Isus i ja, kao bilo koja dva Izraelca ne slažemo se oko mnogo toga

Ima dvije godine da je Amos Oz napisao roman “Juda” i ispripovijedao priču u kojoj Šmuel Aš, usamljeni, propali student na doktoratu, nekad ambiciozan, piše svoju nesuđenu disertaciju “Isus u očima Jevreja”. Šmuel Aš zaključio je da je Juda Iskariotski bio Isusov “najvjerniji i najodaniji učenik, i da ga nikad nije izdao, nego baš suprotno, htio je čitavom svijetu dokazati njegovu veličinu”.

Isus je, vjeruje Aš, bio Jevrej-reformator, želio je da pročisti jevrejsku vjeru, koeni su ga vidjeli kao neprijatelja, Judu su poslali da se ubaci među Isusove sljedbenike, špijunira i obavještava Jerusalim što ti čine, izabrali su “imućnog, obrazovanog, prisebnog, dobrog poznavaoca pisane i usmene Tore” koji je odjenuo krpe i otišao u Galileju “no onda se zanio Isusom i zavolio ga čitavom dušom, sve dok nije postao njegov najodaniji vjernik”. Juda je vjerovao da je Isus svemoguć, vjerovao je u Isusa više negoli on sam u sebe, i baš zato ga je natjerao da napusti Galileju, ode u Jerusalim ne bi li tamo izveo čudo. Onaj koji hoda po vodi, oživljava mrtve, iscjeljuje bolesne, vjerovao je Juda, sići će s krsta zdrav i netaknut. “Čak i dok je Isus umirao u teškim mukama na krstu satima i satima pod užarenim suncem... Judina vjera nije pokleknula ni za pedalj”, a kad je shvatio što se dogodilo, da je “odgovoran za smrt čovjeka kojeg je volio i obožavao, otišao je i objesio se”.

Oz je, govori, još u tinejdžerskim godinama shvatio da “bez čitanja Novog zavjeta nikada neće razumjeti kulturu zapadnog svijeta, renesansu, Bahovu muziku, ruski realizam... “Isus je ostavio utisak na mene, njegova poezija, toplina, jednostavnost. Makar se on i ja, kao uostalom ni bilo koja druga dva Izraelca, ne slažemo u puno toga”.

Priča o Judi

Ozov blizak rođak Jozef Klausner, istoričar i filozof, objavio je 1921. knjigu “Isus Nazarećanin” kojom je ljutio i Jevreje i hrišćane, tvrdeći da se Isus rodio i umro u jevrejskoj vjeri, da mu nije bilo na kraj pameti da osniva novu religiju. Oz pamti kako mu je Klausner početkom 1950-ih, kao dječaku, govorio da je vrijeme da Jevreji priznaju i Isusa i Baruha de Spinozu, podsticao ga je da pročita Novi zavjet, da se uvjeri da je “Isus istinski pravednik i uzor svome rodu”.

“Odavno me intrigirala ta priča o Judi, o njegovu poljupcu, izdaji i 30 srebrnjaka kao nagradi za izdaju. Priča o Judi je Černobil evropskog antisemitizma, i to traje već 2000 godina. Odgovorna je za bog zna koliko žrtava kroz inkviziciju, progone, holokaust. Ne samo da je sadržajem loša, nego je i loše ispričana. Volio bih da ju je urednik jevanđelja izbacio, jer osim što je rasistička i zla, vrlo stereotipizirajuća, glupa je, naprosto nije logična. Izdaja za 30 šekela je neuvjerljiva, u to je doba to bila cijena ne osobito jaka roba. Judino ime je sinonim za izdajnika, a čitav je jevrejski narod percipiran izdajničkim”, govori autor, i sam izdajnik u očima mnogih Izraelaca, od 1960-ih zagovornik mirnog rješenja izraelsko-arapskog sukoba. “Puno je puta časno biti nazvan izdajnikom. Mnogi izdajnici su bili ljudi koji utiru put naprijed, koji su vidjeli da se stvari moraju mijenjati i prvi bili spremni na promjene. Puno je Amerikanaca koji su Linkolna smatrali za izdajnika, izdajnici su u očima mnogih bili i njemački oficiri koji su htjeli da ubiju Hitlera, i De Gol, Sadat, Gorbačov, Teodora Hercla su nazivali izdajnikom, i Ben Guriona, Jicaka Rabina... mogao bih nabrajati dugo.”

