Druga strana američkog sna

“Dijete slobode”, triler američke spisateljice Džeksi Miler je priča o neobičnoj ženi Fridom Oliver. Ona je veoma tajanstvena i zna se da radi u lokalnom baru. Ona voli da popije, a Fridom nije njeno pravo ime. Posljednjih osamnaest godina života provela je u sklopu programa za zaštitu svjedoka, pošto je bila uhapšena zbog ubistva muža. Njena okolina ne zna da je dala dvoje djece na usvajanje, i da je ta odluka proganja svakog dana. A onda njena kćerka nestaje i sve se mijenja. Odlučna da je pronađe, Fridom bježi nadzornicima i kreće u Kentaki, gdje su njena djeca odrasla. Pošto više nije pod zaštitom Vlasti, porodica njenog muža, željna osvete, ulazi joj u trag. I dok se sve vise bliži istini, Fridom se suočava s još opasnijom prijetnjom. Roman “Dijete slobode” objavio je Vulkan.

Džeks Miler je rođena u Njujorku, a trenutno živi u Irskoj, odakle je i govorila za ART.

Rođeni ste u Njujorku, živite u Irskoj… Možete li nam nešto reći o događajima koji su najviše uticali na Vaš dosadašnji život?

- I najbolji i najgori trenuci u mom životu desili su se kada sam stopirala širom Sjedinjenih Američkih Država. Bilo je to mračnije doba, kada sam pokušavala da pronađem sebe i shvatim šta ću dođavola da radim sa svojim životom. Ali, iako je to bilo mračno vrijeme, tada sam otkrila pisanje; i zaljubila sam se u taj zanat. Na mnogo načina, to je bilo ono što mi je spasilo život. I nedugo nakon toga upoznala sam Džona, mog muža. On je porijeklom iz Irske i to je ono što me je pokrenulo na ovu stranu. Ne žalim što sam ostavila Ameriku. Nedostaje mi porodica i prijatelji, ali ne baš toliko Amerika. Irska je mjesto gdje se zaista osjećam kao kod kuće.

Pišete uglavnom trilere. Za Vaš roman “The Assassin’s Keeper”, godine 2013. Udruženje pisaca krimi-romana uvrstilo Vas je u najuži izbor za nagradu Dagger. Zbog čega ste se, kao pisac, opredijelili za trilere?

- Mislim da je to prirodno za mene. Ne znam, možda je zato što volim triler filmove. Dosadni su mi ostali žanrovi, a to je jedini žanr koji me uzbuđuje. Stvari se brzo kreću, i brzo se nalaze iznad ruba. To je ono što želim. Ne da plačem nad knjigama ili da se zaljubljujem preko knjige. Radim dosta tih stvari u stvarnom životu. Pisanje trilera je za mene ispunjavanje mnogih avantura koje u mom životu ne mogu imati.

Rekli ste da puno gledate filmove i čitate stripove. Koliko Vam to doprinosi pisanju trilera?

- Više sam inspirisana filmom nego književnošću (shvatam da je vrlo bogohulno što to, kao pisac, kažem). Od 1989. godine, kada me je moj otac odveo u bioskop da vidim “Betmena” Tima Bartona, tada sam imala četiri godine, zaljubljena sam u iskustvo filma. Za mene, to je svetinja, i bez izuzetka, ja idem svake sedmice, od djetinjstva, tinejdžerskih godina, do sada u odraslim godinama i još mnogo sedmica će biti tako. To je moj put. To je konstanta u mom životu.

Ko su: En O’ Donel, En Usak, Džeks Miler?

- Ha ha, to je prilično lako. En Usak je ime sa kojim sam se rodila. En O’ Donel mi je prezime posle udaje. A Džeks Miler ... Džeks Miler je izabrana jer ovdje u Irskoj, En O’ Donel zvuči kao da ime pripada starijoj ženi, tako da me to mijenja. Naime, sljedeće ime dugujem mojoj baki, Džeraldini Miler. Međutim, ona je uvijek željela da se zove Žaklina. Pretpostavljam da je to zbog vremena iz kog je ona, kada je Žaklina Kenedi Onazis (američka prva dama, supruga J.F.K.) bila vrh. Dakle, kada sam predložila ime Žaklin Miler mom agentu, on je odmah predložio Džeks. Džeks, smatram, jer je to unisex ime. I tako je to način na koji je došlo do Džeks Miler.

