Obezbjeđivanje omladine

Prošlo je pet godina od kako se posljednji put čuo studentski glas u Crnoj Gori. Pola decenije od dana kada su mnogi crnogorski društveno-politički lideri shvatili da u ovoj državi ipak ima kritične mase oličene u mladim ljudima. Sunčani i pun optimizma 17. novembar, više hiljada mladih duša je na ulicama sa različitim zahtjevima. Od onih najobičnijih i najlakših za ispuniti, kao što je topla voda u domovima, pa do ozbiljnijh, onih koji se tiču zaposlenja i egzistencije nakon završetka studija.

Pet godina kasnije možemo konstatovati da je to što se desilo tog dana bio samo tračak nade i vjere u nešto što se nije htjelo ili se nije ni moglo ostvariti u ovakvoj konstelaciji snaga. Od tada pa do danas, malo toga se promijenilo. Akademski aktivizam je na izdisaju, čini se da oni koji bi trebalo da ga predvode nikad nisu bili nezainteresovaniji za isti nego danas. Većina profesorskog kadra isključivo kao jedini razlog dolaska na posao vidi mjesečnu zaradu, a zaboravlja na onaj takođe veoma važni dio ovoga posla - prenošenje znanja i iskustava studentima. Kriterijumi kojima se vrednuje znanje su toliko niski, da su proizveli hiperprodukciju fakultetskih diploma. Danas je teže otići na Trg Vektre i popiti dojč, nego položiti pojedine ispite. Ova praksa, koja je uzela veliki zamah ima kao krajnji cilj pokušaj obeshrarbrivanja mladih ljudi da slobodno misle i govore, odnosno njihovo utapanje u sistem u kojem će biti samo broj i ništa više.

Kao nikada do sada, Crnoj Gori je potrebno jedinstvo studentske i omladinske populacije. Jer nije dobro da plaćamo dugove koje nismo napravili, da živimo u okruženju na čije formiranje nismo nikada uticali, da glorifikujemo ideale koji su nam nametnuti ili da težimo idejama i ciljevima koje mi nismo definisali. Nije dobro da budemo samo jedna u nizu generacija koje se stvaraju i prolaze, koje nemaju svoje obilježje, svoju intelektualnu drskost, koje u krajnjem nemaju heroje svog doba i koje ne znaju ni čemu kliču ni za šta se bore. Razvijanje klasne svijesti je nasušna potreba kompletne generacije, jer na taj način apsolutno niko neće više vjerovati u izlizane i toliko puta izrečene floskule, kako su mladi oni na kojima svijet ostaje. A niko od njih da se zapita, kakav nam se to svijet, odnosno društvo ostavlja? Baš zbog takve inertnosti i nebrige od strane današnjih lidera i sumnjivih elitista, treba krenuti u akciju.

Uloga koju danas ima Studentski parlament i koju uživaju vijeća studenata na fakultetskim jedinicama mora biti progresivnija i aktivnija. U prvom planu mora biti studentski, a ne bilo čiji drugi interes. Mora se razvijati zdravi akademski i građansko-politički aktivizam. Kada kažem zdravi, mislim na onaj koji donosi nove vrijednosti i kroz koji se mladi ljudi izgrađuju stvarajući i lični i društveni identitet. Jer, bez identiteta nema ni zdravog društva, a onda nema ni toliko željene demokratije.

Gavni cljl obrazovnog sistema mora biti stvaranje ljudi koji imaju integritet, koji slobodno misle, govore i rade.

Na birou rada se trenutno nalazi preko 10.000 ljudi sa fakultetskom diplomom. Uzmimo u obzir da su to mahom mladi ljudi koji su skoro završili studije, baš kao i ja. Međutim, i ovdje nas dijele. Nije nas samo 10.000, već ko zna koliko, jer nam niko ne prikazuje koliko je mladih na birou bez fakultetske diplome, sa stručnim srednjoškolskim usmjerenjima. Ni oni nisu ništa manje važni niti bit ni. Svi mi zajedno činimo integralnu socijalnu grupu bez koje se ne može, samo još treba to da shvatimo generacijski, pa će nam svima biti lakše.

Ovaj poziv na objedinjavanje omladinskih snaga nije nikakav poziv na revoluciju. Ovo je apel na objedinjavanje zbog onih koji bi htjeli nešto da kažu a ne smiju, da prebrode tu barijeru, jer onaj ko ima znanja i hrabrosti imaće i budućnosti, jer to je ono što vam niko ne može ukrasti - pravo na budućnost. Samo je pitanje kako će ga ko shvatiti i razumjeti i sa kakvim očekivanjima će mu prići.

Na kraju, oko nas je na hiljade nepročitanih knjiga i neistraženih mogućnosti, a to je veliki kapital koji moramo iskoristiti za naš bolji položaj.

Autor je politikolog i slobodan građanin

( Srđan Čabrilo )