Crnogorski feminizam kroz prizmu obične žene

Poslednjih dana učestvovala sam u više diskusija na temu feminizma, mahom u virtuelnom prostoru društvenih mreža. Ovakve javne, ali i one manje javne diskusije i razmjene mišljenja u obliku direktnih poruka, koje sam primala nakon iznošenja ličnog stava i mišljenja, podstakle su me da podjelim svoja razmišljanja na ovu temu.

Feminizam u svojoj osnovnoj definiciji podrazumijeva političku, ekonomsku i socijalnu jednakost polova. Međutim, feminizam predstavlja mnogo više od toga kada ga dekonstruišemo. On se bazira na jednakosti, slobodi iskazivanja suprotnog mišljenja, poštovanju sagovornika/ce i zagovaranju jednakih prilika za sve, bez obzira na to kojeg su pola, boje kože, orijentacija ili različitih identiteta.

Međutim, Crnu Goru odlikuje jedna specifična vrsta domaćeg feminizma o kojoj bih voljela da govorim i koju bih voljela da problematizujem ovdje.

Na samom početku, naglasiću, moje se mišljenje ne slaže sa većinom kanonskih ubjeđenja crnogorskog feminizma, uslijed čega sam kontinuirano karakterisana kao nazadna žena, primitivna, neznalica, neoslobođena, zatupljena i, što je možda najrelevantnije, manje vrijedna od njih. Po crnogorskom feminizmu, sve gore navedene stavke mi oduzimaju pravo na mišljenje i na glas. Jer kako ja, tako neuka i primitivna, mogu da imam pravo na mišljenje i glas? Moje pravo na mišljenje postaje još manje izvjesno, ukoliko se ono razlikuje od mišljenja većine feminističkog pokreta. Ali, one to rade zbog nas, jadnih, nazadnih žena, samo što mi toga još nismo svjesne.

Međutim, meni kao brbljivoj ženi nije u prirodi da ćutim, što, naravno, ni ovog puta ne radim. Ne posuštajući u diskusiji sa različitim predstavnicima/cama crnogorskog feminizma našla sam se na udaru crnogorskog feminističkog pokreta na najneočekivaniji način. Od prozivki da nemam pojma, da sam glupa, podrugljivih komentara, da sam živjela privilegovanim životom, da se moram edukovati da bih bila u nivou razgovora sa pravim crnogorskim feministima/kinjama, do prostih uvreda koje su se završavale prezirom i konstatacijom da nisam vrijedna diskusije te da sabotiram feministički pokret svojim istupima. Bila sam zapanjena sličnostima ovog, meni nepoznatog oblika feminizma, sa modelima ponašanja koji muškarci često koriste ka ženama.

Svjesna sam da će me ovo nepopularno poređenje staviti u vrlo nezgodnu poziciju i nakon objavljivanja ovog teksta. Ali cijenim neophodnim da podijelim ovo svoje mišljenje sa javnošću, iz razloga što sam u životu u više navrata na isti ovaj način bila tretirana upravo od pojedinih muškaraca, te da je to verbalno često bilo praćeno i fizičkim nasiljem. Nasilni, prezrivi i isključivački govor lako može da preraste u čin nasilja, a uvijek onemogućava dijalog. Smatram da takav diskurs ne treba da prati jedan feministički pokret. Ovaj pokret, da bi išta postigao, mora postati inkluzivan i otvoren za različita mišljena, ukoliko želi postići istinsku i suštinsku integraciju i jednakost ne samo žena u društvo, već i svih drugih manjinskih grupa.

Sada se pitam, možda su moja mišljenja radikalna? Ako i jesu, to možda i nije loša stvar. U zemlji u kojoj mejnstrim feministi prezrivo otpisuju kao „nazadni“ i „primitivni“ feminizam mišljenja koja se ne poklapaju sa njihovim, možda je jedan takav „radikalni“ feminizam potreban. Taj je feminizam „radikalan“ upravo zato što se bori protiv tih nasilnih i isključivih osobina „patrijarhata“ koje su se reprodukovale unutar mejnstrim crnogorskog feminizma, odnosno protiv principa nasilničkog ponašanja ka onima sa drugačijim mišljenjem koje smatraju manje vrijednim. To je nešto čemu se na svakom koraku i praktično i idejno suprotstavljam.

Za sami kraj, neka mi bude dozvoljeno da postavim ovo pitanje: kako smo dozvolili da feminizam od pokreta koji brani jednakost i pravo na različito mišljenje postane jedan isključiv, nasilnički pokret koji guši one koji imaju mišljenje koje odstupa od većine, koji uopšte brani da se drugačiji glas i čuje? Drage moje dame i gospodo, koji se smatrate feministkinjama i feministima, eto materijala za razmišljanje. Pa možda i pronađemo rješenje problema gledajući u ogledalo. Ja to svakako često radim.

Završiću malim izokretanjem onih Voltereovih riječi koje se u ovakvim raspravama često citiraju. Ne, neću do smrti braniti vaše pravo na suprotno mišljenje. Dosta nam je bilo mišljenja koja se do smrti brane. Da ne bismo više zbog različitih mišljenja dolazili do bilo kakvog nasilja, kamoli smrti, zadovoljimo se da naprosto čujemo jedni druge bez pretpostavke da nasuprot sebe imamo nekog nižeg od sebe.

( Bojana Jokić )