"Crna Gora mora naći mjesto na kulturnoj mapi svijeta"

Marat Geljman, ruski galerista i kolekcionar, publicista i art manager, kaže da je u Crnu Goru dospio sticajem srećnih okolnosti. Tu je uspio da napravi jednu uspješnu umjetničku priču, Dukley European Art Community (DEAC), na čijem je čelu, i u čijem će fokusu ove godine biti evropski stvaraoci, uz mnogo veće prisustvo crnogorskih umjetnika.

Za “Vijesti”, Geljman priča o crnogorskoj i svjetskoj art sceni, situaciji u Rusiji, o tome zašto je Crna Gora idealna za razvoj biznisa koji osmišljava slobodno vrijeme, kao i predstojećoj velikoj izložbi u Londonu, čiji će dio, zahvaljujući DEAC-u, biti i crnogorski umjetnici.

Kurator ste izložbe savremene umjetnosti u Sači galeriji, povodom stogodišnjice Revolucije. Kako teku pripreme za izložbu, šta će činiti postavku? Da li će učestvovati i crnogorski umjetnici?

London će uopšte sljedeće godine sveobuhvatno obilježavati stogodišnjicu Oktobarske revolucije; biće upriličen veliki projekat u galeriji Tejt modern, zajednička izložba Ilje Kabakova i El Lisickog. Lisiciki kao umjetnik iz vremena revolucije i Kabakov kao umjetnik sa kraja revolucije. Kraljevska akademija pravi izložbu vezanu za istorijske događaje, a Sači je htio da napravi izložbu djela ruskih savremenih umjetnika. Mi smo na neki način korigovali plan, taj projekat koji sam ja predložio i koji je prihvaćen naziva se “Art Riot”, odnosno umjetnička pobuna i tamo će biti pet umjetnika, veliki filmski festival i veliki kolektivni projekat koje se naziva “Celebration of the Revolution” - proslava revolucije. Ako polazimo od ideje razuma, to bi bila proslava velike stogodišnjice, prvih pet umjetnika koji izlažu na sekciji “Art Riot” to su pet velikih umjetnika, i to ne samo umjetnika nego i heroja. Neki od njih su bili u zatvoru. Ali u slavljeničkom dijelu izložbe u sekciji “Art Riot” biće dio u kojem će učestvovati crnogorski umjetnici. U aprilu počinjemo pripreme za taj dio posla.

Ko će biti umjetnici iz Crne Gore?

Tek prije dvije nedjelje smo riješili da će sve biti ovako kako sam najavio i još je rano govoriti o imenima. Važno je da smo se dogovorili da Dukley European Art Community bude partner Sačiju u produkciji i ovih pet velikih svjetskih umjetnika će doći u Crnu Goru gdje će praviti produkciju svojih radova. “Pussy Riot” je već bio tu, Oleg Kulik takođe, u više navrata, a ostali će biti prvi put.

Da li će ovo biti prvi put da se vi bavite jednim ovako značajnim umjetničkim poduhvatom? Početkom devedesetih otvorili ste prvu privatnu galeriju u Moskvi.

Da sam u Rusiji, a ne u Crnoj Gori, teško bih mogao da napravim ovu izložbu. Otvorio sam 1990. godine prvu privatnu galeriju u Moskvi, bio sam direktor Muzeja savremene umjetnosti u Permu, radio sam mnoge izložbe izvan Rusije, ali sada volim da kažem da sam evropski kurator. Kada si u Rusiji, ti si ruski kurator, a u Crnoj Gori - evropski.

Otkud Marat Geljman u Crnoj Gori, zašto ste odabrali da baš ovdje budete evropski kurator?

