Da li će i kakve posljedice ostaviti zapanjujući preokret u Jermeniji?

Prema statističkim podacima, Ljubiša Tumbaković je u karijeri vodio 531 utakmicu kao prvi trener i vjerovatno nikad u karijeri koja traje više od 20 godina nije vidio ono što se dogodilo u petak veče u Jerevanu.

Moguće da je u tom velikom broju mečeva i bilo velikih preokreta, nije, naravno, prvi put da u istoriji fudbala neka ekipa ispusti dva gola prednosti

Specifičnost je u tome što je pobjedu ispustio tim, koji je „za klasu“ bolji od rivala, što se jasno vidjelo na terenu.

Da je Crna Gora u ravnopravnoj utakmici stigla do 2:0, golovima iz kontre ili prekida, a da je do tog trenutka morala i da se brani od protivnika koji je opasan i neugodan, pa da se onda situacija i sreća okrenu na drugu stranu, bilo bi razumljivo i prihvatljivo. Fudbal je to, igra...

Crna Gora je, međutim, do velike prednosti došla pokazavši da je apsolutno bolja ekipa od Jermenije, u svakom pogledu.

Ali, da li je Crna Gora u Jerevanu pokazala da je, ipak, nezrela za „velike stvari i djela“?

Zašto je velikih 2:0, kao posljedica razlike u igri i dominaciji, na kraju postalo 2:3?

Da li je - i ako jeste - zašto je utisak, koji je stekla javnost gledajući utakmicu, da je „sve gotovo“ i da su bodovi upisani nakon Jovetićevog gola, bio utisak i aktera na terenu?

Zbog čega je Crna Gora imala „prazan hod“ od Bećirajeve šanse na startu drugog poluvremena do izjednačenja Jermenije 15-ak minuta prije kraja?

Analiza u odgovorima na ova pitanja, koju će uraditi selektor i njegovi saradnici, svešće se, čini se, na konstataciju da problem u Jerevanu nije bio u nogama i na terenu – već u glavama.

Bar tako izgleda sa strane i na prvi pogled.

Jeste da je Jermenija u drugom poluvremenu, posebno nakon prvog kola, dobila impuls i od grogiranog postala opasniji protivnik, ali je činjenica i da joj je Crna Gora dozvolila da se uopšte ponada da može da napravi preokret.

Nije problem to što se Tumbakovićev tim povukao, svjesno ili ne, problem je što je i najmanji trenutak opuštanja ili pada koncentracije, pomisli da nema šansi da se rival vrati, odrazio i na igru.

Bar je tako izgledalo gledajući sa strane...

Za kratko vrijeme, za manje od godinu, te za samo pet zajedničkih okupljanja i 20-ak treninga, Tumbaković je uradio veliki posao, unaprijedio nacionalni tim i „uozbiljio“ ga, do te mjere da je u prvom poluvremenu duela u Jerevanu Crna Gora nadigrala Jermeniju u stilu najjačih evropskih selekcija.

Šta se dogodilo u nastavku, da li je selektor uspio da ubijedi igrače da Crna Gora još nije, a niti će ikada i biti, selekcija koja smije olako da shvati bilo kog rivala i u bilo kom momentu utakmice?

Nema, naravno, tog trenera, koji će na poluvremenu kod vođstva 2:0 reći da je gotovo. Tumbaković je, takođe, suviše iskusan i kvalitetan stručnjak da bi precijenio mogućnosti tima koji vodi, svjestan je da postoje ograničenja i da je za svaki gol i bod potreban maksimalan napor svih 90 minuta, maksimalna koncentacija, trošenje energije do krajnjih granica...

To je bio recept, koji je funkcionisao u prva tri meča. Zašto nije u četvrtom, svih 93 minuta?

Da je Crna Gora izgubila na „normalan“ način, od ekipe koja je u tom trenutku bolja, bilo bi mnogo lakše i analizirati razloge i ispravljati greške.

Ali, ovakav poraz ostavlja mnogo dilema i pitanja. I teško ga je objasniti...

Kakve će, sa druge strane, posljedice ostaviti – pokazaće vrijeme.

Naredni rival je najjači u grupi, Poljska dolazi u Podgoricu kao lider i favorit za odlazak na Mundijal.

Niko ne očekuje čudo u tom meču, kao ni u cijelim kvalifikacijama.

I da je Crna Gora drugačije završila meč u Jermeniji realnost da je Mundijal u Rusiji „nemoguća misija“ ne bi se mnogo promijenila.

Neopisiva je, međutim, šteta što tu utakmicu, naša reprezentacija ne dočekuje bodovno poravnata sa Poljskom i na bezbjednoj distanci od prvih pratilaca, puna samopouzdanja, a ne sa opterećenjem poraza koji je mogao da se dogodi, ali ne na ovakav način.

( Aleksandar Radović )