Osim reinterpretacije hrišćanske legende, roman nosi narativ o osnivanju savremenog Izraela, priču o zanesenim idealistima s jedne strane i pragmaticima s druge. Jedan od likova, Šaltiel Abarbanel, takođe “izdajnik”, posprdno među “njegovima” zbog prijateljevanja s Arapima i pozivanja na suživot nazivan i “mujezin Abarbanel”, umire sam i zaboravljen, u dobrovoljnom kućnom izgnanstvu, nepokolebljivo vjerujući da su nacionalne države predatori, da one čine svijet podijeljen na stotine kaveza nalik zoološkom vrtu, uvjeren da Jevrejima, kao ni Palestincima, ne treba država, nego da im valja živjeti u zajednici, jedni pored drugih.

“Izdajnik” Oz, jedan od osnivača pokreta Mir sada, desetljećima zagovara ideju o dvije države i vraćanju Zapadne obale i Gaze Palestincima. Je li ikad izgubio vjeru u to da će jednog dana živjeti u miru, jedni pored drugih?

“Nikad. Ne. Nikad. Imao sam 14 ili 15 kad sam shvatio da je glavni izbor koji čovjek u životu ima izbor između kompromisa i tvrdoglavog fanatizma. Tako je to ne samo u politici, nego u životu uopšte, u braku, u odgoju djece. Vjerujem u kompromis. I u politici i u privatnom životu. Kad kažem kompromis, ne mislim na kapitulaciju. Ne mislim na ono ‘okreni i drugi obraz’. Kompromis znači da se s drugim sretnete negdje na pola puta.”

Hitler i Staljin

Komentarišući revizionizam, porast popularnosti desničarskih stranaka širom Evrope, jačanje antisemitizma, ksenofobije uopšte, Oz kaže: “Hitler i Staljin dali su nam poklon, makar i da nisu namjeravali, ali tako je ispalo. Šezdeset godina se, negdje i dalje, puno, puno ljudi u mnogim zemljama osjećalo posramljeno pri samoj pomisli na ideje rasizma. Bilo im je neugodno biti antisemitima, biti nasilnima, bili su obazrivi prema ljudskom životu. Bilo je to zbog šoka koji su Staljin i Hitler darovali zapadnom svijetu. Bojim se da se taj poklon Staljina i Hitlera izlizao. Mračni djelovi ljudske prirode ponovo kroče na prednji dio pozornice. Sve je više onih koji znaju sve manje o onome što su nam ostavili Staljin i Hitler”.

Progonjeni čeznu da postanu progonitelji

Li iz romana “Juda”, Šaltiel Abarbanel, sanjar ili pak čovjek ispred svog i našeg vremena, govori da suština ljudske tragedije “nije u tome da se progonjeni i potlačeni žele osloboditi i uspravno hodati po svijetu. Ne. Bit zla jeste u tome što potlačeni zapravo potajno sanjaju da i sami postanu ugnjetavači, i da onda tlače svoje tlačitelje. Progonjeni čeznu da postanu progonitelji”.

“Kad bi svaki progonjeni htio samo biti slobodan, bez da želi porobiti drugog, svijet bi do sada postao čisti raj. Postoji, s druge strane, i ta vrlo popularna, raširena, sentimentalna ideja da ljudi koji su puno propatili postaju bolji ljudi. Vjerovanje u to ima duboko hrišćansko porijeklo, ide iz onog da patnja uzdiže osobu koja pati, da onaj ko puno pati postaje gotovo svetac. Ako patite još i više postajete Isus Hrist. To, nažalost, nije univerzalna istina. Ima ljudi koje patnja produhovi, koji nakon patnje postanu više empatični, otvoreniji za druge i za njihovu patnju. No, ima i ljudi koji od patnje postanu više ljutiti, nepovjerljiviji prema ljudima. Svi odgovori na patnju su jednako ljudski, iako nisu jednako humani! Ne odobravam politiku izraelskih vlasti. S druge strane, priča o tome da su Jevreji od žrtve postali počinioci takođe ne stoji. Nije slučaj da su nacisti tjerali Jevreje u gasne komore i sad Jevreji tjeraju Arape u gasne komore. Nije tako. Oduvijek sam vjerovao da postoje različiti nivoi zla. I oni koji ne mogu razlikovati takođe postaju sluge zla. Izraelsko ugnjetavanje Palestinaca je katastrofa, ali to nije u istom kosmosu kao nacistički genocid, to nije isti stepen zla”.

Na pitanje šta bi Evropa mogla naučiti od Izraela, Oz odgovara: “Možda bi mogla naučiti da slobodna i hrabra debata nije kraj svijeta. Izraelsko društvo je duboko podijeljeno. Ovdje non-stop svako raspravlja sa svakim. To nije lako, nije uvijek ni ugodno, ali je dobro i to je jedna od stvari koje volim u Izraelu. Raspravljamo svugdje. U restoranima, kafićima, u prodavnicama, na željezničkim stanicama, raspravljaju stranci s potpunim strancima”.

( Karmela Devčić )