Srećnim spletom okolnosti; u stvari, riječ je o tome da su me odavno pritiskali u Rusiji. Dugo sam se bavio modernizacijom ruskog društva kroz kulturu, 2012. godine bio sam na neki način član Vlade, ali posljednje razdoblje vladavine Putina prosto zabranjuje modernizaciju umjetnosti, svi su počeli da govore o vraćanju tradiciji. Kao čovjek čije je ime povezano sa idejom modernizacije kulture bio sam pod pritiskom, smijenili su me sa mjesta direktora muzeja i ja sam tražio, pošto nisam političar i nisam htio da se borim sa vlastima, htio sam jednostavno da realizujem neke ideje koje imam. Tražio sam da radim negdje van Rusije i nekako se srećno desilo da se Neil Emilfarb, veliki investitor, jedan od najvećih u Crnoj Gori, obratio meni, kao i mnogi drugi biznismeni. Sreli smo se, dogovorili u početku o manjem projektu kulturnog centra. Bilo je riječi o tome da se napravi strategija razvoja kulture i razvoja kroz kulturu za malu zemlju kakva je Crna Gora. Međutim, brzo sam shvatio da je besmisleno pisati strategiju u Crnoj Gori, ovdje vrlo malo razumiju kako to realizovati, postoji mnogo strategija, kao što je ona Evrospke unije za Crnu Goru ili ona koju je Britanski savjet napravio za Cetinje, ali sve one ostaju na papiru ili se postavljaju na sajt, ali se ništa ne realizuje. Rekao sam: dajte da napravimo projekat neke organizacije koja će moći da realizuje neku takvu strategiju. I dok sam ja to radio i sa Emilfarbom stalno razgovarao, za to vrijeme smo sve bolje razumjeli jedan drugog. I kada je projekat priveden kraju, ja sam odlučio da živim u Crnoj Gori i rukovodim DEACO-om.

Zašto mislite da je situacija u Crnoj Gori, kada je riječ o kulturi mnogo bolja i srećnija nego u Rusiji trenutno?

Prvo, za razvoj kulture veoma je važna sloboda, toga danas, u principu, u Rusiji nema. Drugo, za kulturu je veoma važno da postoji otvorenost za komunikaciju sa cijelim svijetom. U svijetu ne postoji nijedna situacija gdje su lokani umjetnici osnova kulturnog života; zapravo, uvijek je riječ o nekoj razmjeni. London, Berlin, Njujork, Moskva...lokalni umjetnici su uvijek pet do 20 procenata. Dakle, nemoguće je praviti ozbiljnu kulturnu politiku ako radiš na izolaciji. Ali, postoje konkretne stvari koje se tiču upravo Crne Gore; kada sam razrađivao ovaj projekat, svim ljudima sa kojima sam radio postavljao sam pitanje: ako bi bila organizovana neka velika konferencija, na koju bi došli ljudi iz cijelog svijeta, šta, po vašem mišljenju, Crna Gora može da pruži svijetu. U osnovi, ljudi su pravili šale i govorili da mi veoma dobro umijemo da traćimo vrijeme, ne volimo da radimo...Ali, ako mi vidimo ono što se sada dešava u svijetu - za posljednjih 50 godina radi se tri puta manje nego inače, ukupno slobodno vrijeme postalo je veoma važan faktor u životu. Kada ljudi počinju da rade, nije im važna samo plata nego i slobodno vrijeme i pojavio se u skladu sa tim, veliki biznis koji osmišljava slobodno vrijeme. Sada poljoprivreda ima četiri procenta u ukupnom svjetskom dohotku, a film, izdavačka djelatnost i art biznis sedam odsto. Polovina tog biznisa koji računa na artikulaciju slobodnog vremena je kultura. U skladu sa tim, ako je Crna Gora zemlja u kojoj ljudi znaju kako da provedu slobodno vrijeme, to je zemlja u kojoj, prije svega, treba razvijati kulturu. Treba reći, možda neprimjetno, mi smo u 21. vijeku došli u novu situaciju - grad je mjesto gdje ljudi troše svoje slobodno vrijeme. Na primjer, uzmite učitelja i ljekara, jedan živi u Parizu, drugi u Podgorici, njihovo radno vrijeme se ne razlikuje ni po čemu, a principijelno se razlikuje po tome kako troše svoje slobodno vrijeme. Jedan uključuje televizor jer nema šta drugo, a onaj u Parizu ide na izložbe, predstave, spektakle...Mi smo u Permu pravili istraživanje: od tri čovjeka koji odlaze u drugi grad, jedan ide da bi se samorealizovao, a dva za interesantnijim načinima da provedu slobodno vrijeme. Na taj način je Crna Gora za mene veoma interesantan eksperimentalni prostor, novo doba ne nailazi po cijeloj zemaljskoj kugli istovremeno, a postoji šansa da Crna Gora dođe u to novo vrijeme među prvima. I nešto što se smatra nedostatkom, može postati prednost.

