Teško je kad ti je posao da ljubiš bližnjega svog, a on odgovara anarhijom

Malo je onih koji za svoj debitantski projekat mogu reći da je uspješan. No, mladi crnogorski reditelj Ivan Marinović svakako nije među njima, jer je sa svojim prvim filmom postigao veliki uspjeh. Još u formi scenarija „Igla ispod praga“ osvajala je nagrade, a po završetku filma Marinović je dobio proizvod na koji ne samo on, već i čitava ekipa može biti ponosna. Film je premijerno prikazan na Sarajevo film festivalu, otvorio prvi Podgorica film festival, dok je na mojkovačkom osvojio nagradu publike. Za sada su, kad je glumačka postava u pitanju nagrađeni Dragana Dabović i Nikola Ristanovski. “Igla ispod praga” ovogodišnji je kandidat za Oskara iz Crne Gore, a uskoro počinje da živi i svoj bioskopski život, a Marinović za “Vijesti” priča o svom prvijencu, koliko je teško bilo okupiti ekipu, naći novac, ostati dosljedan ideji četiri godine.

“Igla ispod praga” je vaš rediteljski prvijenac. Pošto ste pored režije pisali i scenario, kako ste došli na ideju da ekranizujete ovu aktuelnu priču?

Čuo sam za incident koji se odigrao na jednoj sahrani na Luštici. Ljudi su doveli gradsku muziku, sveštenik ih je nervirao, muzika je svirala i prekidala ga, došlo je do svađe... Sve se to dešavalo na groblju na vrhu brda koje gleda na ulaz u Boku i na otvoreno more. To je jedan izuzetno idiličan krajolik. Slika sa takvim kontrastom - čistim apsurdom u romantičnom pejzažu mi je bila veoma inspirativna. Postavljao sam sebi pitanja vezana za tog sveštenika, koji po svemu sudeći nije uspio da se prilagodi, i nije uspio da prihvati mentalitet lokalaca. Zamišljao sam sebe u toj situaciji - kako je to da ti je posao da ljubiš bližnjeg svoga, a da ti bližnji odgovaraju takvom anarhijom. Sve to mi je otvorilo jedan poligon za komediju i za preispitivanje našeg mentaliteta, a najviše sam morao da se kroz stvaralački proces suočim sa ličnim i intimnim pitanjima.

Vaš film je crna komedija koja govori o stanovnicima sela na poluostrvu koji žele da prodaju veliki dio zemlje i time riješe sve svoje probleme, ali im smeta sveštenik koji odbija da proda svoj dio. Snimajući film, jeste li od mještana slušali još neke, interesantne priče na ovu temu, koje bi se mogle naći na filmu?

Ne nužno snimajući film, i ne nužno na tu temu, ali odrastajući među Luštičanima naslušao sam se izuzetno duhovitih, apsurdnih, i inspirativnih priča. To su ljudi koji pamte događaje i prepričavaju ih unazad stotinu godina, i pamte i najfinije detalje. Iz te tradicije pripovijedanja je i nastala moja potreba za prenošenjem barem dijela toga na film.

Scenario je osvojio nagrade na Jerusalem Film Lab radionici 2014. godine, kao i na Cinelink programu Sarajevo film festivala iste godine. Koliko su vam ta priznanja bila vjetar u leđa da ovaj projekat iznesete do kraja?

Nije lako ostati tri-četiri godine motivisan i zadržati vjeru da sav taj trud i odricanje imaju smisla. I kada se desi da ti zaista uticajni i značajni ljudi evropskog filma daju priznanje, to olakša generisanje strpljenja i izdržljivosti koje produkcija filma u našim uslovima iziskuje.

U ovom filmu igraju iskusni glumci, počev od Seke Sablić, Bogdana Diklića, Nikole Ristanovskog, preko Ljubomira Bandovića, ali ste šansu dali i nekim mladim ljudima čije vrijeme tek dolazi. Koliko je teško okupi dobru ekipu i da li je postavka od starta ovako izgledala?

