Dva dinara druže

Da vas neka viša sila i nužda natjera da decembarsku noć provedete na ulici, jeste li se zapitali, kako biste se snašli?

I to u svome gradu, gdje je za pretpostaviti da znate skoro svaki ćošak. Normalno da nemate pravo da zakucate na vrata rođaka, kumova, školskih drugova... Da ne koristite komfor svog auta! Gdje biste se sakrili od studeni, gdje biste ugrabili malo sna, ako biste uopšte u tome uspjeli? Prvi savjet bi bio da pronađete neke kartonske kutije, zavjetrinu, ako ne pada kiša…

U Podgorici nema svratišta za beskućnike, mada je svojevremeno raspisivan i tender za zakup kuće koja bi koristila toj namjeni.

Kakvo bi iskušenje ta jedna noć bila za sve nas?! A počelo je da ledi noću!

Desetine beskućnika će širom Crne Gore potražiće i večeras zaklon od zime kako bi dočekali naredno jutro i ugrijali se na zubatom suncu. Nadležni kažu da u Crnoj Gori ima 80 ljudi bez doma, desetak samo u Podgorici. Sumnjam u tu brojku, jer ja znam desetak ljudi koji spavaju pod vedrim nebom, pod mostom, na klupi, u nekoj napuštenoj kući ili u skloništu pod zemljom, u šahti, bivšim toaletima… ”Mala nužda jedan, a velika dva…”

Vijesti su svojevremeno pisale o Vidoju Žugiću koji je godinama spavao u otvorenoj grobnici kod crkve Svetog Đorđa u Podgorici. Danas živi u kamp prikolici u blizini iste crkve.

Jednog od beskućnika poznajem još iz djetinjstva i često sam se pitao koji to trenutak učini da jedan život iz socijalne sigurnosti sklizne ka ivici preživljavanja? Odavno mi se više ne javlja, ne znam da li sam ja kriv ili on želi da imamo takav odnos, možda je suviše ponosan… Možda ne želi nikakav kontakt sa bivšim životom, ne želi svjedoke, a ja sam jedan od njih. Šta se desi da čovjek izgubi smisao, da se ne bori, da se preda… Kod nekih je novac glavni problem, kod nekih razočaranje, raspad porodice, svađe, neki se jednostavno nijesu snašli, neki tako pokazuju svoj bunt.

Beskućnici su i Zoran Stijepović iz Šavnika i Života Vasić, Valjevac koji je čitav život radio na građevinama, uglavnom u CG. U centru grada, pored mosta Milenijum, gdje je nekada bila kasarna, a danas je parking. U prostoru ukopanom pod zemljom, na četiri kvadrata u kome su smještena dva kreveta, sto… Ćebe rašireno umjesto vrata da spriječi hladnoću i još desetak prekrivača. Nema prozora, tamno je kao u grobnici. Postoji jedan mali otvor za ventilaciju. Na stolu svijeća, tranzistor, nema struje, vode, kupatila… Nešto jabuka i slakiša koje su im donijeli aktivisti “Banke hrane”. Života je svoj život trošio po gradilištima, ali nije uplaćivao radni staž i sada kada je počeo da kleca pod bremenom godina, mora ovako da živi. Kaže, ljeti se okupa na Autobuskoj stanici, zimi ponekad kod prijatelja koji živi preko Morače. Kod njega ponekad ode da gleda televiziju. Interesuje ga sve od dnevnika, serija, filmova, ali ne voli da smeta, pa se ne zadržava dugo… Sve je neizvjesno, svaki novi dan i hladna noć je tunel na čijem kraju se ne vidi svjetlo. Tek kad osvaneš, znaš da si preživio. Ideš dalje tumarajući, kaže Života. Ironija je kakvo ime nosi. I iz tog preskromnog smještaja lopovi su znali da im ukradu hranu, ili ćebad. Neki i iz oholosti, kad se napiju u obližnjem parku, junaštvo treniraju na skloništu ove dvojice nevoljnika…

Zapitamo li se ikada da li bi mi primili beskućnika makar na jedno veče i do zore mu ponudili smještaj u toplom domu, makar na podu, tanjir supe, nešto hrane… Nijesu to bezimeni ljudi, oni pričaju o svojim problemima i društvo bi moglo da učini napor da im da šansu da se ponovo socijalizuju.