U knjizi “Dijete slobode”, pišete o ženi koja je ubila muža, dvoje djece dala na usvajanje… Šta vas je podstaklo da napišete tako uzbudljivu i neobičnu priču?

- Pisanjem ove knjiga, u jednom od najmračnijih perioda moga životu, željela sam stvoriti anti-heroja. Bila sam jako ljuta u toj fazi mog života, i bilo je dosta gnjeva prema mom bivšem mužu. Pretpostavljam da je tada to bilo pusta želja da ga ubijem uz pomoć olovke i papira. Ja sam emotivno sazrela dosta od tada. I poput moje junakinje Fridom Oliver, ja sam prošla kroz slične periode tuge. Toliko nijansi priče samo je prirodno izbijalo iznutra. Ja sam bila crvenokosa (još uvijek sam), tetovirana (još uvijek sam), za šankom (ne više) kao Fridom, samo što je malo starija od mene. Ali mi smo govorile isto i prošle smo kroz iste faze. Ali ostatak je u velikoj mjeri inspirisan filmovima “Natural Born Killers”, “Breaking Bad”, “Kill Bill”. Samo sam stvarno htjela da pokažem drugu stranu američkog sna; da pokažem čitaocima američko nasljeđe ispod stomaka.

Glavni lik ovoga romana je veoma hrabra žena. Ona se junački bori protiv svih nevolja koje je snalaze. Takođe, bori se i protiv svojih poroka. Koliko ste svojih osobina ugradili u ovaj lik?

- Ja ne mislim da sam toliko hrabra kao Fridom Oliver. Ali kao što sam upravo rekla maloprije, pisanje i stvaranje lika Fridom bilo je vrlo paralelno sa mojim životom. Ako sam imala loš dan, i Fridom je imala loš dan. Ako sam se odjednom osjetila srećnom, onda je i Fridom toga istog dana osjetila sreću. Kroz ovaj emocionalni rolerkoster bila sam u stvarnom životu, i bila sam usamljena, pošto sam pokušala da shvatim svoj život, a Fridom Oliver je postala moj najbliži pratilac. Imale smo vezu koju, mislim, samo autori mogu da shvate. Pisanje je katarzično za mene, u svakom pogledu. Ja sam tako odvratila sebe od loših momenata u stvarnom životu i naučila sam kako se treba nositi sa svojim emocijama. Uvijek sam se šalila, i u književnosti i u stvarnom životu, a Fridom Oliver je junak u obje moje priče.

Postoji li danas neka stvarna sličnost između Vas i vaše junakinje?

- Mislim da sam već odgovorila na ovo u zadnja dva pitanja. Ali istina je, napisala sam ovo prije nekoliko godina, i od tada ja sam se promijenila na mnogo načina. Tada nijesam osjećala ono što osjećam danas, tako da mi je sada teško da se uopšte identifikujem sa njom. Ako uzmem u obzir moj sadašnji životni put, mislim da ne bih mogla opisati još jednu Fridom. Ona je došla iz tamnog mjesta u kome više nijesam ja. Ja sam joj zahvalna zbog toga, ali moje pisanje sada ispašta previše upravo zato.

Koliko je roman “Dijete Slobode”, zasnovan na stvarnim događajima?

- Događaji su izmišljeni, ali emocije su vrlo realne. Više od toga, likovi su više inspirisani stvarnim životom nego stvarnim okolnostima i događajima koji se dešavaju oko Fridom. Mimi je stvarna osoba. Lik Metli je zasnovan na stvarnoj osobi. I porodice Delanejsi su zasnovane na stvarnim ljudima. Odlučila sam da ih malo više iskarikiram, ali oni su na osnovu ljudi koji postoje. Samo vam ipak neću reći ko su...

Značajan dio radnje ovoga romana smješten je u Kentaki, zašto? Postoji li neki poseban razlog za to?