Znači, vi smatrate da je Crna Gora idealna za razvoj biznisa koji osmišljava slobodno vrijeme, s obzirom da gotovo nema industriju?

To što nema industrije, to je dopunski pozitivan faktor. Kada sam u Rusiji govorio o postindustrijskoj epohi, političari su odgovarali: ne, mi moramo sačuvati industriju, i oni troše veliki novac veoma besmisleno da se napravi neki automobil ili kompjuter, iako su izgubili u konkurentskoj trci na tržištu.

Da li vaša galerija u Moskvi i dalje postoji?

Ne, kada sam došao ovamo, sahranio sam je. Vinzavod, bivša fabrika za proizvodnju vina, kultno mjesto kulture u Moskvi, gdje je bila galerija, postao je to što jeste zahvaljujući Geljman galeriji, koja je tu prva otvorena, a poslije su je slijedili drugi. Država je uzela samo moj prostor, drugi i dalje funkcionišu.

Izjavili ste svojevremeno da su bogati kupci umjetnina napustili Rusiju u strahu od Putina. Ko su kupci umjetničkih djela danas u Rusiji?

Osamdeset procenata kolekcionara koji su kupovali u mojoj galeriji sada žive u Londonu ili u Monaku. Sada konkretno ne samo oni, nego svi oni koji raspolažu nekim novcem idu iz Rusije, čak i oni koji Putina deklarativno podržavaju. To je pragmatizam. U Londonu susrećem ljude koji su u Rusiji sljedbenici Putinove politike, a svoj novac su odavno iznijeli iz otadžbine.

Kada je, prema vašem mišljenju, Rusija bila najbliža Evropi - sada, kada se vraća kao supersila, ili u vrijeme avangarde?

Od 1905. do 1917. godine; avangarda nije samo umjetnost, tu je i marksizam koji je rođen u Evropi i može se reći, ako zaboravimo Prvi svjetski rat, da je tada Rusija bila dio Evrope. Ali, ako govorimo o najnovijim vremenima, od 1989. do 1994. godine, kod nas je vladala euforija, bili smo nadahnuti, mislili da dolaze nova vremena, imali smo osjećaj da težimo Evropi i u Rusiji skoro da nije bilo čovjeka koji bi rekao da to nama ne treba. Vidjeli smo samo pozitivne strane; i u Evropi je vladala euforija, ruska umjetnost je bila svuda. Naravno da je tada učinjeno mnogo grešaka na polju politike i možemo reći da je to bio istorijski trenutak kada je Evropa bila u Rusiji.

Kakvi su planovi Dukley European Art Community? Osim likovnih programa, da li su izgledu književni, muzički i neki drugi?

Prve dvije godine rada naglasak je bio na međunarodnom karakteru organizacije, iako je bilo najjednostavnije napraviti neku novu crnogorsku organizaciju. Možda smo se svjesno donekle distancirali od lokalne umjetničke scene, da bismo izbjegli unutrašnje tenzije koje postoje. Postojala je mogućnost da neko kaže da mi malo radimo za umjetničku scenu u Crnoj Gori. U pogledu međunarodne afirmacije našeg projekta možemo reći da smo uspjeli ne samo u slučaju saradnje sa Sačijem, već tu je i White Box u Njujorku, 5. decembra otvaramo prvu izložbu u Beču a imaćemo četiri izložbe u decembru tamo.

Da li će u Beču izlagati umjetnici iz Crne Gore?

Ne, sa crnogorskim umjetnicima ozbiljnije smo počeli da radimo ove godine. Prošle sedmice u Kotoru smo otvorili postavku vrlo poznatih domaćih autora i tu izložbu ćemo pripremiti za evropsko prikazivanje. Mi sada imamo prvi dvomjesečni ciklus u kojem su naši glavni rezidenti petoro crnogorskih umjetnika, a do kraja marta imaćemo ih još 10. Oni se sada na taj način integrišu u međunarodni kontekst preko naše organizacije. Oni su se tu prvi put sreli sa američkim, izraelskim, berlinskim umjetnicima, umjetnicima iz Rusije, Ukrajine, iz cijelog svijeta. Među njima će biti i par regionalnih umjetnika. Drugo što je važno, pošto smo napunili dvije godine, mi već možemo da radimo sa strukturama i fondovima EU, ove zime naš predstavnik u Briselu će raditi, hoćemo sebe da predstavimo kao evropsku kulturnu zajednicu u ime Crne Gore. Na primjer, ako postoji ideja da će za najviše sedam godina Crna Gora postati članica EU, kroz kulturu to možemo učiniti odmah.

