Kolašinci brinu o 40-ak pasa: Samo za hranu mjesečno trošimo 400 eura

Već nekoliko mjeseci Kolašinka Danijela Vuksanović i njen muž Zlatko Milošević pse lutalice sa kolašinskih ulica čuvaju na svom imanju u selu Plana. Utočište, redovnu hranu i veterinarsku brigu obezbjeđuju isključivo svojim novcem, uz sporadičnu pomoć tek nekolicine pojedinaca ili preduzeća, uglavnom iz drugih opština. Od sugrađana i lokalnih privrednika, pa ni Opštine, kažu do sada nijesu imali nikakvu podršku, već samo neprijatnosti.

Nakon što su im prije dvije godine otrovani kućni ljubimci, nekoliko napuštenih životinja čuvali su u svom stanu. Zatim, shvatajući, kako kažu, da je na gradskim ulicama mnogo pasa gladno, bolesno ili im prijeti trovanje, odlučili su da utočište naprave na imanju.

Sada brinu o četrdesetak pasa, a svakodnevni troškovi su, kažu, veliki izazov. Samo za hranu mjesečno se izdvaja oko 400 eura. Da bi obezbijedili novac i za dalja ulaganja, bili su prinuđeni da se odreknu i dijela nekretnina.

“Nijesmo odustali, iako smo se bili zadužili oko 3.000 eura. Nedavno smo prodali plac, odužili to, ali i obezbijedili skromna sredstva da poboljšamo uslove za pse o kojima brinemo. Tako ćemo napraviti kvalitetniju ogradu i još nekoliko kućica. Jasno da ovo nijesu idealni uslovi, ali učiili smo najviše što smo mogli i trudimo se da bude još bolje. Preteško je kad nemate podršku. Mi smo do sada doživljavali samo opstrukcije i osudu”, priča Danijela.

Od komšija iz sela do sada su, tvrdi Zlatko, “dobili” samo prijave Komunalnoj policiji. Kolašinku čudi licemjerje onih koji, kako kažu, zatrpavaju okolne potoke smećem ili drže pse ispred svojih kuća u lošim uslovima, a uredno prijavljuju da im smeta utočište za pse koje je ona napravila. Danijela, koja ima teže zdravstvene probleme, a jedini prihod joj je naknada koju ostvaruje po tom osnovu, ne krije da je briga o nekoliko desetina životinja vrlo naporna i fizički.

"Svakodnevno ih obilazim i hranim redovno. Naporno je održavati čistim prostor u kojem su posude za hranu i vodu. Teško pada sve to, ali ja znam zbog čega to radim i mislim da je posve normalno pomagati životinjama u nevolji. Nažalost, do sada se pokazalo da malo ko razumije ono što Zlatko i ja radimo. Šokantan mi je odnos prema životinjama u ovoj opštini i, nažalost, ne samo ovdje”, kaže ona.

Teško joj pada i to što je prije nekoliko sedmica četiri psa, koje je zbrinula na svom imanju, neko ubio. Jedan je usmrćen vatrenim oružjem, dok su tri najvjerovatnije otrovana. Ne može da se pomiri ni sa čestim trovanjem pasa na kolašinskim ulicama. Danijelo i Zlatko su u više navrata sa svojim kolegama iz NVO “Riki i Koski” osuđivali nasilje nad životinjama, ali i otvoreno optuživali zaposlene u Komunalnoj policiji za “monstruozan odnos prema napuštenim životinjama”.

“Voljela bih da sugrađani shvate da se svuda azili finansiraju od novca građana. Nama bi dobrodošla bilo kakva podrška i onih koji upravljaju gradom i pojedinaca. Za početak dobro bi bilo kada nas ne bi više osuđivali i pravili nam neprijatnosti“, kažu oni.

Smatraju da bi Opština novac koji izdvaja za realizaciju ugovora sa beranskim azilom, mogla kudikamo korisnije utrošiti za zbrinjavanje životinja u tom gradu.

( Dragana Šćepanović )