Ćirić: Moje je da lajem, njihovo da zatežu povodac...

“Zaustavno vrijeme“ roman srpskog pisca Zorana Ćirića je surovo stvaran i dešava se za vrijeme fudbalske utakmice, ali i u prisustvu duha Aleksa Fergusona, usred užasa društvenog miljea. Iza naoko fudbalske priče, tvrdog muškog romana o ovoj neukrotivoj i divljoj igri, krije se epska priča o sitničavoj stvarnosti. Nacionalne i lične frustracije izbijaju kroz navijačke strasti i pokliče, pokazuju kako su uske granice između opasnosti i običnosti naših života.

Zoran Ćirić je rođen 1962 u Nišu. Godine 1991. osvojio je Brankovu nagradu za zbirku „Rio Bravo“, a 2001. i NIN-ovu nagradu za roman „Hobo“, za koji je dobio i nagradu „Borislav Pekić“ i Nagradu Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu. Autor je 15 zbirki priča, pet romana, šest knjiga pjesama i nekoliko knjiga eseja. Ćirićev roman “Zaustavno vrijeme“ objavila je zrenjaninska Agora.

“Zaustavno vrijeme“ je roman o fudbalu. Obzirom da su rijetki romani koji se bave ovom tematikom moram vas pitati šta Vas je navelo da napišete ovakav roman? Jednom ste rekli da ne vjerujete u inspiraciju. Ok, ali, otkud vam onda motiv, snaga, volja da pišete o fudbalu?

"Najprije, moram vas ispraviti kako ne bi upali u pojmovnu zbrku. “Zaustavno vrijeme“ je književna priča a ne studija, te tako ne može biti “roman o fudbalu“. Prosto, nijesam nikada poželio da se “analitički“ bavim fudbalom jer nijesam ni sociolog, ni psiholog, ni politikolog - ja sam pisac. A što se tiče žanrovskog određenja “Zaustavno vrijeme“ sam već u nekoliko navrata opisao kao “fudbalski triler“ ili “stadionski roman“. Naravno, postoji kod mene ogromna strast prema fudbalu ali ipak pisanje je druga vrsta igre. U toj igri fudbal nije “društveni fenomen“ već paradigma naše stvarnosti. Jedna vrlo živopisna - trula koliko i viteška! - mitologija koja je uronjena u naše živote taman onoliko koliko su naši životi uronjeni u tu mitologiju. Kroz prizmu fudbala se prelamaju mnogi mrakovi i sjenke na prilično atraktivan pa i egzotičan način. Bilo bi šteta ne iskoristiti svu tu građu koja se nudi sama od sebe".

Obzirom da neki pisci kada počnu pisati knjigu često ne znaju “trasu” kojom će ići tok njihove priče, to saznaju tek kad završe knjigu, pa vas zato moram pitati: jeste li na početku pisanja ovog romana imali namjeru da s njim izvrgnete ruglu i fudbal i društvo?

"Nijedan od svojih romana nijesam započeo a da nijesam imao razrađenu fabulu, i to ne samo glavni tok već i “bočne linije“ pripovijesti, kao i prilično detaljnu karakterizaciju i opis glavnih i epizodnih likova. U startu sam “Zaustavno vrijeme“ zamislio kao žestoku grotesku, prepunu satiričnog naboja i prljavog humora, miksovanog sa urnebesnim ali krvoločnim zapletom i raspletom koji je prilično dvosmislena katarza. Ruganje fudbalu i društvu? Ne, to mi nije bila namjera. Prema fudbalu gajim dječačku ljubav. A to što nazivate “društvo“ ne prestaje da javno ponižava sebe, i to sa neskrivenim uživanjem. Ne vidim svrhu, ni umjetničku ni ljudsku, rugati se kolektivnoj patologiji".

Aleksa Tirnanić, trener nišvilskog prvoligaša je karikatura Aleksa Fergusona. Možete li to pojasniti?

"Aleksa Tirnanić je fudbalski zanesenjak, samozvani stručnjak sa prilično mutnim bjelosvjetskim iskustvom, čedna zamlata, pronicljiva budalesina, stoik u svakom kompromisu, muški mučenik, i još mnogo toga - ali nikako nije karikatura Aleksa Fergusona. Možda je na vaš doživljaj glavnog junaka presudno uticalo to što se u romanu pojavljuje Duh Aleksa Fergusona, duh od krvi i mesa, koji i te kako utiče na tok priče, pa i na sudbinu Alekse Tirnanića. Ali, svakako da vi, kao i svaki čitalac, imate sveto pravo da doživite pročitano djelo na isključivo svoj način".

Ovo je u suštini knjiga o moći. Kako se najčešće manifestuje moć na ovim našim prostorima?

