Plitvička jezera u bojama jeseni

Volim jezera. Spisak naših jezera koje treba da posjetim je spao na nekoliko. Prelazim na okruženje. Prije neku godinu sam, po drugi put, imala priliku da uživam u Prespanskom i Ohridskom jezeru. Plitvička jezera sam obišla tokom maturske ekskurzije. U to doba se na ekskurziju nije išlo van granica zemlje. Zemlja nam je bila velika, pa se imalo šta vidjeti. Nego, ekskurzije, kao ekskurzije. Kako sad, tako i tad, manje se gledalo oko sebe. Druženje i razni nestašluci su bili u prvom planu. Jedino, za razliku od današnjih ekskurzija, tad nikom nije padalo na pamet da ide u neki “šoping”. Dakle, iako sam vidjela Plitvička jezera prije 30 i kusur godina, imala sam želju da ih vidim ponovo. Bila sam ubijeđena da će novi utisak biti potpuno drugačiji. Nisam se prevarila. Plitvička jezera su me oduševila. U svakom pogledu.

Nisam čitala o jezerima, nisam vršila nikakve internet “pripreme” i nisam ništa znala o tome koliko je truda uloženo u to da se jezera na što bolji način predstave svakom posjetiocu. Posjetioci su ono u čemu ovaj najveći i najpopularniji nacionalni park Hrvatske (od osam postojećih) ne oskudijeva. Šta više, oni u poslednje vrijeme predstavljaju i stanoviti problem. Naime, Plitvička jezera su proglašena nacionalnim parkom još 1949. godine, a 1979. godine su postali dio Popisa svjetske prirodne baštine UNESCO-a. Upravo preveliki broj posjetilaca i nekoliko nezgoda koje su dovele i do stradanja nekoliko turista, predstavljaju potencijalnu prijetnju brisanja sa navedenog popisa. Naime, pojedini posjetioci, neadekvatno obuveni, gazeći po klizavoj drvenoj stazi, sastavljenoj od drvenih greda, dožive manju ili veću nezgodu. Poslednjih godina veliki problem predstavlja želja posjetilaca da naprave što bolji i originalniji selfi, pa se ne obaziru na obavještenja o tome kuda smiju, a kuda ne da hodaju. Uprava parka nema dovoljno zaposlenih koji bi uspjeli da spriječe posjetioce u radnjama koja se kose sa pravilima ponašanja u parku.

Da se vratim na početak. Nisam znala šta me čeka, kako se obilazi, koliko vremena je potrebno. Bili smo u prolazu i nismo htjeli da propustimo priliku. Dan je bio oblačan. Pred sami cilj se pojavila i magla. Već sam počela da se samosažaljevam: nije moguće da ću zbog magle morati da odustanem, vajkala sam se. Međutim, kad smo došli na cilj, magla se razmakla, a kasnije se čak, na momente, pomaljalo i sunce. Stigli smo tačno u podne i nadali smo se da, pošto je subota, nećemo biti sami. Kako smo bili frapirani kad smo tek na kraju ogromnog parkirališta koje se prostire kroz šumu, jedva uspjeli da nađemo mjesto za svoj auto. Vraćajući se do biletarnice, ja sam se zanimala gledanjem registarskih tablica parkiranih vozila. Ni sama ne znam iz koliko zemalja je bilo turista na tom mjestu, zajedno sa nama. Kupili smo kartu i krenuli u pravcu na koji su ukazivali putokazi.

Kompeks nacionalnog parka se pruža na 295 kvadratnih kilometara. Osim vodenih površina, koje čine jezera, vodopadi, slapovi, ljepoti parka značajno doprinosi i šuma. Posebno u jesen. Šumsku zajednicu koja okružuje jezera pretežno čine bukva i jela. Osim njih, u šumi se nalazi veliki broj drugih biljaka, kao i životinja. Faunom su bogata i jezera. Oduševio me broj i veličina riba. I patka je bila iznenađena. :)

Kako skačem s teme na temu. Nikako da se organizujem. A plan posjete me oduševio skoro kao i ljepote prirode. Sve vrijeme sam bila zadivljena kako su sve organizovali i kako sve, i pored enormnog broja posjetilaca (i to sredinom oktobra), ide bez ikakvih zastoja i problema.

Ušli smo na ulaz 2, koji se nalazi, otprilike, na sredini parka. Kad smo stigli do mjesta na kojem smo imali više mogućnosti za prolaz, ljubazna radnica parka nas je zbunila pitanjima: Koliko imamo vremena za obilazak? Šta sve želimo da vidimo? Kakvi smo s kondicijom? Zbunjeno smo odgovorili da imamo na raspolaganju 4-5 sati i da bismo željeli da vidimo što je više moguće. Tad smo saznali da je u cijenu ulaznice (koja je jeftinija van sezone) uključena i vožnja vozićem i brodićem, kako bi se obišlo svih 16 jezera. U zavisnosti od želja posjetilaca i raspoloživog vremena, preporučuje se praćenje jedne od više staza, koje su obilježeli velikim slovima. Nama je zapalo slovo H. Odmah smo se ukrcali u vozić koji nas je odveo prema Gornjim jezerima, do najvećeg , Prošćanskog jezera. Pratili smo dobro uočljive oznake sa našim slovom i krenuli u avanturu. Jezera i vodopadi su fenomenalni. Ali, ubijeđena sam da je šarenilo jeseni u velikoj mjeri doprinijelo izuzetnom utisku koje je cio park ostavio na nas.

