstrukcija - nemoguća misija

Rješenjem Uprave, njima je precizirana „nemoguća misija“ - obaveza „rekonstrukcije crkve Sv. Gospođe iz XV vijeka“, a što je kasnije zanemareno i prećutkivano.

Već 26. 12. 2011. godine, pod brojem 01-203/1 Komisija podnosi „Izvještaj o utvrđivanju daljih konzervatorskih mjera na sakralnom objektu crkve Sv. Gospođe u Svetom Stefanu“.

Komisija jednoglasno rješava problem, a "to rješenje sastoji se u mišljenju da, apsolutno postoje svi neophodni elementi, koji bi omogućili valjanu rekonstrukciju. Na to upućuju (boldovao autor teksta), kako ostaci stare arhitekture, tako i naučni izvori na osnovu kojih se može, shodno principima zaštite kulturnih dobara, pristupiti totalnoj rekonstrukciji.“ Međutim, radna grupa ne navodi koji su to naučni izvori i jesu li oni u skladu sa zakonskom obavezom iz člana 97 Zakona o zaštiti kulturnih dobara, a koja glasi: "Rekonstrukcijom se vrši obnova uništenog kulturnog dobra, na osnovu autentične dokumentacije o njegovom vizuelnom izgledu i sadržini“. Drugim riječima, ni rekonstrukcija, ni restauracija, se ne mogu vršiti na osnovu pretpostavljene originalnosti, odnosno autentičnosti.

(Autor je bivši direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore i vršilac funkcije direktora JU “Centar za konzervaciju i arheologiju Crne Gore”)

( Đorđije Vušurović )