Jugoslavija je vladala Jadranom

Ratna mornarica Austro-Ugarske“ naziv je rukopisa Milana Đurana (82), penzionisanog visokog oficira bivše Jugoslovenske Ratne Mornarice (JRM), čije će štampanje, po svemu sudeći, podržati Opština Tivat. Razlog tome je činjenica da je Đuran u svojoj novoj, petoj po redu knjizi, praktično „podigao literarni spomenik“ Tivtu i Boki sa kraja 19. i početka 20. vijeka, odnosno osvijetlio značajan dio istorije zaliva Boke Kotorske kada je on bio druga po veličini, ali prva po operativnom značaju, vojno-pomorska baza Austro-Ugarske.

Penzionisani mornaričko-tehnički potpukovnik JRM Milan Đuran živi u Splitu, ali često dolazi u Boku gdje mu žive kćerka i zet. Kaže da je sa Bokom neraskidivo vezan još od kada je kao dječak došao iz rodnih Čaprazlija kod Livna u BiH da u Kotoru završi Višu gimnaziju.

Kasnija uspješna karijera jugoslovenskog vojno-pomorskog oficira, Đurana je dovela da godinama službuje u Boki, gdje je bio mašinac na torpednim čamcima tipa „Higgins“ koji su jedno vrijeme bazirali u Kotoru, na ušću rijeke Škurde kod tzv. Italijanskog parka, a potom i u tivatskom Arsenalu - jednoj od glavnih remontnih baza flote JRM.

„Ja sa žmarcima uvijek dolazim u Boku Kotorsku jer me za nju vežu uspomene na naljepši dio života. Boka je moj drugi zavičaj - ovdje sam prvi put došao kao mladić 1955, a kasnije 12 godina ovdje službovao. Ovdje sam se oženio, tu su mi se djeca rodila i svaki povratak ovdje mi je kao dolazak u zavičaj“, kaže vitalni mornarički veteran koji je u JRM prošao sve dužnosti - od mornarskih, do najviših komandnih, provevši čak 22 godine na ukrcanju na ratnim brodovima - torpednim i raketnim čamcima, minolovcima i podmornicama, a poslije službujući u komandama i ustanovama JRM na kopnu.

Tokom svojih skoro 40 godina provedenih u JRM, Đuran je iz prve ruke bio svjedok izgradnje moćne mornarice koja je počela sa trofejnim zastarjelim ratnim brodovima iz Drugog svjetskog rata, a kraj SFRJ početkom devedesetih dočekala sa izuzetno modernim ratnim brodovima i podmornicama opremljenim najsavremenijim raketnim, torpednim i artiljerijskim naoružanjem.

Đuran je bio upravitelj stroja na raketnom čamcu RČ-302 „Vlado Bagat“ koji je 1965. bio akter prvog raketnog gađanja cilja na moru na ovim prostorima, što je u to doba bio nezamisliv poduhvat za recimo, susjednu članicu NATO pakta Italiju koja uopšte nije ni imala ratne brodove naoružane protivbrodskim raketama....

Bogatu karijeru Đuran već godinama uz podršku kolega-mornaričkih veterana širom bivše Jugoslavije, pretače u knjige kao jedan od izuzetno rijetkih autora na ovim prostorima koji se bave tom specifičnom tematikom. Njegov literani opus nije se, međutim, ograničio samo na JRM u kojoj je službovao.

“Osjećajući da je za vrijeme SFRJ bilo dosta „praznih prostora“ kada je u pitanju sagledavanje svega što je na ovim prostorima postigla ta Mornarica, ja sam se u mojim penzionerskim danima posvetio intenzivnom proučavanju istorije Austro-Ugarske mornarice, kao i Kraljevske mornarice Jugoslavije za koju sam takođe završio knjigu u rukopisu. Pravo da kažem, i prema jednoj i prema drugoj mornarici često se kod nas postupalo sa ideološkim predrasudama, ali mi na istočnojadranskoj obali, ako ćemo biti pošteni, moramo vrednovati dostignuća u određenom vremenskom periodu“, objašnjava stari morski vuk.

Dio svojih istraživanja već je 2014. objavio u kapitalnoj knjizi „Flote kojih više nema“, ali su nova njegova dva rukopisa mnogo detaljniji prikaz onoga što se na Jadranu u vojno-pomorskom smislu događalo u periodu od početka 19. do skoro sredine 20. vijeka.

Dio svojih istraživanja već je 2014. objavio u kapitalnoj knjizi „Flote kojih više nema“, ali su nova njegova dva rukopisa mnogo detaljniji prikaz onoga što se na Jadranu u vojno-pomorskom smislu događalo u periodu od početka 19. do skoro sredine 20. vijeka

„Bez obzira na imperijalne poteze Austro-Ugarske na ovom prostoru, moramo priznati da je ovaj kraj bio „istorijski sretan“ da je bio u njenom, umjesto na primjer, u sastavu Otomanskog carstva. Kada je Austro-Ugarska izašla na Jadran, on je prestao biti „mletačko jezero“, a ta država na istočnoj jadranskoj obali veoma brzo formira svoje pomorstvo, trgovinu, brodogradnju i Ratnu Mornaricu koja je pred Prvi svjetski rat, bila sedma po jačini u svijetu i u svemu se mogla mjeriti sa tada najjačim mornaricama drugih država. Austro-Ugarska je na naše prostore donijela ogroman progres prevashodnou tehničkom smislu, a onda u pomorskom, kulturnom i bukvalno svim granama ljudske djelatnosti i života“, kaže Đuran, nabrajajući u zasluge „crno žute monarhije“ prva naučna istraživanja hidrografije i okeanografije Jadrana, uređenje pomorskih puteva svjetionicima koji i danas služe pomorcima, izgradnu luka i pomorskih baza, brodogradilišta, industrije, puteva, željeznice i elektromreže duž cijele obale...