Pored svakog jezera se nalazi info tabla sa nazivom jezera, nadmorskom visinom na kojoj se jezero nalazi, površinom koju obuhvata i najvećom dubinom jezera. Pošto je prethodnih dana padala kiša, drvena staza je bila klizava, ali smo mi bili u patikama, pa nam to nije bio problem. Hodali smo diveći se svemu što smo vidjeli, bez većih zadržavanja, jer smo znali da imamo puno toga da vidimo. Naravno, zastajkivanje radi fotografisanja je bilo uključeno u neophodno vrijeme. Nismo bili sami. Na svakom koraku smo se mimoilazili sa onima koji su pokušavali da za sebe obezbijede što bolju poziciju za fotografiju godine. Po opremi su se odmah prepoznavali profesionalci. Njima nije bilo teško da se po ovim klizavim stazama lomataju i sa stalcima.

Ono što, pored ostalog, čini Plitvička jezera jednim od ljepših prirodnih fenomena, bar u Evropi, su specifične geološke i hidrogeološke karakteristike. Naime, takozvane sedrene barijere se talože, mijenjaju oblik i veličinu, a samim tim i tok vodopada i slapova, tako da su Plitvička jezera uvijek drukčija. Takođe, izgled zavisi i od perioda godine u kojem se posjeti jezero, odnosno od količine vode koja dotiče u jezero. Mislim da je jesen, u svakom slučaju, najbolji izbor.

Hodajući stazom od jezera do jezera, od slapa do vodopada, dođosmo i do Velikog Prštavca. I vodopadi su, kao i jezera, označeni info tablama, na kojima sem imena stoji i visina vodopada. Ovaj je visok 28 metara.

Bližili smo se mjestu odakle smo krenuli. Došli smo do Gradinskog jezera. Ono se istaklo najvećim šarenilom šume koja je reflektujući se u vodi pružala zadivljujući prizor koji je izazivao najveću gužvu od strane fotografa. I profesionalaca i amatera. I ja se progurah.

Još uvijek ošamućeni ljepotom prizora, kroz grane ugledasmo brodić koji je trebao da nas preveze preko jezera Kozjak i primakne Velikom Slapu. Iznenadili smo se kad smo vidjeli da i u tom periodu godine preko jezera saobraća 5-6 brodića koji mogu da prime po 100 posjetilaca. Svi su bili puni u svakom trenutku. Dosta ljudi je čekalo na prevoz, ali se, srećom, vrlo malo čekalo. U blizini mjesta gdje smo se iskrcali iz brodića, naišli smo na restoran, klupe, toalete. Ponovo sam bila oduševljena kako su sve uklopili u okolinu. Sve je napravljeno od drveta, krajnje jednostavno, ali funkcionalno. Nisu dobili napad megalomanije i stavili objekte u prvi plan, kao što je kod nas običaj.

Do sad smo obilazili Gornja, a sad su na red došla Donja jezera. Prelijepa su i jedna i druga. No, na donjim je imalo više slapova, pa su nam se učinila još ljepšim. I dalje pažljivo hodajući stazom, prošli smo pored slapova Milke Trnine, nazvanih po čuvenoj hrvatskoj operskoj divi. Vjerovatno je neko primijetio da zvuci koje oni proizvode zaslužuju da ponesu jedno ovakvo ime.

Prošli smo pored pećine Šupljare. Tabla nas je obavještavala da je pećina visoka 80 m i da se u nju ulazi na vlastitu odgovornost. Ja htjedoh da zavirim, na svoju odgovornost, ali mi muž ne bješe raspoložen za dodatnu avanturu, te i ja odustadoh.

I tako, korak po korak, snimak po snimak, stigosmo u do Velikog Slapa. Na platou ispred njega je bilo dosta posjetilaca. Masovno su se pravili selfiji iako je voda prskala i kvasila telefone i fotoaparate.

Naša posjeta se bližila kraju. Krenuli smo, i dalje prateći putokaze sa našim slovom H, prema autobusu koji je trebalo da nas dovede do tačke sa koje smo prije oko 4 sata, krenuli u obilazak. Idući stazom sa druge strane i naglo se penjući, imali smo fenomenalni pogled na Donja jezera, Milkine vodopade i Veliki slap, prije svega. Što smo se više peli, pogled je bio sve bolji, a gužva na vidikovcima sve veća.

Kroz šarenilo lišća prođosmo iznad pećine Šupljare. Moj tugaljivi pogled usmjeren prema njoj, ni tada nije urodio plodom. Muž je bio srca kamenoga. I ja sam bila svjesna da nemam više snage za nove avanture i da smo za taj dan vidjeli daleko više nego što smo mislili da je moguće. Naravno, to je bilo moguće zahvaljujući fantastičnoj organizaciji u parku i mogućnosti korišćenja brodića i vozića. Sve je štimalo i radilo kako treba. Iako smo i do tad imali u planu da posjetimo bar još neki od preostalih sedam nacionalnih parkova u Hrvatskoj, posjeta Plitvičkim jezerima je tu odluku zacimentirala.

Preuzeto sa bloga Jasnina putovanja

( Jasna Gajević )