- Živjela sam nekoliko kratkih godina u Kentakiju. To je prekrasno mjesto i ljudi su fantastični. Ali to je bio veoma drugačiji dio Amerike nego što je bio nekada dok sam odrastala u Njujorku. Kulture, akcenti, hrana, sve je bilo drugačije. A ja sam se uvijek sjećala prostranog pejzaža Kentakija kada sam prvi put počela pisati knjigu. Polja, konji, nebo. Zaista je lako pisati o određenim mjestima, a ovo je bilo jedno od njih.

Ja stvarno ne mogu zamisliti život bez pisanja. To je kao droga; kada je jednom okusiš, ne možeš se nikada vratiti. Ali imala bih ga na bilo koji drugi način. Podsjetite me na to sljedeći put kada budem imala loš dan za pisanje...

Jednom ste rekli da je pisanje Vaš glavni cilj u životu, da li je to još uvijek tako?

- Jedem, dišem, i spavam pišući! Da, to je i dalje jedan od najvećih djelova mog života. Ja stvarno ne mogu zamisliti život bez pisanja. To je kao droga; kada je jednom okusiš, ne možeš se nikada vratiti. Ali imala bih ga na bilo koji drugi način. Podsjetite me na to sljedeći put kada budem imala loš dan za pisanje...

Koliko Vam je pisanje romana pomoglo da se distancirate od nekih vaših loših navika?

100%. Zapravo počela sam da pišem kad sam imala oko 24 godine. Istini za volju, bila sam u rehabilitacionom centru za zavisnike (u Kentakiju) i tamošnji terapeut je pomislio da treba da pišem. Bila sam ljuta, bila sam bolesna, bila sam buntovna, pa sam mu rekla da to zvuči kao najgluplja ideja koju sam ikad čula. Taj terapeut je bio vrlo konzervativan ponovo rođen hrišćanin, koji bi se bojao svaki put kada sam bila u njegovoj prokletoj kancelariji, a toga je bilo dosta. Mislim da je bio iskreno umoran od slušanja mog buncanja. Dakle, jednog dana, a nisam se baš puno potudila, napisala sam jedno poglavlje (što bi zapravo moglo biti poglavlje iz romana “The Assassin’s Keeper” koje nikada nije objavljeno). Ispunila sam ga nasiljem, seksom i drogom i rokenrolom i svim stvarima iz svijeta za koji sam znala da ih on ne voli. Ali, taj čovjek me je pogledao pravo u oči i rekao mi: “Ovo je najbolja j***na stvar koju sam ikada pročitao.” Od tada pisala sam mu po poglavlje svake nedelje. On bi uzimao čak i po deset minuta vremena od narednih pacijenta samo da čuje čitanje mog rada. A ja nikada nijesam prestajala.

Kako nas naši životni izbori određuju

Koliko događanja koja doživi neki čovjek u toku svoje rane mladosti, mogu imati odjeka na njegovo odrastanje, na njegov način života u kasnijem periodu?

- Ovo je veliki dio knjige. Ono što mi zovemo “grijesi naših očeva” (biblijska referenca). To je ono što su naši roditelji radili i ono što smo mi radili u našoj prošlosti, i kako nas ti izbori definišu. Ono što posebno volim u ovoj priči je da svi preuzimaju vrstu odgovornosti za svoje postupke. Fridom ne krivi nekog drugog za njen izbor. Mejson i Rebeka ne krive svoju majku zbog svojih okolnosti. I mislim da je plemenita stvar biti: osoba koja ne krivi druge. Fridom, međutim, može previše sebe da krivi. Ona teži da drži cijeli svijet na ramenima, i kida se previše zbog mnogo stvari, čak i stvari koje su izvan njene kontrole. Na ličnom nivou, mislim da ne moramo biti definisani glupim izborima koje pravimo u mladosti. No, tu je jedna američka izreka: “Sam praviš krevet u koji ćeš leći”. Postoje posljedice grešaka mladih. A ponekad, na žalost, mogu nas pratiti zauvijek.

( Vujica Ognjenović )