Vladina predstava za javnost umjesto argumenata struke

(Nastavak iz prošlog broja)

Ne želeći da ulazim u stručnu raspravu i uzroke ponašanja subjekata koje sam ranije nabrojao, naglašavam, kao tadašnji direktor Zavoda, da je Zavod kao nadležna institucija postupio apsolutno u skladu sa zakonom i pravilima struke. U ostalom to je potvrđeno u praksi, jer niti jedan pravni akt ili stručni stav Zavoda, niko nije ni pokušao osporiti ili poništiti.

Nakon arheoloških istraživanja, konsolidacije i konzervacije ostataka crkve i nedovoljno ispitanog starijeg kulturnog sloja, naložili smo investitoru da uradi projekat prezentacije, koji treba osmisliti na način da ostaci budu vizuelno sagledljivi i fizički dostupni vjernicima i posjetiocima Svetog Stefana. Ovo je poznata praksa svuda u svijetu, koja ne znači blindiranje lokacije za sva vremena, već njeno izlaganje u nađenom stanju, koje će biti dostupno i za dalju stručnu i naučnu valorizaciju i proučavanje. To je moglo da znači i da je moguća i rekonstrukcija crkve svete Gospođe iz XV vijeka, kako je traženo i kakav je zahtjev prezentiran javnosti i Vladi Crne Gore, ali samo u slučaju da se obezbijedi autentična dokumentacija o njenom vizuelnom izgledu i sadržini. Međutim, treba napomenuti da se danas izbjegava rekonstrukcija, osim u izuzetnim slučajevima, a kod nas se ona može primijeniti samo u slučaju ako su ispunjeni uslovi iz člana 97 Zakonu o zaštiti kulturnih dobara.

Od daljih komentara bih se suzdržao, jer su stavovi Zavoda i moji stavovi poznati i iskazani kroz provedene aktivnosti i donijeta rješenja i ostala akta Zavoda po ovom pitanju. Naš stav je od početka bio poznat - pogađanja i kompromisa sa Zakonom i pravilima struke nema, niti može biti. A sva dokumentacija sa kojom smo raspolagali, i koja je pedantno i hronološki složena, davala nam je apsolutno za pravo da po ovom pitanju možemo uspješno braniti svoje stručne stavove i donijeta pravna akta pred domaćim i stranim ekspertima i stručnim tijelima.

U ostalom, naše resorno Ministarstvo kulture i Ministarstvo održivog razvoja i Vlada Crne Gore, do „jedne ure“ apsolutno su potvrđivali ispravnost svih naših aktivnosti i donijetih Rješenja.

Do kada je to trajalo? Sve dotle, dok nije probano na različite načine i uz pritisak određenih državnih i lokalnih struktura, da se izmijeni donijeti stručni stav Zavoda. Zakazivani su razni sastanci, „uz saglasnost, njegovog Visokopreosveštenstva Amfilohija“ (?), konferencije za štampu, pokušavano da se Odbor za izgadnju hramova na Svetom Stefanu nametne Zavodu kao učesnik u upravnom postupku, odašiljane prijetnje preko štampe da će mještani uzeti zakon u svoje ruke, da ih ništa neće zaustaviti, održavani sastanci sa rukovodstvom Opštine Budva i zakupcem „Adriatic Properties“, lansirane neistine u sredstvima informisanja da je saglasnost za izgradnju hrama dogovorena sa Zavodom, uz posredovanje Svetozara Marovića, itd. itd.

A što su tokom čitave ove situacije radile državne i lokalne strukture? Resorno Ministarstvo kulture, na čelu sa ministrom Mićunovićem i pomoćnicom ministra Ljesar, kao i obično ćutalo, „kao zaliveno“. Samo u jednom slučaju, pomoćnica Ljesar „pritiješnjena“ pitanjima, izjavila je sredstvima informisanja da Ministarstvo kulture podržava stavove Zavoda, a što će se na osnovu daljih aktivnosti Ministarstva kulture, odnosno njegovih čelnika, pokazati kao neistina. Ovo je, kao i uvijek, samo bila poželjna izjava u tom momentu, da bi se nakon kratkog protoka vremena, Ministarstvo kulture pridružilo i učestvovalo u donošenju stavova Ministarstva održivog razvoja i Vlade - da treba obnoviti crkvu, što je u praksi značilo gaženje Rješenja i stručnih stavova svoje nadležne ustanove - Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore. Koliko me sjećanje drži, gospođa Ljesar je bila čak i član ili predsednik neke od Komisija, koju je imenovala Vlada, a koja je imala zadatak suprotan stavovima i Rješenju nadležnog Zavoda. Predsjednik države Vujanović i njegov istomišljenik po ovom pitanju gospodin Marović (ili obrnuto - sve jedno), posrednim putem su, preko gospodina Bogdanovića (i tada gradonačelnika Prijestonice Cetinje), dozirano tražili od direktora Zavoda, da dozvoli obnovu crkve, kao da se radi o voljnom momentu direktora, a ne o zakonskom postupanju u skladu sa stručnim stavovima Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture.

