Pomjeriti stvari sa mrtve tačke

OK, danas imam dvije pričice za vas...

Prva pričica

U ona davna i slavna vremena, kad je u srcima svih arhitektica mladih - mnogo mladih, mnogo slatkih - čak i u srcima pojedinih arhitekta mladih - snažno goreo plamen bezrezervne vjere u kapacitete ove države i pripadajućeg joj rukovodstva, te u personalne kapacitete i u ostvarivost personalnih, odnosno viših ciljeva (BMW, barem X5, i stan, barem 120 kvadratnih metara u City kvartu u Podgorici - i sve to u narednih godinu-dvije) - konstantno mi je upućivano pitanje, parafraziraću:

A što ti, veli, ne pišeš malo (i) o arhitekturi? Ako u nadnaslovu tekstova koje potpisuješ stoji ono - Arhitektura - trebalo bi da pišeš o arhitekturi - a ne o ovome ili o onome - o koječemu - što ama baš nikakve veze sa arhitekturom nema itd.

Čak su pojedine arhitektice mlade bile vrlo sklone da naglase da posjedujem stanoviti literarni dar - Hvala lijepo - ali da o arhitekturi ne znam ništa. Nikad nisam ulazio u rasprave, naravno - mada je ponekad bilo jezivo teško odoljeti. Tješio sam se, u pravilu, velikom istinom da će sve to jednom doći na svoje - ne sluteći da je to - jednom - odmah tu, iza ćoška.

Subotnji darovi koje sam u to vrijeme neštedimice prinosio na oltar krvavi Prečiste djevice Arhitekture (PDA) - nisu bili u skladu sa tada preovlađujućom klimom. Upozoravao sam - kako tada, tako i sada - na stanovite anomalije u funkcionisanju sistema planiranja, odnosno uređenja prostora, te izgradnje objekata - uporno insistirajući da javni, odnosno zajednički interes, prethodi privatnim, odnosno partikularnim interesima - te da je kreiranje zdravog (akademskog) ambijenta koji bi promovisao suštinske vrijednosti (a ne nazovi-kvalitet) - nužan preduslov postojanja zdrave i podsticajne scene - jer, kao što znamo, ništa se ne događa van scene - ali avaj, niko nije bio spreman da mi pravi društvo u lutanjima hladnim, apstraktnim visinama u kojima obitava pomenuta PDA. Ako vam nije baš sasvim jasno o čemu govorim - PDA možete da zamislite i kao Elzu (Frozen).

Let it go, let it go/ Can’t hold it back anymore/ Let it go, let it go...

Ako se nešto desi u Herceg Novom, na primjer - i to nešto što se desilo u HN ne odjekne u Podgorici, Glavnom gradu, ili na Cetinju, ravnome i ništa manje slavnome - u Prijestonici našoj - onda ne valja. Ako se ništa ne dešava u NK, na primjer - a toliko toga se dešava u Bijelom Polju, ili u Petnjici - ne valja. Svi sve znamo, ukratko - ali se stvari ne pomijeraju sa mrtve tačke. Neće se nikad ni pomjeriti - ako ih MI ne pomjerimo.

U posljednje vrijeme me niko ništa ne pita. Neki vele da je to zato što ni ja nikoga ništa ne pitam. Nikad nikoga ništa nisam pitao - da se razumijemo - a mene jesu pitali - tako da slutim da bi razlog tome prije bio u činjenici da su ljudi danas skloniji ispaljivanju konstatacija. Niko više nikoga ništa ne pita. Prije par dana, na primjer, prijatno me iznenadio prijatelj - koji nikako ne želi da mu ime bude pomenuto - konstatacijom - vješto upakovanom u formu savjeta - da nije “korektno” - baš je tu riječ upotrijebio - da izlazim sa stavom o (sramotnoj) ideji da se ruši BEKO - objekat bivše Robne kuće (kućice) u centru Podgorice, na istočnoj strani Trga nezavisnosti, nekad davno u vlasništvu Beogradske konfekcije “Beko” - prije nego što se po tom pitanju izjasne “autoriteti” - baš je tu riječ upotrijebio autoriteti: Duško Vuksanović - Glavni državni arhitekt, pa Filip Aleksić - Glavni podgorički arhitekt - a ujedno i predsjednik Saveza arhitekata Crne Gore, majke naše, pa Sveto Gavrov Popović - dekan Arhitektonskog fakulteta - a ujedno i predsjednik Savjeta za reviziju planskih dokumenata, pa Rifat Alihodžić - veliki autoritet na polju arhitektonske misli - kojemu je trebalo tri ili četiri godine da se (negativno) izjasni o neboderu koji je u međuvremenu podignut uz Hotel Podgorica u Podgorici itd.