Postavka je upravo tako izgledala od početka. Ne bih izostavljao Leona Lučeva, koji je vjerovatno najbolji hrvatski glumac svoje generacije. Ekipu nije bilo teško skupiti, svima se dopao scenario i likovi koje je trebalo da igraju. Naši crnogorski glumci, iako manje iskusni, su se pokazali kao jednako dobri i kreativni. A mimo glumaca - autorska ekipa filma je takođe prepuna talenta, doprinos ekipe iza kamere je nemjerljiv.

Iako je na snimanju režiser glavni, koliko su vam iskusni glumci poput Ristanovskog, Diklića i Sablićeve pomogli da svoju ulogu bolje obavite?

Ti ljudi ni u jednom trenutku nisu dovodili u pitanje moj autoritet na snimanju. Poklonili su svoje puno povjerenje jednom debitantu i na tome sam im veoma zahvalan. Proces je išao i u suprotnom smjeru, trudio sam se da im pomognem da pronađemo istinitost u njihovim izvedbama. Uživali smo u procesu, i sam Diklić mi je rekao da se ne sjeća kada se budio ujutro radostan što treba da ide na snimanje kao što je to bilo dok smo mi snimali “Iglu ispod praga”.

S obzirom na to da je ovo vaš prvi film, a za ovakav poduhvat potrebno je dosta novca, koliko je bilo teško obezbijediti ga, kako biste ovu priču završili?

Bilo je teško i mukotrpno zatvoriti budžet, međutim, osim sredstava od Ministarstva kulture Crne Gore, Filmskog centra Srbije, i pored navedenih nagrada našli smo partnere u Turističkoj organizaciji Herceg Novi, Luštica Bay projektu. Uspjeli smo da smjestimo ekipu zahvaljujući dobrodušnosti nekolicine stranaca, vlasnika kuća na Luštici koji su prijatelji filma, kao i zbog svih mještana koji su nam na bilo koji način pomogli.

Kažu da je za komediju najteže obezbijediti novac, je li to zaista tako?

Mislim da je jednako teško za bilo koji evropski film, nezavisno od žanra. Međutim, komedije se često potcjenjuju na raznim fondovima i u raznim selekcionim komisijama. A sam žanr je, ukoliko se ne podilazi publici, veoma zahtjevan što se tiče zanata i filmskog jezika.

Vaš film ove godine je crnogorski kandidat za Oskara. Znamo da do sad nikom sa ovih prostora nije uspjelo da uđe među prvih pet i nađe se direktno u nominaciji za ovu prestižnu nagradu, može li se to desiti Vašim filmu?

Za top pet je neophodno imati veoma jake američke distributere, agente prodaje i film koji je izrazito politički relevantan u datom trenutku. U našem slučaju ima smisla pokušati doći do uže liste od devet kandidata, jer to filmu daje izuzetnu vidljivost i sa sobom može da donese odličan međunarodni plasman filma i prodaju na raznim tržištima. Mi smo za sada imali jednu veoma uspješnu projekciju, a druga je bila 5. decembra, gdje sam dobio izvještaj od publicista da je kompletna sala odavno bila rezervisana od strana članova akademije. Dobili smo i odličnu kritiku u “The Hollywood Reporteru” koja je globalno odjeknula. Time se svakako krči put i za sljedeći film koji dođe iz Crne Gore. Vjerujem da tako postepeno može da se stvori pozitivna predrasuda o filmovima koje šaljemo. Zahvalan sam Turističkoj organizaciji Herceg Novog što su omogućili dodatne projekcije u Los Anđelesu.

Jeste li odgledali neke od ostalih kandidata?

Nisam još imao priliku, ali puno očekujem od filmova “Fuocoammare” Đanfranka Rosija i “Neruda” Pabla Laraina.

Čini mi se da vaš film do sada nije imao negativnu kritiku. Kako vi uopšte gledate na kritiku i kritičare?