Primjera radi, na inicijativu tadašnjeg predsjednika opštine Budva, gospodina Rajka Kuljače, sa predstavnicima opštine Budva - gospodom Kuljačom, Rađenovičem i Lazovićem i predstavnicima zakupca Svetog Stefana „Adriatic Properties“ - izvršnim direktorom gospodinom Teofanisom Statisom i njegovom savjetnicom gospođom Milenom Vuković, organizovao sam i održao sastanak u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture, 23. 12. 2010. sa početkom u 15 časova. Predstavnici Opštine Budva, preciznije gospodin Kuljača saopštio je da je razlog za traženje održavanja ovog sastanka „uporno insistiranje mještana i crkvenih lica za rješavanje slučaja u bloku 25“. U toku samog sastanka, telefonom me pozvao gradonačelnik Bogdanović, da mi prenese „molbu Filipa i Sveta“ da se „slučaj“ riješi na način kako to traže mještani i Mitropolija, a sve u interesu grada Budve i države Crne Gore!?

Što se tiče samog sastanka, on je protekao u korektnoj raspravi. Kada su se čelnici Budve uvjerili da se Zavod postavio apsolutno u skladu sa Zakonom i pravilima struke ponudili su čak i pomoć za realizovanje Stručnog stava i Rješenja Zavoda, tako da je zaključak sastanka bio sljedeći: „Organi opštine Budva će pružiti pomoć „Adriatic Properties“-u da uradi projekat prezentacije ostataka crkve u bloku br. 25 na Svetom Stefanu, u skladu sa rješenjem i stručnim stavovima o daljem tretmanu ovog arheološkog lokaliteta, a sve u skladu sa prihvaćenom obavezom „Adriatic Properties“-a o izradi projekta prezentacije (akt br. 664 od 17. 12. 2009)“.

Ovdje moram naglasiti, da je izvršni direktor „Adriatic Properties“-a, gospodin Statis, istakao „izvanrednu saradnju sa Zavodom i da mu je drago što su predstavnici Opštine Budva došli i upoznali se sa pravim stanjem“.

Dakle, investitor i zakupac „Adriatic Properties“ i Opština Budva apsolutno prihvataju Stručni stav i Rješenje Zavoda. Postavlja se pitanje što je onda bio problem da se tzv. slučaj u Bloku 25 riješi i okonča u skladu sa Rješenjem nadležne ustanove, koje nikad niko nije osporio i na koje nikad niko nije uložio žalbu?

No, i pored ovoga, Vlada Crne Gore, na sjednici od 3. marta 2011. godine donosi, po mojem mišljenju, nebulozne i kontradiktorne zaključke:

„1. Vlada je usvojila Informaciju o statusu rekonstrukcije bloka 25 hotela „Sveti Stefan“.

2. Zadužuje se Republički zavod za zaštitu spomenika kulture da, u roku od 15 dana, investitoru dostavi jasne smjernice za oblik, izgled i način konzervacije ostataka nekadašnje crkve.“

Ovakvi zaključci su donijeti pored ministara Mićunovića i Sekulića, koji su se nalazili na čelu resora Kulture i Uređenja prostora i turizma, ili na njihov predlog. Oni su donijeti, za čudo, i pored gospodina Lukšića, koji je tada bio predsjednik Vlade. Ko je za Vladu uradio Informaciju o statusu rekonstrukcije i neznaveni predlog zaduženja Republičkom zavodu, za mene i Zavod će ostati i danas nepoznato.

Dopisom Vladi Crne Gore, br. 02 - 459 od 25. 03. 2011.godine, sa pozicije direktora Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore, ukazujem na nebuloznost i kontradiktornost zaključaka. Uz dopis dostavljam tražene Smjernice za izradu projekta prezentacije, br. 02 - 454 od 25. 03. 2011. godine, (a ne konzervacije, jer je ona bila završena prije godinu dana, tj. u aprilu 2010.godine), uz napomenu da je investitoru sve ovo poznato još od 2009. godine, kada su mu precizirane obaveze, a sve nakon konsolidacije i konzervacije ostataka crkve. Istovremeno izražavam uvjerenje (kao moj znak pristojnosti) da se Vladi vjerovatno potkrala greška kod donošenja 2. zaključka. Naime, Vlada je tražila smjernice za ono što je Zavod već bio završio, isključivo u skladu sa zakonom i pravilima struke - konsolidovao i konzervirao ostatke crkve.