Najvažnije je što je DEAC institucija kulture potpuno novog tipa. U Londonu imam predavanje o institucionalnoj krizi u kulturi u cijelom svijetu i govoriću o tome kako smo mi u DEAC našli izlaz iz te situacije. To je stvarno jedinstvena institucija, bili su kod nas ljudi i proveli dva sata i kazali da su za ta dva sata bolje shvatili umjetnost nego tokom cijelog života. Jer oni su do tada išli po muzejima, posmatrali umjetnost, ali nijednom nisu bili u prilici da se sretnu sa umjetnicima. A kod nas je tokom Dana otvorenih vrata, koji je svake nedjelje, moguće da svaki posjetilac ide iza ateljea u atelje, da pita umjetnika kako i šta radi...Model je sljedeći: kada gledaš umjetnost u muzeju, to je kao posmatranje životinje u zoološkom vrtu. A kada dođeš u atelje vidiš u prirodnim uslovima umjetnika, njegov proces rada, razgovaraš sa njim. Zato je jedan od najvažnijih naših zadataka da taj Dom umjetnika u Kotoru učinimo poznatim u cijelom svijetu, i na taj način da doprinesemo da i Crna Gora nađe svoje mjesto na kulturnoj mapi svijeta. Na primjer, u Berlinu uopšte nema umjetničkog tržišta, ali mnogo umjetnika ima ateljee jer ih dobijaju besplatno. U Švajcarskoj, u Bazelu, nema umjetnika, ali je to centar umjetničkog tržišta. Ima nekoliko prestonica kulture gdje postoji sve od nabrojanog, a svi ostali treba da traže svoje specifično mjesto pod suncem. Mjesto koje mi želimo za Crnu Goru, je da bude zemlja u koju umjetnici dolaze kao rezidenti, na ljetnje škole i jasno je da želimo da stoprocentno koristimo geografsku ljepotu Crne Gore i njene istorije. Kada pozivam svjetske zvijezde u Kotor, ja im govorim kakav je to divan grad sa moćnom kulturom i kako je divna priroda u Crnoj Gori. Naš Dom umjetnika u Kotoru je model mjesta Crne Gore na kulturnoj karti svijeta.

Da li će u Domu umjetnika u Kotoru uskoro gostovati neka od tih umjetničkih zvijezda?

Počevši od aprila, krenuće takvi programi u Kotoru, ali rano je još govoriti o imenima.

Šta je sa najavljenom velikom izložbom Marine Abramović na Cetinju?

Nažalost, taj projekat je po svemu sudeći završen, ne krivicom DEAC, pokazalo se da cio projekat MAKO centra, ono što je država radila, nije čista situacija u pravnom smislu. Ko ima kakve obaveze u bivšem kompleksu Oboda, tu su neka milionska dugovanja prema nekim ljudima, tako da se tu ništa nije moglo raditi dok se taj posao ne raščisti. Bez obzira što je Vlada platila projekat Remu Kolhasu, i on je napravljen, nije mogao biti realizovan bez velikih investicija i cijela stvar je zaustavljena, tako da naša želja da napravimo izložbu Marine Abramović tamo, koju smo sa njom i dogovarali, zbog svega ovog i statusnih nejasnoća u vezi sa kompleksom Obod, nije mogla ni biti realizovana.

Umjetnički suveniri su perspektiva za crnogorsko tržite

Kakva je umjetnička scena u Crnoj Gori i kakvo je tržište umjetnina?

