Pogledaj me, posljednji put

Nedavna vijest o smrti Lenarda Koena bila je kao naglo buđenje koje mrzimo, kao vrištanje u sebi, kao krah svih onih riječi koje smo voljeli i u koje smo vjerovali.

Njegova smrt jeste bila očekivana, ali je (p)ostala neprihvatljiva. Barem onim ljudima koji znaju da je sa njim otišao posljednji pjesnik koji je obesmišljavao tezu savremenog homo ironicus-a da je ljubavna poezija mrtva. U svijetu jeftine egolatrije i dežurnog cinizma, Koen je bio - sklonište. Tamo smo se skrivali dok smo bili usamljeni, povrijeđeni, zagrljeni, zaljubljeni, dok smo se smijali, prkosili i cmizdrili. Tako smo razvili sposobnost da utkamo njegove pjesme u sopstvene sudbine, što ga je učinilo našim važnim prijateljem. Najčešće, nismo prihvatali da pripada i drugima. ''Moji prijatelji su otišli i moja kosa je sijeda...'' (Tower of Song, 1988)

Taj zbjeg ili ponor u sebe, koji nam je priuštio, tjerao nas je nazad vani - u anticipiranje našeg kolektivnog (civilizacijskog) propadanja. Opterećen svojom apokaliptičnom vizijom, u apokrifnoj temi The Future (1992), sugestivno je relativizovao koncept lične slobode: ''Vrati mi nazad moju slomljenu noć, moju sobu sa ogledalima, moj tajni život! (...) Daj mi potpunu kontrolu nad svakim živim bićem i lezi pored mene dušo! To je naređenje!'' Iako nikada nije ulazio u krug konzervativnih umjetnika opterećenih judeo-hrišćanskim moralom, njegova optužnica protiv propadanja ljudskog života imala je sentimentalnu pozadinu: ''Uništi još jedan fetus sada, jer ionako ne volimo djecu!'' Sa druge strane, nonšalantno je provocirao judeo-hrišćansku tradiciju, apostrofirajući (gotovo ničeanski) ulogu čovjeka kao najvažnije karike njene koncepcije: ''Ja sam mali Jevrejin, koji je napisao Bibliju!'' Biblija je , dakle, misao čovjeka (koincidentalno - Jevrejina), a ne boga. Međutim, provokacija se tu ne završava: ''Vrati mi nazad Berlinski zid, vrati mi Staljina i Svetog Pavla… Vrati mi Hrista ili mi vrati Hirošimu!'' Ova antidogmatska poruka u isti kontekst stavlja simbole totalitarizma (Staljin, Berlinski zid) i militarizma (atomsko bombardovanje Hirošime), sa centralnom figurom hrišćanstva Isusom Hristom i autentičnim predstavnikom rabinskog judaizma - apostolom Pavlom, nekadašnjim farisejom i progoniteljem hrišćana, koji će kasnije postati propagator jevanđelizma. Istovremeno nastavlja sa introspektivnom kritikom religije, insistirajući na iskarikiranosti pokajništva: ''Kada kažu pokaj se, pitam se šta li su mislili!?'' On dakako ne pravi od ove sinteze nekakvu imaginarnu umjetničku sakristiju, već insistira na tome da je savremeno čovječanstvo prihvatilo ulogu Plinijevog noja: ''Pripremite se za budućnost. Ona je ubistvo!''

U vremenu dok je optuživan za mizoginiju, napisao je poetski panegirik ženi - I'm Your Man (1988). Za neke doslovni manifest feminizma, za neke izraz istinske muževnosti; bio je to onaj trenutak kada je najavio novu kreativnu eksploziju. ''Zbog nekoliko pjesama, u kojima sam govorio o njihovoj misterioznosti, žene su bile posebno pažljive prema mojim godinama.'' (Because Of, 2004).

Rijetko apolitičan, bilo da je govorio o ratu u Vijetnamu (Story of Isaac,1969) ili Jomkipurskom ratu, znao je biti magično dvosmislen: ''Zamolio sam mog oca, rekao sam: Oče, promijeni moje ime! Ovo koje sada nosim prekriveno je strahom, prljavštinom, kukavičlukom i sramom.'' (Lover, Lover, Lover, 1974). Prema njegovim riječima, bilo mu je potrebno četiri godine i pedeset strofa da napiše pjesmu o demokratiji (Democracy, 1992), u kojoj je sarkastično opservirao američki slučaj. Danas je ta pjesma savršena platforma za razumijevanje ovovremene hipokrizije svijeta.

Posljednja tri albuma (Old Ideas, Popular Problems, You Want It Darker) donijeli su utisak da je najbolje ostavio za kraj. Njegova nedavna izjava da je spreman da umre, ispostavila se kao istinita. Nekoliko dana kasnije se predomislio: ''Mislim da sam pretjerao sa tom izjavom. Planiram da živim vječno.'' Ispostaviće se da je opet govorio istinu...

( Nikola Zečević )