U međuvremenu, stupaju na scenu mještani, unose građevinski materijal, obnavljaju crkvu po svojem nahođenju, devastirajući sve ono što su stručnjaci Zavoda uradili prilikom konsolidacije i konzervacije ostataka crkve. Nakon izlaska naše stručne ekipe na lice mjesta, a na osnovu Izvještaja, kao direktor Zavoda, donosim Rješenje br. 02 - 623 od 20. 04. 2011. godine, kojim se:

„1. Obustavljaju radovi na konzerviranim ostacima crkve lociranim u bloku 25 na Svetom Stefanu - kulturnom dobru 2. Nalaže se vlasniku - Hotelskoj grupi „Budvanska rivijera“ ad Budva i zakupcu „Adriatic Properties“-u DOO Budva da predmetnu lokaciju dovedu u prvobitno stanje, tj. stanje prije nelegalno izvedenih radova“.

Ovo Rješenje je dostavljeno na sve relevantne adrese.

Podsjećanja radi, tada iz Vlade privremeno izlaze ministri iz SDP-a, uslovljavajući svoj povratak realizovanjem našeg rješenja, tj. uklanjanjem nelegalno izgrađenog. Nakon pune dvije neđelje od donošenja našeg Rješenja i Vlada, na sjednici od 05. maja 2011. godine, donosi odluku o rušenju nelegalno izgrađenog, ali ovu svoju odluku u praksi sprovodi samo djelimično i „stidno“, pod okriljem noći, negdje 6, 7. maja 2011. godine. Ministri iz SDP-a se vraćaju u Vladu i svi zadovoljni. Pa čak i mještani i SPC i mitopolit Amfilohije. Zašto? Zato što je Vlada napravila nezabilježen manevar u korist svih, osim u korist struke, zakona i svoje instituicije - Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore, odnosno Zakona o zaštiti kulturnih dobara. Sve ovo, uz direktno učešće ministra kulture Mićunovića, njegove pomoćnice Ljesar i ministra održivog razvoja Sekulića.

Naime, na toj istoj sjednici Vlada, a na osnovu Informacije svoje Komisije u kojoj nije bilo predstavnika Zavoda, a koja je formirana sa zadatkom da sagleda istorijske, kulturne, pravne, ekonomske i druge aspekte od značaja za sprovođenje daljih konzervatorskih mjera na srednjevjekovnom sakralnom objektu crkve Sv. Gospođe, donosi između ostalih i sljedeće direktivne Zaključke:

„2. Zadužuje se Republički zavod za zaštitu spomenika kulture da nastavi istraživanja i da, na osnovu prikupljene dokumentacije, do 1. septembra 2011. godine, predloži cjelovito rješenje za rekonstrukciju crkve Sv. Gospođe iz XV vijeka, kao objekta sa prepoznatim kulturnim vrijednostima, uz korišćenje tradicionalnih tehnika, zanata i materijala. 3. Zadužuje se Ministarstvo održivog razvoja i turizma da na, osnovu rješenja o rekonstrukciji crkve Sv. Gospođe, donijetog u skladu sa Zakonom o zaštiti kulturnih dobara i uz prethodno dobijenu saglasnost zakupca Svetog Stefana, najkasnije do 1. oktobra 2011. godine, donese odluku o izdavanju građevinske dozvole. 4. Zadužuje se Ministarstvo održivog razvoja i turizma da prije početka ljetnje turističke sezone, u saradnji sa Hotelskom grupom „Budvanska rivijera“ AD i zakupcem Svetog Stefana sprovede sve neophodne pripremne radove i tako stvori uslove da se nakon završetka ljetnje turističke sezone počne sa rekonstrukcijom crkve Sv. Gospođe.“

Osim toga Vlada je, pozivajući se na član 42 Zakona o zaštiti kulturnih dobara, zadužila nadležne organe da hotel „Sveti Stefan“ upišu u katastar nepokretnosti, kao kulturno dobro u svojini države Crne Gore.

Po mojem mišljenju, za upućene je više nego primjetno da su ovi zaključci Vlade uradak ministra i pomoćnice ministra kulture, kao što je i za neupućene primjetno da su ovi zaključci isključivali bilo koju konzervatorsku mjeru, osim rekonstrukcije crkve, te da su čak precizirali i datume za izdavanje građevinske dozvole i početak radova, vjerovatno računajući da će Ministarstvo kulture pritiskom obezbijediti promjenu stava Zavoda. A lansirane priče o daljim istraživanjima, navodno postojanje autentične dokumentacije u italijanskim i austrijskim arhivima, kao i djelimično rušenje nelegalnih radova poslužilo je kao sredstvo manipulacije, na koje su svjesno pristali i tako „tvrdi“ ministri, kao oni iz SDP-a, vraćajući se u Vladu i ako nije „uklonjeno ono što je nelagalno izgrađeno“. Na osnovu kojih činjenica iznosim ovakve ocjene?