„Boka u to vrijeme kao druga glavna vojnopomorska baza, doživljava nevjerovatnu transformaciju gradnjom niza objekata od kojih je centralni bio Pomorski arsenal u Tivtu. Tehnološki napredak koji je tada donio prelazak sa drvenih brodova pogonjenih jedrima, na željezne brodove pogonjene parnim strojevima, bio je revolucionaran. Sve što je Austrija ovdje napravila, ona je gradila kvalitetno kao da je mislila tu ostati 1.000 godina“, govori Đuran posmatrajući tvrđave, puteve, bistijerne, pristaništa i druge objekte što ih je bečka carevina podigla u Boki.

On ističe da su se južnoslovenski narodi „postepeno integrisali“ u strukturu složene i višenacionalne države kakva je bila Austro-Ugarska, postepeno napredujući kako im je obrazovanje i tehnologija postajalo dostupnije, do najviših položaja u njenoj hijerarhiji, a koje su naši ljudi ravnopravno pokrivali sa Austrijacina, Njemcima, Mađarima, Česima, Slovacima, Poljacima...

„Sjetimo se samo kontradmirala Marka Floria - Bokelja iz Prčanja koji je bio jedan od junaka Viške bitke 1866. i mnogih drugih, do Zagrepčanina admirala Maksimilijana Njegovana koji je bio komandant cijele Austro-Ugarske mornarice 1917-18. godine“, kaže Đuran, dodajući da se na eks-jugoslovenskim prostorima često taj period „posmatra pomalo egocentrično, pa se naglašava samo činjenica da je Južnih Slovena većina bila samo u sastavu nižih posada ratnih brodova, ali ne i među austro-ugarskim oficirima“.

Spasio Kotorane od katastrofe umalo fatalne za čitav grad

Đuran je, kao pripadnik 9. odreda torpednih čamaca JRM koji je bazirao u Škurdi kod Italijanskog parka i zgrade Lučke kapetanije u Kotoru, 26. juna 1957. godine bio glavni akter nemilog događaja koji se mogao katastrofalno završiti za taj grad. Na torpednom čamcu 158 tipa „higgins“ na kojem je on službovao, oko 22 sata izbio je požar. Drveni brod koji su pogonila tri snažna benzinska motora „packard“ bio je nakrcan sa sedam tona visokooktanskog benzina i čitavim bojevim kompetom municije za topove, te sa dva torpeda kalibra 450 mm. Ista situacija bila je i sa svim ostalim torpednim čamcima, jer je 9. odred trebalo narednog dana da isplovi iz Kotora za Bar na vježbu iz torpednog gađanja.

Požar koji je uzrokovao kvar na pomoćnom agregatu koji je punio akumulatore na torpednom čamcu izbio je iznenada i zaprijetio da se momentalno proširi na sve ostale brodove i izazove eksploziju katastrofalnih razmjera.

„Radio sam sve što sam znao i što je trebalo. Primijetio sam da postižem uspjeh, ali u jednom ćošku se vatra nije dala ugasiti. Tada sam se munjevito sjetio da treba zatvoriti ventil od goriva. To sam učinio, ali sam i ruku izgorio. Šta se na tome brodu i susjednim brodovima u međuvremeno dešavalo nisam mogao vidjeti, ali su mi poslije pričali. Kad je izbio požar, buktinja je djelovala stravično. Sreća je bila da sam naredio prethodno dizanje mašinskog poklopca pa sam tako isključio eksploziju. Nastala je panika među posadom, svi su bezglavo pojurili na obalu, niko ih nije mogao obuzdati. Kad je građanstvo koje je šetalo kroz park vidjelo da posade bježe sa brodova, nastao je stampedo, kažu da je mostić na Škurdi zaglavio i da su jedni preko drugih gazili bježeći. Meni je već na kraju kad sam skoro lokalizovao požar dotrčao u pomoć motorista Lino Beatović iz Labina. Uplašen i u totalnom mraku zgrabio je jedan ručni vatrogasni aparat, koji kod upotrebe postiže temperature od -42 stepena Celzijusa. Bacio ga je aktiviranog na vatru, uz put me pogodio u glavu aparatom i mlazom ugljen dioksida. Još pri svijesti sam dokusurio požar jednim aparatom i poslije se ničeg ne sjećam. Vidjevši da je požar okončan neke su starješine i mornari dotrčali do mene, digli me iz mašinskog prostora i prenijeli u gradsku bolnicu Kotor. Poslije tretmana detoksikacije, probudio sam se 28. juna negdje oko 8.30 sati”, opisao je Đuran ovu dramatičnu epizodu iz koje se izvukao sa težim opekotinama po rukama i licu, izgorjelom kosom i trovanjem od udisanja škodljivih isparenja. Komanda njegove jeidnice ga je pohvalila i nagradila, a Generalštab JNA odlikovao Medaljom za vojničke vrline koja mu je i danas, uz ožiljke od opekotina na licu, uspomena na ovaj ozbiljan incident.

( Siniša Luković )