Konfrontacija koja nije oproštena

U utorak, 9. novembra 2010, bio sam pozvan na sastanak, organizovan po ovom pitanju, od strane predsjednika Prijestonice Jankovića, a koji je bio zakazan za 13 časova. Naime, gospodin Janković je, nakon što sam ga prethodno upoznao sa činjenicama, reagovao korektno i našao za shodno da organizuje ovaj sastanak u funkciji odbrane interesa Cetinja. Na moje iznenađenje na “sastanak“ smo došli samo ja i gospodin Janković. Saopštio mi je da “svi ostali koje je planirao, prije svih Predsjednik Senata Branko Vujović i poslanik Aleksandar Bogdanović nijesu bili raspoloženi da učestvuju na ovakvom sastanku“. Uz to mi je saopštio, ono što sam ja osjetio prilikom “reteriranja“ Vujovića, da mu je predsjednik Senata Vujović dodatno saopštio da je „Đaga čvrst u opredjeljenju da Upravu seli u Podgoricu“.

Nije mi preostalo ništa drugo, osim da gradonačelniku Jankoviću ponovo saopštim svoj stav, dotadašnje moje aktivnosti i istrajavanje u borbi za taj stav i kao člana Radne grupe i kao direktora Zavoda. Osim toga iznio sam i svoje uvjerenje da će za eventualno seljenje Uprave u Podgoricu, tj. oduzimanje Cetinju vitalnog sadržaja sadašnjeg Zavoda, najveću odgovornost imati organi Prijestonice, prije svih on, kao gradonačelnik Prijestonice, zatim predsjednik Skupštine Prijestonice i Predsjednik Senata Prijestonice.

Na kraju razgovora mi je saopštio da će on od Ministarstva kulture zatražiti pismenu informaciju o ovom pitanju, kako bi se o njemu izjasnili organi Prijestonice, na čelu sa Skupštinom. Da li je to traženo, nijesam dobio povratnu informaciju, niti mi je poznato da je Skupština Prijestonice raspravljala o ovom pitanju.

Ali, zato mi je bilo poznato da je Sindikalna organizacija, u ime svih zaposlenih u Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture, na više od četrdeset adresa dostavila jednoglasno donijete sljedeće

Zaključke:

„1. Sjedište buduće Uprave za zaštitu kulturnih dobara, mora ostati na Cetinju, jer ne postoji niti jedan valjani razlog da se ova institucija i funkcije koje je do sada obavljao Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Cetinje, poslije 62 godine od njegovog osnivanja, danas seli bilo gdje iz Cetinja.

2. Zahtijevamo da nam se Elaborat o opravdanosti reorganizacije institucija iz oblasti zaštite kulturne baštine, koji je u fazi izrade, a koji će definisati i sjedište Uprave, dostavi prije upućivanja na usvajanje Vladi Crne Gore.

Ovako formulisani zaključci rezultat su rasprave koja je uslijedila nakon dobijanja zvanične i relevantne informacije od ovlašćenog predstavnika Ministarstva kulture, da su u opticaju alternativna rješenja, kada je u pitanju sjedište buduće Uprave za zaštitu kulturnih dobara Crne Gore, što praktično znači seljenje iz Cetinja, osnovnih funkcija sadašnjeg Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore.“

A adrese su bile sljedeće:

Predsjedniku Crne Gore - Filipu Vujanoviću, Predsjedniku Vlade Crne Gore - Milu Đukanoviću, Predsjedniku Skupštine Crne Gore - Ranku Krivokapiću, Ministarstvu kulture - Ministru Branislavu Mićunoviću, Nacionalnom savjetu za kulturu, Radnoj grupi za izradu Elaborata o opravdanosti reorganizacije, Predsjedniku Senata Prijestonice i Ministru u Vladi Crne Gore - Branku Vujoviću, Predsjedniku Prijestonice - Milovanu Jankoviću, Presjedniku Skupštine Prijestonice - Milutinu Vukiću, Savjetniku Predsjednika Crne Gore i poslaniku Skupštine Crne Gore - Aleksandru Bogdanoviću, Borislavu Banoviću - poslaniku u Skuštini Crne Gore, Miodragu Iličkoviću - sudiji Ustavnog suda Crne Gore, Direktorima i Sindikalnim povjereništvima svih institucija kulture na Cetinju - Centralnoj bibblioteci, Narodnom muzeju i Arhivu CG, Dekanima i Sindikalnim povjereništvima svih umjetničkih fakulteta na Cetinju - Muzičkoj akademiji, Fakultetu dramskih umjetnosti i Fakultetu umjetnosti, Direktorima i Sindikalnim povjereništvima svih srednjih škola na Cetinju - Gimnaziji, Srednjoj stručnoj školi i Srednjoj likovnoj, Sindikatu Cetinja, Granskom sindikatu iz oblasti kulture - Blagoti Erakoviću, Sredstvima informisanja - pisanim i elektronskim: „Pobjeda“, „Vijesti“, „Dan“, Radio Crne Gore, TV Crne Gore, TV Vijesti. TV MBC, TV ELMAG, TV Pink Montenegro i Portal analitika.

