Posljednji komandant

Danas je pravi peh da si predsjednik opštine na jugu Srbije, ili crnogorski poslanik u drugom mandatu, a da ti makar jednom u nedjeljnom izdanju novina nisu rekli kako si harizmatičan.

Ovo je prosto vrijeme velikih harizmi, sve sami vođe i potresni govornici, jebači i mesijanske fizionomije. Zapravo, politika je prepuštena budalama, a novinarstvo još većim, pa se stvara taj jedan simpatični diskurs istorijskog trenutka, koji bi trebalo da opravda trenutne svinjarije i one koje nadolaze.

Liše nekoliko zanimljivih diktatora u svijetu, čovjek više nema rašta da uključuje televizor. Ne treba da si veliki politički um pa da prepoznaš kako se suptilne odluke donose na manje javnom nivou od izbornog cenzusa. Pa se, eto, gubi povjerenje u demokratiju i uhodane šeme odlučivanja, pa se u srcu zapadnih sloboda događaju tektonski poremećaju, traže harizmatske figure, a činjenica da se Donald Tramp ukazao kao harizma, govori o dubini krize i njenom epicentru.

Kad vidim figuru milijardera Trampa, kad ga posmatram kao politički proizvod novog doba, zajedno sa kandidatkinjom Klinton, i kad sa druge strane stavim bratanića pomoćnika zamjenika trećeg ađutanta Fidela Kastra, nekakvog recimo Martineza, koji je operisao slijepo crijevo u šumi dok su fijukali imperijalistički meci, ja ne mogu da budem na strani vrlog demokratskog svijeta, nešto se pagansko lijevo u meni otkine i spreman sam za šumu i potucanje po proplancima koje sam kao dječak živio punim pionirskim kapacitetom.

Tako je to kad si vaspitan na narativu o Titu i partizanima, bilo bi kvislinški stati skroz na stranu neke velike sile, bila to Amerika ili Rusija, kad se tamo na ostrvima Atlantika ili nasred Balkana, eto, svega dvaput u cijelom stoljeću dokazalo da može postojati relativno nezavisna komunistička država, sa nešto dostojanstva za izvoz.

Umro je Filed Kastro za kojeg se može reći da je bio diktator, nije zabranjeno, ali i da je isprašio guzicu velikom bahatom susjedu, što je vaistinu pata-pata pozicija, i dok jedan demokratski dio u čovjeku žali žrtve opresivnog sistema koji svaka revolucija, đavo je ponio, mora da uspostavi, drugi dio naređuje šaci da dodirne čelo i salutira komandantu.

Tako je to, politika nije jednostavna stvar, posebno kad postane istorija. Kad je Obama prije neki dan darovao medalju Majklu Džordanu, rekao je da je Majkl Džordan postao karakteristika i simbol izvrsnosti, pa sad možeš govoriti, npr. o Majkl Džordanu agronomije, i svi će tačno znati na kakvog agronoma misliš.

Tako je i sa Kastrom koji se pod stare dane susreo sa Amerikom, pokazao politički smjer bratu Raulu, uputuo ga prema Obami i povukao se da posmatra početak novog vijeka u kojem će, budi siguran, svakom koji zasluži zvanje Fidela Kastra agronomije stizati počasti, jer tome su, druže, da se izrazim skroz partizanski i nekorektno, na nivou kolokvijalne fascinacije koju ovaj sveti trenutak dopušta - ispod kaiša nikle lubenice.

Kastro je da nevolja njegovih neprijatelja bude veća postao pop ikona, upravo zato što je okrenuo leđa pop kulturi i živio dovoljno dugo da mu ona sama priđe. Susreo se sa papom, i to je bio valjda jedini događaj gdje je bilo važnije da je neko udovoljio papi, nego obratno. Džud Lo ovih dana briljira u seriji Mladi papa, glumi izmaštanog rimskog pontifa, i milo mi što je citirao plemenskog mi sveca, Svetog Ignjatija Antiohijskog, koji je rekao da crkva jedina posjeduje harizmu istine, a ta istina sama po sebi treba da bude tajna i magnet za vjernike, uostalom, ko hoće neka pogleda seriju i otkrije zašto je mladi papa odlučio da se okrene revoluciji i povuče se na svoje ostrvo.

Slično se dogodilo i Fidelu, ali to nije bio izbor, koliko sudbina koju je uzeo u svoje ruke i bio dovoljno tvrd da je ne prepušta pola vijeka, ostane jednako egzotičan i istoku i zapadu.

Za Kastrom ostaje mit, pusti sad analizu, neka to rade profesori, neka prođe treće jutro, ima se kad, za nas obične smrtnike koji su u istorijskoj čitanci krili stripove i nisu vični nauci, mit služi da se umjereno konzumira, da se iz njega crpi snaga u trenu kad te opkole, kad ti se na grbaču navale dugovi, dušmani i crveni mundiri.

Tada se sigurno nećeš sjetiti Regana, ni Brežnjeva - sjetićeš se Bleka, Zagora, Tita i Fidela, i nastaviti borbu, svjestan da su sve političke naracije izmišljene sa namjerom da te mobilišu za tuđi interes, pa ako jedna probije čak i tu barijeru racionalnog i nastavi da te intrigira, moraš je poštovati kao dio sebe, što će ovog dana da učini cijeli svijet.

( Brano Mandić )