Doba ekstremne neizvjesnosti

Četrdeset godina od objavljivanja knjige Džona Keneta Galbrajta, “ Doba neizvjesnosti” navršava se 2017. godine. Četrdeset godina je dug period, ali treba korisno je osvrnuti se unazad i podsjetiti se zašto su Galbrajt i njegovi čitaoci vrijeme koje je dolazilo shvatali kao doba neizvjesnosti.

Kako piše Galbrajt, svijet se 1977. još oporavljao od posljedica prvog udara nakon rasta cijene nafte, koji je podržao OPEK, pitajući se da li se iza brda valja još jedan sličan šok (što se i desilo). Sjedinjene Države borile su se sa usporenim rastom ekonomije i ubrzanom inflacijom, ili ekonomskog stagnacijom - novim problemom koji je postavio pitanje kompetentnosti političara i ispravnosti njihovih ekonomskih modela. U to vrijeme propali su pokušaji da se zaustavi bretonvudski međunarodni monetarni sistem, što je bacilo sjenku na perspektive međunarodne trgovine i globalnog ekonomskog rasta.

Zbog svega toga izgledalo je da se zlatno doba stabilnosti i predvidljivosti, kakav je bio treći kvartal XX vijeka, opasno primaklo svom kraju nakon čega se očekivao period veoma ozbiljne neizvjesnosti.

Takvo je otprilike bilo stanje 1977. godine. Analizirajući tu situaciju iz današnje perspektive, evo skoro iz 2017. godine, na toj “neizvjesnosti” skoro da im možemo pozavidjeti. Te 1977. godine nije bilo nikakvog Donalda Trampa kao predsjednika. Džimi Karter možda i neće biti zapisan u istoriji kao jedan od najboljih američkih predsjednika, ali on nije činio ništa što bi ugrozilo i dovelo u opasnost čitav svjetski sistem. Nije okretao leđa međunarodnim obavezama Amerike, kao što su NATO i Svjetska trgovinska organizacija.

Karter, pritom, nije ratovao sa Federalnim rezervama i nije punio bord direktora svojim ljudima, spremnim da žrtvuju čvrstu valutu radi izgleda za njegov reizbor. Naprotiv, Karter je imenovao Pola Volkera, snažnog oslonca monetarnoj stabilnosti, za predsjednika borda Federalnih rezervi. Karter nije uspio da izbalansira federalni budžet, ali ga nije ni urušio.

Još je neizvjesno hoće li Tramp uvesti nove tarife za kineske proizvode, poništiti Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini, napuniti Federalne rezerve svojim ljudima i podriti finansijsku stabilnost. Mogući rezultati tog djelovanja nalaze se u dijapazonu od umjereno utješnih do izuzetno katastrofalnih. Ko zna šta će se desiti? Prema današnjim standardima, Karter je bio oličenje predvidljivosti.

Osim toga, 1977. godine perspektive ujedinjenja Evrope bili su svjetlije. Danska, Irska i, što je značajno, Ujedinjeno Kraljevstvo tek su se bili pridružili brzorastućem Evropskom savezu. Evropski savez je privlačio članove, nije ih gubio. Bio je to klub u koji su članovi trudili da uđu radi dostizanja bržeg ekonomskog rasta.

Osim toga, radi podrške zajedničkom tržištu, ES je ustanovio regionalni monetarni sistem sugestivnog naziva - “zmija u tunelu”. Iako je bio daleko od idealnog monetarnog sistema, imao je jednan veliki kvalitet: zemlje su mogle da izađu iz njega u teškim ekonomskim periodima i onda ponovo da uđu kada se ekonomske perspektive poprave.

Suprotno tome, u 2017. godini pregovori o Bregzitu nastavljaju da bacaju tamnu sjenku neizvjesnosti na čitavu Evropsku uniju. Može se jedino pretpostaviti koliko će trajati. Osim toga, glavna pitanja koja su otvorena britanskom odlukom da izađe iz EU - da li će se za tim primjerom povesti i druge zemlje i postoji li budućnost EU - za sada ostaju bez odgovora.

U međuvremenu, monetarna kuća u Evropi ostaje napola sagrađena. Evrozona je prilično atraktivna za privlačenje dodatnih članova, ali istovremeno nije dovoljno gipka da uznemirenim zemljama članicama da privremeni predah u vidu valutne zmije. Euro će, vjerovatno, preživjeti 2017. godinu, ali će razlog za to će biti - inercija. Teško je reći šta će se dešavati nakon tog roka.

Neizvjesnosti koje su pojavljivale na tržištima zemalja u razvoju 1977. godine nisu bile predmet interesovanja međunarodnih komentatora u medijima. To je vrijeme ekonomskog rasta u zemljama u razvoju Latinske Amerike i Istočne Azije, iako su one sve više i više zavisile od dobijanja inostranih kredita od vodećih međunarodnih banaka. Kina, još u velikoj mjeri odsječena od svjetske ekonomije, nije figurirala u tim analizama. I čak i ako se u trećem svijetu dešavalo nešto što nije dobro, zemlje u razvoju su bile previše male da oslabe svj etsku ekonomiju.

Danas je situacija značajno drugačija. Događaji u Kini, Brazilu ili Turskoj ne ostaju unutar granica tih zemalja. I više od toga - događaji u tim zemljama imaju direktne posljedice za svjetsku ekonomiju zato što zemlje u razvoju posljednjih godina obezbjeđuju osnovu globalnog rasta ekonomije. Kina ima vrlo težak problem korporativnog duga i vladu čije je opredjeljenje da restrukturira privredu sumnjivo. Turska ima negativan saldo tekućeg bilansa plaćanja, ekscentričnog predsjednika i geopolitički nestabilan region. A da su politički skandali izvozna roba, Brazil bi bio ubjedljivo ispred svih zemalja.

Iako knjiga “ Doba neizvjesnosti” obuhvata period i van 1977. godine, ona je ulovila duh vremena. Ali da je Galbrajt napisao tu knjigu 2017. godine, onda bi sigurno sedamdesete nazvao “Dobom sigurnosti”.

Autor je profesor ekonomije na Univerzitetu Berkli i profesor američke istorije i institucija na Univerzitetu Kembridž; bio je visoki politički savjetnik u Međunarodnom monetarnom fondu

Copyright: Project Syndicate, 2016.

( Bari Ajhengrin )