Post-truth – post-činjeničko doba?

Rječnik „Oxford“ je odabrao izraz „post-truth“ za riječ 2016 godine. Razlog tome je porast u korišćenju iste za nekih 2000 procenata prije svega nakon Bregzita i pobjede Donalda Trampa na izborima u SAD. Age of Post-truth možemo prevesti kao “post-činjeničko doba” i koristi za nastupe i vijesti političara, medijskih agitatora koji ciljaju emocije svojih birača i publike ne osvrćući se puno na činjenice. Termin se pojavio u velikom broju kolumni uticajnih medija kao što su New York Times – “The Age of Post-Truth Politics”, Washington Post – “Why the post-truth political era might be around for a while”. Suština tih članaka govori da je u srcu svega žestok gubitak povjerenja u institucije, nastao u najvećoj mjeri zbog finansijske krize iz 2008 (ali ne samo zbog toga). Sve strukture, među kojima su i tradicionalni mediji, bili oni na liberalnom ili konzervativnom dijelu spektra su izgubili povjerenje javnosti.

Ali tu se priča ne završava. Neki, militantniji članci govore o potrebi da se smanji uticaj svih onih koji, po njihovom mišljenju, više lažu nego što govore istinu te smo tako došli do liste internet medija koje treba zabraniti kao što je ona Melise Zimdars (koju je ona u međuvremenu povukla), a tu su i apeli ka fejsbuku kao najdominantnijoj društvenoj mreži da obriše ili na poseban način taguje sajtove koji su “clickbait” ili “fake news”.

Mnogi od nas su često naišli u svom “facebook news feed-u” na gomilu članaka za koje smo sigurni da su blago pogrešni, hiperbolisani ili najčešće namjerno lažni, razmišljajući ko je tako glup da vjeruje u ove stvari i svaki put se deprimirali kada vidimo broj “lajkova”, “šerova”, komentara. Ipak, nekad su ljudi čitali “Treće oko” i slične stvari, pa to nije stvaralo histeriju kao što stvara danas, nije uticalo na to da se svi koji to čitaju javno proglašavaju idiotima, a da se samo Treće oko obilježava naljepnicom – ovo je laž, nemojte to čitati. S druge strane nekad na kesici kikirikija nije moralo da piše “upozorenje, u ovome ima kikirikija”, tako da se možda samo radi o novim vremenima.

Smatram da razlog za ovo uopšte nije dobronamjeran, da nema neke želje da se naš javni prostor “oslobodi” laži i prevara, da se ostavi prostor za činjenice. Ne radi se ni o savremenom dobu u kojem je neophodno staviti upozorenje na sve – jer je čovjek zaglupio valjda, pa mu se mora posvetiti posebna pažnja. Razlog je zapravo prost – radi se o cenzuri. Kako je moguće da su danas ljudi skloniji da čitaju medije van mainstreama više nego što je to bilo ranije? Jedan od njih je svakako lakoća sa kojom se može otvoriti sajt danas na kojem možete plasirati neki sadržaj. To se može učiniti besplatno, sa vrlo malo znanja. Ako ste spremni da investirate (opet ne neku veliku sumu) možete ga učiniti primamljivim za oko, reklamirati ga, približiti ga masama.

Ali sve to, još i bolje, rade etablirani mediji, oni koji se smatraju glavnim sredstvima informisanja i političkog mišljenja – mediji kao što su gore pomenuti Times i Post, kao što je Guardian, CNN, BBC, mnogi drugi. Zašto bi iko birao alternativne medije ispred njih?

Ako pitate predstavnike tih glavnih medija oni će vam reći sledeće – zato što su suviše ozbiljni, zato što se bave činjenicama, a čitaoci bi radije nekog ko im udara na emocije, jer nemaju vremena za ozbiljne stvari. Ovo jeste tačno za određen broj ljudi, ali je suštinski potpuno pogrešno, jer inače bi Treće oko bio najčitaniji časopis ikad na ovim prostorima i svi ostali bi težili tom vidu novinarstva. Razlog je sledeći – “mainstream” mediji su isuviše puta u istoriji otvoreno lagali, nastupali kao propagandni pamfleti, “preumljivali” svoje potrošače te se potpuno diskreditovali. Malo ko želi da se pohvali time da čita alternativni sajt umjesto WaPo-a, kada bi Post bio i dalje neki arhetip kvalitetne žurnalistike. Ali kada isti taj medij poziva na hapšenje Edvarda Snoudena, čovjeka na osnovu čijih otkrića su novinari i taj list dobili Pulicerovu nagradu, onda zaista idemo na druge adrese. Kada NY Times traži od fejsbuka da cenzuriše određene medije kao “fake news” da li misli da je isti epitet zaslužio imajući u vidu koliko je tekstove o Sadamovom oružju za masovno uništenje štampao na prvoj strani? Otkud CNN-u pravo da ikoga proziva lažnim vijestima kada mu je svrha godinama da ubjeđuje javnost u ispravnost vojnih intervencija (opet Sadamovo nikad nađeno oružije, Asadova upotreba hemijskog oružija u Guti za šta su osumnjičeni sada i saudijci, turci ili al-nusra front, priča o Gadafiju koji daje viagru vojnicima da siluju žene u pobunjenim gradovima, ili o stotinama hiljada pobijenih albanaca na kosovu). Što manje napišem na ovu temu o Huffington postu, to bolje.

Mediji su dostupniji nego ikad, svako može da piše blog (mea culpa), svako može da daje mišljenje i to je u redu. Alternativni mediji se nikad ne bi probili da oni etablirani nisu tako očigledno i sirovo izdali istinu, da nisu kako je to Wikileaks pokazao bili u direktnom dosluhu na političkim elitama kako bi plasirali vijesti koje oni žele. I pored svega toga, određeni mediji i dalje žele da budu “čuvari kapija” koji za sebe rezervišu isključivo pravo da javnosti prezentuju istinu, što je najbolje ilustrovano u rečenici voditelja CNN-a govoreći o objavljenim “Podesta fajlovima”:

“Zapamtite, nelegalno je da posjedujete ove ukradene dokumente. Drugačije je to za medije. Tako da sve što budete naučili o ovoj temi, naučićete od nas”. Kada mediji zauzimaju takav stav, kada znamo da su gosti na večerama iza zatvorenih vrata sa političarima i predstavnicima velikih korporacija, kada znamo da šalju partijskim čelnicima tekstove na provjeru, onda nikog ne treba da čudi da se ljudi okreću drugim izvorima informacija. Samoubistvo tradicionalnih medija je dovelo do ogromne proliferacije izvora koji su onda bili i plodno tle za mnogobrojne koji su zaista post-truth, taman u onoj mjeri u kojoj je i CNN post-truth.

www.stefandjukic.com

( Stefan Đukić )