Podgorica će tokom naredne godine imati 200.000 stanovnika i biće u kategoriji srednje razvijenih evropskih gradova. To znači da će na njenim ulicama biti sve više beskućnika. Nadležni kažu da se već radi na organizovanju svratišta za ljude bez doma. Što je veći grad, više je beskućnika na njegovim ulicama, nije to naš izum, ali nam to nije ni alibi da zaboravimo na ove ljude koji žive tu pored nas, o koje se očešemo ramenom na ulici.

Više od 2.000 djece živi na beogradskim ulicama, na ulicama Novog Sada 500. Oko 20.000 ljudi u Srbiji su beskućnici, njih 445 bukvalno nemaju krov nad glavom, Ostali spadaju u sekundarne beskućnike, žive u kartonskim naslejima, bez struje, kanalizacije i vode…

Hrvatska ima 600 registrovanih beskućnika, a većina njih je zbrinuta u prihvatilištima...

U Ljubljani su svojevremeno pokrenuli novinu “Kralj ulice” koje su prodavali beskućnici. Novina je trebalo da pripomogne njihovoj socijalnoj rehabilitaciji.

U Berlinu su beskućnici angažovani da pokazuju i onu tamniju stranu tog lijepog grada. Onima koji dolaze u Berlin kao turisti, nude ture u kojima su beskućnici vodiči i pokazuju im djelove grada koje inače ne bi mogli vidjeti. Procjenjuje se da u Njemačkoj ima 860.000 beskućnika.

Ni nordisjke zemlje, za koje mnogi smatraju da su najhumanije riješile pitanje socijale, nijesu imune na ovakve problem. Prema nekim istraživanjima, u Švedskoj ima 34 ljudi koji žive na ulici.

U Londonu su svojevremeno organizovani protesti kada su vlasnici luksuznih zgrada počeli oko njih da postavljaju ogradu sa metalnim šiljcima kako ne bi dozvolili beskućnicima da spavaju u nihovoj blizini.

U SAD više od pola milona ljudi živi na ulicama, četrtina od njih su djeca, pokazuju prošlogodišnja istraživanja američkog ministarstva za stanovanje i urbani razvoj. Većina njih koriste usluge svratišta…

U Meksiko Sitiju organizovano je i Svjetsko prvenstvo beskućnika u malom fudbalu.

I tako bismo mogli da nabrajamo u beskraj…

Uvijek me je fasiniralo to što se beskućnici oblače i zimi i ljeti identično, kao puž kućicu, sve što imaju, nose sa sobom. Jakna im ne smeta ni na plus četrdeset, zimska kapa i ljeti i u januaru… Ali drugačije razmišljate iz toplog doma, a drugačije dok osjećate kako zima prodire kroz tanko ćebe i odjeću kad ste pod otvorenim nebeskim svodom.

Nedavno smo imali priliku da čitamo kako je nekoliko Podgoričana prenoćilo u Kučkim planinama kako bi vidjeli nebo puno zvijezda. Smrzli se ljudi iako su imali svu opremu, šatore, vreće za spavanje, ali rizikovali su komfor za jednu noć da uhvate pogled na vasionu. Nakon te večeri vratli su se toplom domu. U beskućništvo nemojte ni da računate one večeri na moru kada vam umakne prevoz i ne možete kući da se vratite, pa pred zoru ugrabite da se sakrijete ispod neke barke na plaži i onda vas probude prvi turisti koji grabe da uhvate svaki zračak sunca da bi bolje pocrnjeli. I dan danas vas krsta žigaju od te davne večeri, ali to nije beskućništvo! Šta bi bilo da morate tako svake večeri i to ne samo ljeti…

Života u onom mraku svog doma nudi rijetke goste da se počaste onim što se na stolu našlo. Šta bi bilo da zakuca na vaša vrata, bili on bio ponuđen?!

( Boban Novović )