"Prije će biti da je ovo knjiga o blaženoj nemoći i o strateškim mogućnostima za preživljavanje koje nudi ta “bogomdana“ - kako voli da se prikazuje - nemoć. Sve vam je to beskrajni alibi, providan kao rupa od metka. A moć koju spominjete ovdje se manifestuje kroz različite nivoe nasilja, od onog suptilnog koje glumi “civilizovanost“ do onog bahatog koje uživa u svojoj sadističkoj predstavi. Jadne su to nijanse, barem sa stanovišta moći koju posjeduje umjetnik. Samo što umjetnička moć zahtijeva hrabrost i samosvijest da bi se uopšte iskazala. Tako da uglavnom u životu hara i caruje moć bazirana na nečovječnoj politizaciji svega što može da ugrozi zacementirani poredak".

“Zaustavno vrijeme” je donekle slično vašem ranijem, nagrađivanom, romanu “Hobo”? U oba romana pozornica dešavanja je Nišvil. U oba pulsiraju koruptivni društveni milje, sumnjivi tipovi, ljudski kukavičluk…

"Jedino što vam mogu reći jeste da tokom pisanja “Zaustavnog vremena“ ama baš ni u jednom trenutku nijesam ni pomislio na roman “Hobo“. I nikada, kao pisac, nijesam vidio bilo kakve sličnosti između ta dva djela. Evo i sada, osjećam se pomalo zatečen vašim poređenjem"…

“Sve je u glavi“, kaže Aleksa, vaš lik koji djeluje donekle fantomski. Šta to konkretno znači?

"Znači to što čitalac skonta da znači. On će već otkriti “opasnu pozadinu“ koja se krije iza te izlizano mudrijaške fraze. Znate, ne volim da objašnjavam i tumačim svoje pisanije, pogotovu na ovako direktan način. Nijesam ja manje fantomski lik od trenera Alekse".

Više puta ste govorili o jazu između Beograda i Niša. O jazu koji sve više odvaja taj grad od Beograda. Pa, ko je u tom “odvajanju” (razdvajanju) ta dva grada gubitnik? Možda Niš ipak ima neke vajde od toga?

"Ma, kakvu vajdu od prijestoničkog prezira može imati tradicionalno siromašni i skrajnuti Niš? Koji se ni u mnogo boljim vremenima nije isticao nekom samosvojnom umjetničkom scenom. Ovaj sadašnji stepen bijede budi najnevjerovatnije atavizme, tako da mi je muka da više govorim o tom užasu i nesreći koja poprima endemski karakter. Jednostavno, nije u pitanju jaz već pustinja. "

Vi ste kao pisac daleko od mejnstrima. Jeste li namjerno zauzeli takvu poziciju u svom stvaralaštvu, ili…?

"Mislim da je to pitanje senzibiliteta. Rođen sam kao neprilagođen, kontraš svakom nametnutom autoritetu. O, da, volio bih da imam više novca i komoditeta, ali doista nikada nijesam bio ljubitelj mejnstrima. Naprosto, nikada ne otkrih uzbuđenje u komercijalnoj umjetnosti. Ne podnosim dodvoravanje publici, vladajućem ukusu, praćenje trendova. Ali podjednako su mi strani pretencioznost avangarde, cerebralna književnost gdje se pripovijedanje zamjenjuje esejiziranjem, ili politički angažovano stvaralaštvo. Formirao sam se na duhovnosti i tradiciji rokenrola, klasičnog Holivuda i književnosti koja je uglavnom bila napadana kao jeres. I vjerujem da bez jeresi nema pravovrernene umjetnosti. Oduvijek sam bio marginalac i autsajder, ljubitelj svakakvih subverzija, i to mi je pomoglo da izgradim iskošen pogled na stvari oko sebe. Jesam na rubu egzistencije, prećutkivan i ignorisan od strane establišmenta koji drži ključeve od državne kase. Štaviše, ako me ne umore glađu, sva je prilika da će me baciti na robiju zbog mog nepodobnog a suviše bučnog i bundžijskog pisanja po kriterijumima političke korektnosti. Ali čak i oni koji me ne podnose govore o “ćirićevskom“ pisanju. Zar mogu da tražim više?".

Neko je rekao da su pisci (pjesnici pogotovo) probuđeni(!) dio naroda. Da oni ukazuju na (aktuelne) anomalije društva. Kako ste se vi snalazili u tom “agregatnom” stanju budnosti? Znam neke pisce koji su nakon ukazivanja na pojedine anomalije, dugo vremena žalili što cio svoj život nijesu prespavali.

"A ja znam gomilu bivših pisaca koji su se fino unovčili i postali gensekovi, komesari, diplomate, borci za ljudska prava, doušnici u ministarstvima, partijski egzekutori, komitetlije koji su preplaćeni na sve žirije i sve nagrade, premudri prosvetitelji zatucanog naroda… "

Poznati ste kao pisac koji na poseban način ismijava stvarnost, na dosta surov način joj se i rugate. Jeste li to svojstvo stila vašeg pisanja vremenom stekli, ili se radi o nečem drugom?

"U umjetnosti je sva magija sadržana u stilu. A o njemu ne vrijedi razglabati. Ili ga neko ima ili ga nema. Stil nije nešto što se stiče - stiču se partijska zvanja, vile i jahte, sinekure sa bazenima, elitne prostitutke, devizni keš od koga malkice potonu Kajmanska ostrva… Za akademski svijet stil je nešto poput kurvanja bez zaštite. Ali, ne bih više o tome. Ja sam staromodan čovjek - razumijete šta hoću da kažem?".