Te se ja tu zamislih... Stvarno, neka se o BEKO prvo izjasne ugledne ličnosti - prvaci crnogorske arhitekturice i pripadajućeg joj urbanizma. Ne bi bilo uljudno da se izjašnjavam preko reda, da se guram među uglednike - pogotovo u situaciji kad me niko ništa ne pita. Ne pita niko ništa ni uglednike, doduše...

Mogao bih, recimo, da konstruktivno doprinesem čitavoj toj stvari iznošenjem par interesantnih istorijskih činjenica vezano za koncept objekta BEKO - sumnjam da bi još neko htio da se time bavi u ovom trenutku - a možda bi to nekoga i zanimalo. Mogao bih da se pozabavim i uporednom analizom Robne kuće BEKO i Robne kuće Supermarket u Osijeku, u Hrvatskoj - Supera - kako kažu Osiječani - autora arhitekta Milana Miheliča - ne bih li jednom za svagda začepio usta zagovornicima teze da se pokojni arhitekt Božidar Milić, autor projekta BEKO, poslužio nekim rješenjima koja je Mihelčić prethodno primijenio na osiječkom Superu...

Pomoglo bi kad bi se neko sjetio da me priupita nešto o tome... Ne bih da samoinicijativno dosađujem teškom pričom...

Druga pričica

Kad se potegne pričica o vodećim intelektualcima s one strane međe - o vodećim intelektualcima, građanima Crne Gore (da ne kažem Crnogorcima) - strogo pravoslavno-srpske provinijencije - ja odmah dignem dva, odnosno tri prsta: Duško Kovačević - nema ga u Crnoj Gori preko Duleta.

Kovačević je jedno (kraće) vrijeme pisao za Vijesti - i baš mi je žao što više ne piše, jer sam duboko ubijeđen da su upravo Vijesti savršena platforma za iznošenje nezavisnih stavova - poput njegovih - uz uslov, naravno, da su ti stavovi pedantno očišćeni od natruha svega što bi se moglo protumačiti kao insistiranje na nepromišljenim, prevaziđenim, neovovremenim ideološkim i religijskim obrascima - i to samo radi insistiranja na tim obrascima - ako se razumijemo.

Na stranu serija briljantnih Kovačevićevih tekstova u Vijestima - Kovačević jeste intelektualac - i mimo Vijesti - i prije i poslije Vijesti - i to vrstan intelektualac - staroga kova - što će reći da mu, pod silinom misaonog zamaha, vrlo često promiču sitni, naizgled nevažni detalji...

Upravo zbog toga sam vrlo često - u ona davna vremena kad smo bili Facebook-prijatelji - ukazivao Kovačeviću na stanovite činjenične nepreciznosti u njegovim postovima. Sve do jedne ure...

Kako bilo, prije par dana me Kovačević opet obradovao freškim postom na FB - biće da sam opet u njegovoj milosti, pomislih - u kojem se bavio uređivačkom politikom TV Vijesti. Nema više, veli, onih slavnih duela na TV Vijesti, ali zato ne fali Konjevića, Dace (Daliborke Uljarević), Jelušićke i Muka - uz standardno pozivanje na filozofe - Adorno i “Horhajmer” (sic) su ovoga puta bili pozvani u pomoć - i pomislih da je Dule, moj stari FB pajtos, riješio da mi oprosti - te mu, u to ime, ne časeći ni časa, skrenuh pažnju da se ne kaže Horhajmer - nego HorKhajmer - Maks Horkhajmer - Max Horkheimer - da bi mi Dule opet udario blok - i to iz mjesta...

Zamolio sam zajedničkog prijatelja da provjeri na Duletovom profilu da li je Dule uvažio primjedbu - i veli mi prijatelj da jeste - kod Dueleta, veli, lijepo piše Horkhajmer - što me raduje, svakako - ali nema, veli mi prijatelj, tvoga komentara - izbrisan je. Sve u svemu - ima nade za gospodina Kovačevića. Zato se i trudim ovoliko oko njega - duboko vjerujem u Duleta.

Situacija jeste bizarna, u neku ruku, ali je i vrlo znakovita, što bi rekli Hrvati.

Pitate se, vjerovatno, kako sam znao da Kovačevićev “Horhajmer” nije običan tipfeler (tippfehler), nego...

O tome - a i o još koječemu - čitajte u sljedećem broju.

( Borislav Vukićević )