Sajo Vulić: I na lotu da dobijem, štanda se ne bih odrekao

Danas sam prodao samo tri kilograma, a nekada bi mi malo bilo i 100 da imam - nemaju ljudi para, kaže Sait Sajo Vulić (63) iz Mrkojevića.

Iako nije iz Ulcinja, vrijedni poljoprivrednik je jedno od zaštitnih lica ulcinjske pijace.

Bilo koga od prodavaca da pitate za Saja, prstom će vam pokazati na štandove u donjem desnom uglu pijace, gdje su utorkom i petkom, pazarnim danima, uglavnom poljoprivrednici iz Mrkojevića.

Sajo je u petak, osim mrkojevičkog sira koji košta od 4 do 5 eura, a za prijatelje kako kaže i jeftinije, imao i crnog luka, krompira, šipkova...

“Sve je to domaće, sa mog imanja i neprskano. Znaju to Ulcinjani evo više od 20 godina. Kod Saja nema ništa što nije iz Mrkojevića, odnosno sa mog imanja”.

Kaže da u Mrkojevićima ima porodičnu kuću i imanje od 12 rala.

Drži dvije krave, pet ovaca i oko 60 kokošaka.

Na imanju ima smokve, jabuke, kruške, trešnje i višnje, a kad dođe vrijeme gajbe napuni i crnim lukom, krompirom, boranijom, paprikom, patlidžanom, paradajzom... Ima i oko 200 korijena maslina.

Tvrdi da za kuću ima dovoljno svega, a da ostalo ide na pijačni banak.

Sajo kaže da se iznad svega ponosi sirom.

Što mu ne prođe na pijaci, proda u kafani kod Suda gdje ga, kako tvrdi, pazarnim danima redovno čekaju mušterije.

“Za sedam dana proizvedem oko 30 kilograma sira. U sezoni ne mogu da stignem, zimi je lošije, ali nikada stalne mušterije ne ostavljam bez sira”.

Sajo je svakog pazarnog dana na ulcinjskoj pijaci oko 5:30.

Golfom starim tridesetak godina, utorkom i petkom u oba pravca, pređe 30 kilometara.

Banak plaća dva eura dnevno.

Jutarnja kafa u kafani kod Salja, na pet metara od njegovog štanda , uobičajeni je ritual.

“Svratim i kasnije na kafu i rakiju sa prijateljima, ili kod Salja ili kod Šekija. Mora se, neke ljude vidim jednom u pola mjeseca ili mjesec. Fali ta priča”.

Dok govori za “Vijesti”, Dragoljub se “vrti” oko “golfa” ispred Sudove kafane.

“Znam šta 'oće, sira mu fali”.

Ističe da za više od 20 godina u Ulcinju nije imao nijedan incident, ili svađu.

“Ulcinjani su miran i pošten narod. Mogu samo nekad da zaborave ono što kupe, ali znaju da ih to kod Saja čeka sljedećeg pazarnog dana”.

Na pitanje zašto ne prodaje na barskoj pijaci koja mu je bliža, Sajo kaže da je od početka zavolio Ulcinj i Ulcinjane.

“Navikao sam se i sad ne može drugačije”.

Kaže da mu nije dosadno ni kada liju novembarske kiše.

“Samo što bi nadležni mogli bolje da pokriju pijacu kad im već plaćamo jer kiše liju gotovo jednako u pijaci i na ulici. Ali, razgovora ni tada ne fali”.

Ramo Metanović iz Gorane, takođe prodavac na pijaci, poznat po domaćim usoljenim maslinama i maslinovom ulju, kaže da je Vulić omiljen lik na pijaci.

“To je poštena i stara mrkojevićka familija, ali njih je više u Americi nego u selu. Veliki je radnik i da ima milione, opet bi prodavao na ulcinjskoj pijaci. Takav je on, ne umije drugačije. Pitajte ga”.

Sajo kaže da živi sa suprugom, taštom, kćerkom, sinom i snahom.

“Mi nijesmo siromašna familija da bismo morali da proizvodimo i prodajemo na pijaci. Ali, i na lotu da dobijem, ne bih se odrekao svog posla i štanda ”.

Domaće proizvođače ugrožavaju “ fantom prodavači” iz Albanije

Vulić kaže da su domaći proizvođači na ulcinjskoj zelenoj pijaci već godinama ugroženi od “ fantom prodavača” iz Albanije. “Sukobin nije granični prelaz registrovan za robni promet, na kome možete unijeti ili iznijeti tolike količine robe. Kako to njima uspijeva - ne znam, ali znam da smo često ugroženi jer donose robu sumnjivog porijekla i kvaliteta i često je znatno jeftinije prodaju nego mi. Recimo, zelenu salatu nude po 50 centi, a domaćim proizvođačima se ne isplati da je daju ni po euro”.

Sa druge strane, kaže on, u petak su trgovci iz Skadra otkupili sve količine šipka na pijaci.

“To sada tamo dobro ide i prodaje se. Mi recimo tamo ne bi mogli prodavati, ne bi nam ni dali niti bi mogli prenijeti preko granice ni džak šipkova, kaže Sajo, i poziva nadležne da zaštite domaće proizvođače.

( Samir Adrović )