Pisac je na neki način mistik, misionar… Koliko ste vi zadovoljni sa svojom spisateljskom misijom?

"Sve u svemu, kada podvučem crtu - vrlo sam zadovoljan što sam još uvijek na crti. Osjećam se kao desperados koji je ispunio svoju misiju. Gubitnik koji je pobijedio Regularce i ostale zaštitnike javnog reda i mira".

Reklo bi se da Magični Ćira, kao pisac (subverzivni tradicionalista) stalno srlja iz grijeha u grijeh. Dokle?! (Dok je zavjera, intriga, zapleta, dakle, do kraja čovječanstva?)

"Ovo pitanje iziskuje da raščistimo pitanje identiteta. Ja sam Zoran Ćirić, pisac i grešnik koji ne srlja već uspravnog hoda slijedi svoj put. A Magični Ćira je lik kojeg sam stvorio - najpoznatiji junak u srpskoj književnosti u poslednjih nekoliko decenija, koji u medijima često djeluje i kao moj super alter-ego. A što se tiče onog vašeg “dokle?“, ne mislim da ću prestati da pišem grešno sve dok od mene ne načine sveca".

U jedno doba vašeg spisateljskog rada izgledalo je da će vam redakcije i najpoznatijih izdavačkih kuća biti širom otvorene Međutim, nešto je pošlo naopačke(?!)

"Nikada meni ništa nije servirano na tacni. Za sve što sam postigao zaslužno je isključivo moje posvećenje pisanju, kao i golem dar za koji su odgovorne Više Sile. I ne mislim da je išta u mojoj spisateljskoj karijeri pošlo naopačke. Naprotiv. Ništa logičnije nego da književni arbitri i nedaroviti budžetski geniji udare svom raspoloživom artiljerijom po najvećem živom srpskom piscu. Njihova neopisiva, bezbrojna nepočinstva učinjena meni i mom djelu krucijalni su dokaz moje veličine".

Koliko ste vi kao pisac zadovoljni društvenim kretanjima (u opštem smislu) u Srbiji, regionu, svijetu? Koliko, na kraju karajeva, valja pisati o tim i takvim kretanjima?

"Moje opsesije, o kojima beskompromisno pišem, u suštini jesu epskog karaktera. Ovo su ratna vremena i odgovaraju mom vesternerskom, otpadničkom doživljaju svijeta. Inače, kao građanin jedino mogu još jednom da konstatujem kako mi na ovim prostorima doslovno “živimo Apokalipsu“, dok drugi narodi još uvijek čekaju i očekuju, zaludno se nadajući da će ih kataklizma zaobići. Trebalo bi iskoristiti tu prednost, da makar nešto vrijedno učinimo prije nego što i konačno nestanemo sa istorijske pozornice".

U nekim razgovorima katkad pominjete “tajkunizaciju”, “detajkunizaciju”…

"Spominjem ja i “pošast neoliberalne demokratije“, “klasno osviješćenu urbanu gerilu“, “rasizam Druge Srbije prema sopstvenom narodu“, kao i “diktaturu kao realni spas“… Ali ja sam pisac, a ne ustanički vođa ili politički lider. Moje je da lajem, njihovo je da zatežu povodac".

Dobitnik ste NINove nagrade za roman “Hobo”. Šta misliti o književnim nagradama u Srbiji i šire?

"Zoran Ćirić je preživeo sve književne nagrade, a mnoge od njih nijesu preživele njega. A to nešto govori o njegovom zajebanom majstorstvu, zar ne?"

Ne pišem o Nišu, zato sam stvorio “Nišvil”

Znam mnogo pisaca koji pišu o svojim gradovima ali na drugačiji način od onoga na koji to vi radite. Istina, vi s dosta uspjelom umjetničkom imaginacijom pišete o Nišu, o niškim urbanim legendama, ali i s neskrivenom gorčinom, zašto?

"Ovo je neki nesporazum. Nikada nisam pisao o Nišu, niti sam to poželio. Zato sam i stvorio Nišvil, jedan od rijetkih „živih mitova“ u savremenoj srpskoj književnosti. Čak postoji, danas svjetski poznati, džez festival koji se zove po toj mojoj „izmišljotini“. U pitanju je ekstremno živopisna južnjačka srpska prijestonica u kojoj se urbano i ruralno sudaraju i prepliću na svakom ćošku, u svakoj kafani, u svakoj spavaćoj sobi. Dakle, činjenice su sljedeće: velika većina mojih romana i priča događa se u Nišvilu, a „Nišvil“ je, takođe, i naslov moje zbirke pripovijedaka, objavljene 1994. godine. I još nešto u vezi vašeg pitanja – mene su još u ’90-im označili kao apartnog, rokenrol pisca, koji je „sahranio“ tzv. zavičajnu prozu. Naravno, ima niškog meraka i niškog ludila u mojim pripovijestima, ali to su samo začini u slatko-gorkom jelovniku nepoznatog porijekla".

( Vujica Ognjenović )