Počeću od kraja - uopšte tržište ne postoji u svim zemljama, da bi se prosto ustanovilo ozbiljno tržište, glavna je aktivnija muzejska politika. U mojoj galeriji u Moskvi neke radove kupio je muzej iz Karakasa i tokom deset godina kolekcionari iz Karakasa dolazili su i htjeli da kupe njihove radove. Ako bi Muzej savremene umjetnosti u Crnoj Gori bio aktivniji i profilisaniji u tom pogledu, onda se može očekivati da neko dođe i da kupuje. To je najviši nivo umjetničkog tržišta, umjetnost kao način da uđeš u istoriju. Drugi nivo problema zasnovan je na činjenici da je umjetnost i "ukras" za naš životni prostor. Zato mi imamo galeriju u Dukley Gardens, jer ljudi kupuju nove kuće u kompleksu, a treći nivo koji imamo u vidu su umjetnički suveniri. Potencijalno, art suveniri su perspektivna stvar za crnogorsko tržište. Za sada se može reći da je sve to loše - ako idete u Kotor vidjećete italijansko staklo, kineske magnete. Mi već imamo poseban program, kupili smo skupocjenu opremu za proizvodnju keramike i porcelana i za izradu suvenira od drveta, i na drvetu, i na neki način pokušavamo da podignemo nivo u toj oblasti.

A situacija uopšte u Crnoj Gori na umjetničkoj sceni je kao svuda. Među principima DEAC-a je i onaj da je vrijeme važnije od mjesta, u to vjerujemo. Postoji dio scene koja je globalna, i dio koji je lokalan. Sada je trend u svijetu objedinjavanje te dvije scene, globalnog i lokalnog u glokal art ali za to trebaju spoljašnji podsticaji. Kao što su, primjerice u politici što izbori jednom u četiri godine ili kao što je zanimljivo i podsticajno pitanje ko će predstavljati Crnu Goru na Venecijanskom bijenalu. Bili smo u prilici da prošle godine imamo besplatan štand na vrlo važnom događaju što se tiče dizajna, ali nismo imali šta da pokažemo što bi dostojno predstavilo Crnu Goru. Ili u muzici, npr. Aleksandar Čeparuhin, svjetski poznati producent je napravio sjajan eksperiment, on je objedinio etno, klasičnu i popularnu muziku i pokazalo se da Crna Gora gubi mnogo jer su te tri dimenzije nezavisne jedna od druge, a u cijelom svijetu ide se na glokal, to je glavna tendencija. Diskusija i eksperiment su dvije najvažnije stvari kojima bi trebalo unaprijediti kulturnu scenu u Crnoj Gori.

Posebna je privilegija kada se ne baviš politikom u Crnoj Gori

Osim u umjetnosti, imate i iskustva učešća u političkim kampanjama; kako vam je to izgledalo u Crnoj Gori, izbore smo imali prije mjesec dana?

U Ukrajini sam učestvovao u dvije kampanje: radio sam promociju za socijaldemokrate koje su tada prvi put pobijedile; u drugom slučaju bio sam savjetnik Leonida Kučme, prvog ukrajinskog predsjednika. Zajedno sa njegovom kćekom, pokušavao sam da ga nagovorim da se distancira od Viktora Janukoviča i kada ga je on, ipak, izabrao za svog pulena, odustali smo i ja, i Lena Kučma i njen muž Viktor Pinčuk, ukrajinski oligarh i veliki kolekcionar, koji je otvorio muzej i riješio da se više ne bavi politikom. Svejedno, rezultat mog bavljenja politikom bilo je otvaranje muzeja u Kijevu.

Sa pozicije posmatrača sa strane, kada je riječ o protekloj opozicionoj kampanji u Crnoj Gori, to je vrlo jasna polittehnološka koncepcija, tj. smatram da je to bio vrlo ozbiljan i profesionalan projekat. Ali, realizacija, vizuelna, te koncepcije nije bila najsnažnija - ideologija je bila snažna, ali koncepcija nije odgovarala. Politička kampanja bi, po mom mišljenju, trebalo da polazi odozdo - na primjer, ako se dešava neka borba, ti imaš sjajnu avijaciju koja sve uništava bombama, ali ti treba pješadija koja osvaja teritoriju. Imao sam utisak da je ova reklamna kampanja, avijacija, odlično djelovala, ali da nije došla do ljudi. Kampanja ima pet tačaka dodira, pet puta moraš da dopreš do onoga na kojeg računaš da će da glasa za tebe. U svakom slučaju, značajno je da je postojala kampanja, vlast se nije miješala. U Rusiji ne bi dopustili kampanju, pohapsili bi ljude i zatvorili ih. Ovdje, u Crnoj Gori, posebna je privilegija biti u prilici da se ne baviš politikom.

( Nina Vujačić )