Ne vidim ništa loše u tome sve dok su kritičari pismeni, obrazovani, i objektivni. To je nužni dio života jednog filma. Kad je moj film u pitanju, veoma mi je uzbudljivo sve to, pogotovo kada imam priliku da čitam kritike iz inostranstva. Ali isto tako, veoma ozbiljno shvatam sve što čujem od publike, i tokom i poslije projekcija.

S obzirom na uspjeh vašeg prvijenca, da li već sad imate plan kakav će biti vaš naredni projekat i koliko će vam biti teško da sljedećim filmom opravdate i zadržite nivo koji ste postigli?

Imam više planova, i treba mi malo vremena da odahnem pa da odlučim šta je sljedeći logičan korak. Ogromna je razlika u iskustvu i znanju, prije i poslije ovog filma. Očekujem da sa sljedećim filmom u svakom smislu napredujem kao stvaralac. Ali prije toga, želim da se potrudim da što veći dio publike pogleda “Iglu ispod praga”.

Snimi se mnogo filmova čiji se autori hvataju za klišee

Nedavna kritika u “Holivud riporteru” kaže da ste “izbjegli grube karikature i pretjerane emocije koje su često karakteristika filma koji stiže sa Balkana”. Koliko je bilo teško izbjeći sve to na šta su ovdašnji reditelji, glumci, pa i publika navikli?

Da, u toj kritici mi je posebno drago što je primijećeno da emocije nisu izazvane “očiglednim dramskim vatrometima”. Snimi se mnogo filmova u kojima se autori hvataju za klišee, i time pokušavaju da izgrade drame. Pretjerane dramatične situacije, loše motivacije likova i stereotipi su odlika nemoćnih autora koji ne nalaze kreativnija rješenja. Teško mi je da odgovorim na pitanje koliko je to teško ili lako izbjeći. To je sve dio velikog posla koji mora da se uradi još u fazi pisanja scenarija. To je faza kada se mora biti nemilosrdan prema sebi da bi se kasnije došlo do bilo kakvog kvaliteta.

U bioskopima u Podgorici i Budvi od 15. decembra

Za 12. decembar zakazana je premijera u Beogradu. Film je prikazan u Crnoj Gori u Podgorici i Herceg Novom. Kakva će biti dalji život vašeg filma, hoće li se naći na redovnom bioskopskom repertoaru i kad?

Prikazan je i u Mojkovcu gdje smo dobili nagradu publike i nagradu za najbolju epizodnu glumicu - Draganu Dabović. Film ide od 15. decembra na redovnom repertoaru i u Podgorici i Budvi.

Posjetili ste dosta filmskih fetivala. Nastavlja li i nakon bioskopskih prikazivanja vaš film život i na festivalima?

Zapravo tek je sada zaista i krenuo u punoj snazi. U januaru nas očekuju prikazivanja na festivalu u Tromsou u Norveškoj, kao i na prestižnom festivalu u Italiji u Trstu.

Univerzalna priča iz naših krajeva - od Boke do Ohrida

Film je prvo prikazan u Sarajevu u okviru SFF-a, zatim ga je vidjela publika u Crnoj Gori, Makedoniji, a nedavno ste bili u Turskoj gdje je Nikola Ristanovski dobio nagradu za najboljeg glumca. Pošto je ovo aktuelna priča za Crnu Goru, kako su ljudi u ostalim državama reagovali na radnju filma?

Svugdje su izuzetno dobre reakcije. “Igla ispod praga” je prevashodno priča bazirana na studiji karaktera i mentaliteta, a unutar priče glavni junak se nalazi u nizu situacija koje su univerzalne i primjenjive na bilo čiji život. U Makedoniji su mi na Q&A rekli da istu priču i sve ovo mogu da vide i u njihovoj zemlji, samo kad bi se Boka zamijenila sa Ohridom.

Galerija

( Marija Vasić )