Prvo - informacija da je izvršeno rušenje nelegalno urađenog bila je neistinita ili samo manjim dijelom tačna. Ja sam uputio stručnu ekipu na lice mjesta 9. 05. 2011. godine, koja je u Izvještaju, br. 02/712/1 od 10. 05. 2011. godine, između ostalog konstatovala “da predmetni radovi nisu uklonili kameni zid nadzidan na arheološkim ostacima crkve, već samo veći dio zida od opeke“.

Nakon preporuke Stručne ekipe za uklanjanje čitavog nelegalno izgrađenog zida, Stručna ekipa, po mojem nalogu, izašla je na lice mjesta ponovo 18. 05. 2011. godine i u Izvještaju br. 02-764/1 od 18. 05. 2011. godine, između ostalog konstatovala „da se na arheološkim ostacima crkve i dalje nalaze nelegalno nadzidani kameni zidovi“. Tom prilkom je skrenula pažnju investitoru i na obavezu dostavljanja Projekta prezentacije.

Stručna ekipa je ponovo izašla na lice mjesta 31. 05. 2011. godine, po nalogu direktora, i u Izvještaju br. 02-822/1 od 1. 06. 2011. godine, između ostalog konstatovala „Da se na arheološkim ostacima crkve, u bloku 25, i dalje nalaze oštećeni zidovi od opeke sa armaturnim željeznim mrežama sa unutrašnje strane i kameni zidovi sa spoljašnje strane nadzidanog zida, koji je napravljen bez saglasnosti Zavoda, a za čije uklanjanje je ovaj Zavod donio Rješenje broj 02-623 od 20. 04. 2011. godine. Na lokalitetu se nalazi i metalni krst, neposredno uz ostatke crkve, koji je zavaren za zid terase i koji dominira ovom mikrolokacijom“.

Na kraju, 5. 09. 2011. godine, po nalogu direktora, ponovo je izvršen uvid na lice mjesta i u kratkom Izvještaju, br. 02-1300 od 5. 09. 2011. godine, konstatovano je sljedeće: „na arheološkim ostacima crkve, u bloku 25, i dalje se nalaze zidovi koji su nelegalno nadgrađeni. Ovi zidovi su visine cca 60cm i sastoje se od kamena i unutrašnji dio od opeke koja je djelimično srušena“.

Uz ove Izvještaje u arhivi Zavoda, a sada Uprave, postoji i odgovarajuća foto dokumentacija o nađenom stanju, a činjenica je da sam se i lično, kao direktor Republičkog zavoda u to stanje uvjerio na licu mjesta.

Ignorisanje nauke i ozbiljnih argumenata

Postavlja se pitanje - ako je Republički zavod za zaštitu spomenika kulture ispoljio profesionalan, stručan, korektan i cjelovit pristup, u skladu sa Zakonom, zašto se željelo „na vrat, na nos“, bespravno sagraditi nova crkva? Zašto se nekome tako žurilo prije saznanja pune naučne istine i saznanja o lokalitetu? Zašto niko od bespravnih neimara i vjernika, nije polemisao sa tvrdnjama „starosjedioca“ Svetog Stefana, prof. dr Lazara Ljubiše, objavljenog u „Pobjedi“ od 4. maja 2011, da „Spor nastao zbog obnove crkve Aleksandra Nevskog na Svetom Stefanu treba da riješi jedino stručni savjet Zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore, a ne nikako politika, bilo kakvi crkveni odbori, demonstranti, pa ni sama vlast kroz posebne komisije“, a naročito sa njegovom tvrdnjom da „od 3. jula 1938, kada je kraljica Marija Karađorđević u nju unijela dvije ikone i kada je crkvica preimenovana, sve do 1955, bila je zaključana i nikada u njoj nije održana liturgija“? Zašto niko nije uzeo u obzir stav poznatog naučnog radnika i akademika, danas pokojnog Radoslava Rotkovića, koji je iznio svoj stav za TV Crne Gore, 7. 05. 2011, a „Pobjeda“ objavila 8. 05. 2011, u kojem je saopštio „da nije poznato da li je crkva svete Gospođe iz XV vijeka bila pravoslavna ili katolička“?

(Kraj u narednom broju)

( Đorđije Vušurović )