Sa niti jedne od ovih adresa, nije se čuo glas po ovom pitanju. Svi su „gromoglasno ćutali“. To mi nije bilo čudno za određeni broj, naročito onih van Cetinja, ali jeste za cetinjske kadrove, od kojih su mnogi i danas na visokim funkcijama.

Nakon skoro četiri mjeseca neobjašnjive pauze, preciznije 10. 02. 2011, održava se, napokon, sastanak Radne grupe 19. februara 2011. u 15 časova, na kojem sekretar Ministarstva kulture, gospodin Miljić saopštava, da je završnim dokumentom za Vladu Crne Gore precizirano da sjedište Uprave i Centra ipak budu na Cetinju i pored čvstog opredjeljanja većine Članova Radne grupe i Ministarstva kulture, preciznije ministra, pomoćnice ministra i sekretara, da sjedište bude u Podgorici. Ja sam ovu informaciju prokomentarisao kratko i saopštio doživljaj lične satisfakcije za višemjesečne uložene napore i argumentaciju, koji su na kraju ipak uvaženi.

Osim toga dobili smo informaciju, da će se umjesto dvije javne ustanove - jedne za konzervaciju i restauraciju i druge za arheloška istraživanja, formirati samo jedna javna ustanova - Centar za konzervaciju i arheologiju, što je bilo veliko iznenađenje u zadnjem momentu. Za ovaj čin nije uslijedilo ubjedljivo objašnjenje, već se ono temeljilo na navodnoj racionalizaciji.

Tvrdo zastupanje stava da sjedište Uprave i Centra mora ostati na Cetinju, bilo je još jedno moje konfrontiranje, tj. još jedan suprotan stav u odnosu na stavove „dvojca“ Mićunović - Ljesar. Između ostalog i zbog ovog stava ja ću, u julu 2013, biti jedini, uprkos tvrdnjama i garancijama iz Ministarstva kulture, koji će nakon reorganizacije ostati bez posla i biti brutalno obespravljen. Nasuprot tome i uprkos još jednom djelovanju protiv interesa Cetinja, ministru Mićunoviću, od strane, sada gradonačelnika Prijestonice Bogdanovića, 4. januara 2012. biće dodijeljena Povelja Ivan Crnojević, kao “posvećenom i iskrenom prijatelju Cetinja“.

Dakle, od naloženih zadataka iz Rješenja o obrazovanju Radne grupe, urađen je samo Elaborat o opravdanosti realizacije i ništa više. Umjesto dvije javne ustanove, formirana je samo jedna, ali sa dvije djelatnosti, na način što je konzervaciji pridodata djelatnost arheologije. Nijesu urađena osnivačka akta, niti statuti. Nakon izrade Elaborata, Vlada Crne Gore, odnosno Ministarstvo finansija, na predlog Ministarstva kulture donosi Rješenje kojim utvrđuje nadoknadu za rad, tako što pomoćnici Ministra kulture, gospođi Ljesar i sekretaru Ministarstva kulture, gospodinu Miljiću dodjeljuje naknade po 800,00€, a ostalim članovima Radne grupe po 350,00€. Ovo naglašavam, zbog očiglednog apsurda. Naime, ako je nekome od članova Radne grupe, učestvovanje u poslovima oko reorganizacije (transformacije) institucija kulture bila redovna radna obaveza, onda je to upravo pomoćnici ministra i sekretaru Ministarstva kulture, dok ostalima to apsolutno nije. Po naknadama za rad, reklo bi se da je suprotno. Da su im to bili vanredni poslovi, a njihov rad vredniji skoro tri puta od ostalih članova Radne grupe.

Ovo je bila još jedna potvrda, da su pojedinci iz Ministarstva kulture i javnih ustanova smatrali da za svoje lične zarade koje su primali svakomjesečno, gotovo i da nemaju redovnih radnih obaveza. Lična zarada, izgleda, služila je samo kao dokaz da su zapošljeni i da ostvaruju kontinuirani radni staž i obavezna zakonska osiguranja. Po ovoj logici, gotovo svaka njihova aktivnost na radnom mjestu ili funkciji, bila je vanredna i za nju trebaju da ostvare vanredna primanja. Očigledno je, da je isti stav i logiku po ovom pitanju imala i Vlada Crne Gore, koja je sve to legalizovala plaćanjima i vanrednim finansiranjima onoga što je redovna djelatnost zaposlenih u Ministarstvu kulture i ustanovama kulture.

(Autor je bivši direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture i vršilac funkcije direktora JU “Centar za konzervaciju i arheologiju Crne Gore”)

( Đorđije Vušurović )