Koga su poslali Rusi?

Kad ovaj veliki rat završi neće biti Tvitera i CNN-a, svijetom će kolati legende o herojima prije velikog praska sa istoka. Jedna od legendi kazivaće da je bilo više milana kneževića, da je to mitsko ime za objavu i pokret slobodnih ljudi, što je narodno pamćenje vremenom salilo u lik jednog bundžije.

Druga legenda tvrdiće da je Milan Knežević zapravo bio Rus, podvaljen malom narodu Južnih Slovena da izazove prevrat, pokrene revoluciju i konačni krah svih nadanja da je planeti suđen mir.

Istorija će se pisati nanovo, u ropcu i preko koljena, pisaće je gubitnici jer pobjednika neće biti. Na sprženoj zemlji nakon katastrofe, preživjelima će užas biti tumačen harizmom čovjeka koji će se činiti veći i značajniji, taman koliko nama danas izgleda kao budala.

Da uprostim, postoji realna opasnost da Milan Knežević izazove treći svjetski rat i tako proslavi ne samo rodno selo Mojanovići, već i širi prostor plodne zetske ravnice. Došlo je stoga vrijeme da se pozabavim pozadinom te žalosne izvjesnosti koja mi svakog dana brka ručak i izaziva trnce u stomaku, gdje se začela prva sumnja da zvijezda možda nije slučajno zasjala nad Mojanovićima, kao što nije slučajno sjala iznad Kumrovca.

Kad čovjek bolje razmisli vidjeće da je cijela žalosna istorija Balkanskog poluostrva, od Aleksandra Makedonskog do Tita, stvarana pod svjetlokosim vođama za koje se sumnjalo da su ih poslale više sile, vanzemaljci, bogovi, Kominterna, CIA, ili neka druga kosmička pravda znana valjda Tarabićima, sila koja zameće idole kao kukavičija jaja po seoskim školama i određuje sudbinu čitavih naroda.

Ne bi me iznenadilo da pravi Milan Knežević, Srbin iz Zete, poljoprivrednik, rođen krajem dvadesetog stoljeća, nije imao dva prsta na desnoj šaci koje mu je kao dječaku pojela svinja, što će biti ključni dokaz da je slavom ovjenčani lider naknadno poturen selu i partiji, dok je onaj pravi zauvijek skrajnut bez imena, kao žrtva ruskog globalnog plana, sahranjen među paprikama, sa podignuta tri preostala prsta.

Ne bi me čudilo da je inostrani faktor Balkanu poslao dva velikana u nepunih sto godina, što je naša naknadna pamet kod maršala Tita prepoznala kasno, kad su se ljudi konačno zapitali zašto taj Zagorac bolje govori ruski nego maternji, i otkud seljačkom djetetu tako prefinjen stav za klavirom i trpezom.

E da se to ne bi desilo ponovo, dok Milan Knežević ne zasvira čembalo, ili u kazamatu nauči kompletnog Puškina napamet, mislim da je vrijeme suvim rezonom rasvijetliti neke postavke i konačno otvoriti pitanje njegovog porijekla.

Prije nego svijet ode dovraga, o čemu je juče nadahnuto pisao Informer pod naslovom Treći svetski rat počinje u Crnoj Gori, priznaj čitaoče da su mnoge stvari povodom Milana Kneževića u najmanju ruku sumnjive, naročito nakon nastupa na TV Carigrad, 24. novembra 2016. u emisiji Ruski odgovor, gdje je bilo očigledno da mu je ruski bolji nego srpski, kao što je očigledno da ovaj heroj pobune izgleda kao Istočni Sloven, možda Poljak ili Rus, nimalo nalik tamnopurom tipološkom obrascu zetskog muškarca.

Sve su ovo indicije koje se sklapaju u strašnu slutnju, napominjem i da je riječ o intelektualnom divu kakav sigurno nije mogao biti stvoren na prslom nikšićkom fakultetu, iako mu to piše u skromnoj biografiji pisanoj za one što ne sumnjaju. Pa još pjesnik, molim te, u Mojanovićima, gdje se rmbači na njivi od jutra do sjutra - ima li šanse dragi čitaoče da si toliko naivan i misliš da ovaj poliglota nije poslat kao Tito da napravi ober pičvajz, možda opet u skupštini, da zbaci šešir sa glave poslanice Vuković, recimo, i tako pokrene haos, obezbjeđenje pozove policiju, policija premijera, premijer Brisel, da bi Brisel tražio asistenciju Vašingtona koji već drži prst na obaraču.

Ratovi su počinjali i zbog većih gluposti. Šešir jedne gospodične bio bi legitiman razlog da svijet ode u nepovrat. Kako god, u neveseloj istoriji koja slijedi uloga Milana Kneževića biće golema, i zato dobrohotno nagađam da on nije slučajan izbor sudbine koja je poput komete zasjala na političkom nebu provincije i vozdigla barjak slobode, već briljantna efektiva obavještajnog krila jedne vojne super sile, koja se zajebala ako misli da je nisam pročitao.

( Brano Mandić )