Posljednji (D)ON

“Šef sada najmoćnije mafijaške Porodice u Americi, don Klerikucio je nameravao da prividno preda tu moć. Bilo je vreme za drugačiju igru; očigledna moć postala je preopasna. Ali i odricanje od moći je takođe bilo opasno. Morao je to da izvede sa krajnje veštom dobroćudnošću i ličnim uticajem. I morao je to da izvede na sopstvenom terenu.“

Mario Puzo je kao “prorok” (ne)namjerno “ušetao” u naše živote. Zbog toga neću čitati romane Maria Puza dok se oni ne “vrate” u književnost da bi tamo trajno i ostali.

Treći je decembar, Međunarodni dan osoba sa invaliditetom. A “bauk terorizma”, kruži našom državom. Umjesto da, makar u prosječnoj mjeri, u medijima budu zastupljene teme poput, recimo, odnosa poslodavaca prema osobama sa invaliditetom kao radnicima u njihovim kompanijama, mi iz dana u dan na dnevnom nivou imamo “patriotske” novine, TV kuće i portale koji spinuju javnost o “terorizmu” gušeći mogućnost da egzistencijalne teme.

Danas bi trebalo pisati o napretku osoba sa invaliditetom u društvenom, poslovnom, kulturnom, sportskom, segmentu života. Sigurno je da bih o pomenutom pisao, da živim u državi ostvarenoj u demokratskim, građanskim vrijednostima u vladavini zakona, suzbijanja korupcije, suštinskom poštovanju ljudskih prava. Pisao bih o napretku integracija osoba sa invaliditetom, da živim u državi koja ima prilagođena glasačka mjesta za lica sa fizičkim invaliditetom i da je pomenuta populacija mogla na minulim izborima neometano pristupiti glasačkim mjestima. Ali nisu mogli, ne zbog “terorista” već zbog postojanja arhitektonskih barijera. A “teroriste” kao mantru, ponavlja kompletan establišment. Što u međuvremenu, prema osobama sa invaliditetom, sistemski, načinom vršenja vlasti i vođenjem ekonomije CG, radi establišment? Svodi njihove živote na stepen preživljavanja i udaljava ih svakim danom sve više, od standarda koji imaju osobe sa invaliditetom u državama EU. Imam utisak da će im u pomenutom pomoći i Monstat “cijeđenjem” kalorija i “mjerenjem grama” dovoljnih za svakodnevno preživljavanje uz za to adekvatnu potrošnju novca.

Slike koje opisujem su svuda oko nas. One su život. Svi ih vidimo i znamo da su (ON)I kreirali postojeće odnose u društvu, kao i da su (ON)I politički, ekonomski, društveni problem, čijim rješavanjem počinje mogućnost ukupnog napretka CG. (ON)I nikad neće sistem mijenjati na bolje jer će time ugroziti sebe. Ipak, dio javnosti, na sreću svakim danom sve manji, pomenute slike iz našeg svakodnevnog života, prećutkuje, ili koristi eufemizme kada o njima govore. Jedni iz ekonomske i egzistencijelne, životne zavisnosti, povezanosti sa establišmentom. Drugi to čine iz nezainteresovanosti. A treći jer su “politički korektni” pa se izražavaju u skladu sa agendama za koje su dobili manje ili više novca u okviru raznih projekata. Kako u takvim okolnostima predstaviti široj javnosti potrebu za razgovorom o, recimo, (ne)mogućnosti kreditnog zaduživanja osoba sa invaliditetom zbog njihove nezaposlenosti ili niskih primanja, kao i nemogućnosti osoba sa invaliditetom za rješavanjem stambenih pitanja usljed ekonomskih teškoća koje imaju, kada i dalje imamo primjere fizičkih napada na političke neistomišljenike, naslućujući da će ti napadi proći ne kažnjeno ili sa veoma blagom kaznom. Kako govoriti o, recimo, psihološkom pa i ekonomskom osnaživanju osoba koje tokom života steknu invaliditet usljed nesrećnih okolnosti?

Poštovani prijatelji, građani sa invaliditetom, nas ima, prema posljednjem popisu 11% od ukupnog broja stanovnika. Od 3. 12. 2015. pa do današnjeg dana nije se desilo ništa što bi sistemski, kratkoročno i dugoročno, uticalo na popravljanje našeg ekonomskog standarda i društvenog statusa. Ništa što bi nas kao populaciju ohrabrilo i ekonomski dugoročno podstaklo da kao građani uzmemo učešće u bilo kojem društveno ekonomskom procesu koji kreira establišment. Pomenuta situacija traje godinama. Prema dostupnim informacijama o najnovijim preporukama Savjeta CBCG, upućenih Vladi CG u pogledu vođenja ekonomske politike, pred nama je veoma teška godina. Vlada, kada je odnos prema standardu osoba sa invaliditetom u pitanju, sa ekonomskog aspekta može biti samo “Vlada velike depresije”. Da se ne lažemo da jasno kažemo ono što je vrijeme potvrdilo a mnogi prećutkuju - nama, osobama sa invaliditetom neće se popraviti ekonomski standard sve dok DPS sa ili bez koalicionih partnera ima političku i ekonomsku moć. Zato, dragi prijatelji, poštovani saborci, kojih je sve više, želim vašu podrsku u mom budućem radu na lokalnom i na državnom nivou. Želim da zajedno, zauvijek “protjeramo” Maria Puza iz naših zivota i da njegov “Posljednji don” ostane trajno iza “rešetaka”, iza korica romana. Pružite mi podršku, svuda, na svakom mjestu, gdje bude potrebno. Zajedničkim radom učinimo da (ON)I osjete naš građanski prezir, naš OTPOR, zbog ekonomske i ukupne društvene štete koju su nam svojim činjenjem nanijeli. Neka (ON)I osjete našu riješenost da sopstvene živote učinimo sistemski boljim i uskladimo sa savremenim evropskim standardima.

Dragi prijatelji, bez invaliditeta, učinite sve, da naredni 3. decembar, 2017. godine, vaši sugrađani sa invaliditetom dočekaju u sistemskim uslovima koje će otvoriti procese lustracije, obnavljanja ekonomije na evropskim principima poslovanja, poštovanja privatne svojine, podsticanja integracija osoba sa invaliditetom u društvo, sistemski očišćeno od svega i od svih koje su (ON)I kreirali.

Izborimo se za naše dobro!

Autor je koordinator Kancelarije za ljudska prava PzP-a

( Nebojša Miranović )