Bivša pjevačica "Madredeuša" za Vijesti: Dok stvaram zamišljam svakog slušaoca

Nakon što je dvije decenije provela kao pjevačica grupe “Madredeus”, najpoznatije portugalske grupe u svijetu, Teresa Salguero se otisnula u solo vode 2006, a nedavno je objavila svoj šesti album od kad je napustila popularni bend, pod nazivom “O Horizonte”. Teresa, ipak, na ovo izdanje gleda kao na svoj drugi album, jer ističe da je na ostalima, osim prethodnog “O Misterio”, radila sa drugim muzičarima. Na posljednja dva je sama pisala muziku i tekstove.

O novom albumu, portugalskoj kulturi i muzici, “Madredeusu” i saradnji sa Vimom Vendersom pjevačica je pričala ekskluzivno za “Vijesti”.

Objavila si novi album, kakav je bio proces rada na njemu, koliko je drugačiji od prethodnog?

“O Horizonte” je drugi album koji potpisujem kao kantautorka. Drugačiji je od prethodnog, dublji, temeljniji... U pitanju je nova muzika sa istim instrumentima, skoro istim muzičarima, samo dva člana su se promjenila. Album je nastao dok sam putovala sa bendom širom svijeta. Tokom tih putovanja bih komponovala i kasnije snimala pjesme. Takođe, ove pjesme su snimljene na drugačijem mjestu. Pjesme za album smo spremali u Rabidi, vrlo inspirativnom mjestu između planina, pored okeana, gdje smo se mogli potpuno fokusirati, a onda smo snimali u mom kućnom studiju. Teško je opisati po čemu je novi album drugačiji, trebalo bi poslušati jedan za drugim da bi se primjetila razlika. Mislim da se novi album dosta oslanja na prošli, ali da je muzički slojevitiji.

Zbog čega si napustila “Madredeus”, je li ti to bila teška odluka i kako gledaš na vrijeme provedeno sa bendom?

Pokušaću što kraće da odgovorim na ova tri pitanja u jednom. Poslije 19 godina rada grupa je napravila godinu pauze i odlučili smo da ćemo kad se ponovo okupimo imati drugačiji raspored, jer je tokom tih 19 godina bend iziskivao sve više vremena. Međutim, kad smo se opet okupili, predložen mi je način rada koji nije bio ni malo fleksibilan. Rečeno mi je ili da prihvatim to ili da napustim grupu, pa sam se odlučila za ovo drugo. Nije mi ta odluka teško pala, jer nisam mogla da prihvatim to što su mi predložili. Trebalo je da se obavežem da mi sedam godina u životu prioritet bude taj bend. Uvijek sam pokušavala da svim srcem i dušom budem u grupi i prepustim se muzici, ali činjenica da nije bilo prostora za nikakvu diskusiju po tom pitanju me natjerala da shvatim mnogo stvari i da na lak način odlučim što ću dalje. Mislim da je to bila dobra odluka, jer sam napustila grupu u pravo vrijeme, jer su pjesme koje su kasnije pravili otišle u drugačijem smjeru, u kojem se baš ne pronalazim. Ali sam odlučila da neću prestati da se bavim muzikom.

Bila sam dio “Madredeusa” skoro dvije decenije i na taj period gledam kao na predivnu avanturu, potpuno unikatnu priču u portugalskoj muzici. Veoma sam ponosna na tu radosnu avanturu. Naravno, mnogo toga sam naučila, čula razne priče, muzičari su se mijenjali... 20 godina je dug period.

Za razliku od “Madredeusa”, za svoje pjesme pišeš i tekstove i muziku. Da li si to pokušavala i ranije i je li ti bilo bitno kad si krenula u solo vode da pišeš ono što pjevaš?

Ja, pišem i muziku i tekstove i da, to mi je odmah bila namjera, da okupim grupu muzičara uz pomoć kojih ću moći da stvaram sopstvenu muziku, da nastavim sa stvaranjem te komunikacije kojoj sam bila posvećena cijelog života, da stvorim novi, originalni zvuk. Tražila sam zanimljivu kombinaciju instrumenata i muzičara, kako bih stvorila novi zvuk, što sam uradila na “O Mysterio”. Trebalo mi je vremena da pronađem prave ljude za to, ali sada oko sebe imam umjetnike sa kojima zaista volim da sarađujem.

I “Madredeus”, i ti, kao solo umjetnik, pronalazili ste inspiraciju u tradicionalnoj portugalskoj muzici. Što voliš najviše kod nje i kako si se zaljubila u muziku svoje zemlje?

Portugalska muzika je vrlo šarolika i raznolika, a tokom cijelog života se zaljubljujem u nju slušajući je. Pod portugalskom muzikom se podrazumijeva mnogo toga, jer je Portugal mala teritorija, ali od sjevera do juga imamo dosta regiona sa svojom unikatnom kulturom i uticajima. Zbog toga sam se još od malih nogu zaljubila u svoju zemlju, pa i u njenu muziku. Mada moram reći da se nikad nisam bavila konkretno tom vrstom muzike, osim albuma “Matriz” na kojem sam u saradnji sa drugim muzičarima željela da predstavim ljudima koliko je stara i šarolika portugalska muzika.

Ove pjesme uglavnom imaju melanholični prizvuk; zašto, da li zbog potrebe tamošnjih ljudi da svoju tugu gase uz pjesmu?

Mislim da govoriš o specifičnoj vrsti muzike koja se zove fado. Čak i fado nije uvijek tužan, ali može biti melanholičan, da. Fado u prevodu znači sudbina i govori o stvarima u životu koje možeš promijeniti, makar malo. Ali za mene fado može biti mnogo toga. Fado se prvo pjevao na ulicama, prije skoro dva stoljeća i to je bila vrsta stare portugalske muzike koja je mogla da bude i radosna i tužna, ali u pjesmama neko uvijek govori nešto o svom životu ili o društvu. Ali za priču o fadu nam treba više vremena nego što imamo. (smijeh) Mogu samo reći da je najbitnija osoba za ovu vrstu muzike u posljednjih 50 godina bila Amalija Rodrigeš. Zahvaljujući njoj se fado vezuje sa Portugalom i sva muzika koja dolazi iz moje zemlje se smatra fadom, mada često to nije tačno. (smijeh). To je bio slučaj sa muzikom “Madredeusa”, uvijek smo pokušavali da objasnimo da, mada smo možda ponekad bili inspirisani tom vrstom muzike, nismo se bavili njom.

Kazala si da je fado u prevodu sudbina. Da li vjeruješ u sudbinu?

Vjerujem da su u naš DNK upisani temelji za naše kvalitete, talente, za mnoge stvari koje određuju ono što jesmo u životu. Ali zaista vjerujem u trud, u rad... Teško je odgovoriti na to pitanje. Ne vjerujem da je sve negdje zapisano, vjerujem da imamo mogućnost da biramo, da izgradimo naš put u životu. Mada nismo potpuno nezavisni od ostalih uticaja koji su u nama.

Gdje pronalaziš inspiraciju za svoje pjesme?

Što se komponovanja tiče, u svoj muzici koju sam čula. A slušam dosta muzike. Sve što čujemo ostane u našim glavama i na ovaj ili onaj način stvari koje zaista volimo ostaju sa nama uvijek i to je inspiracija. Kada su u pitanju tekstovi, pišem inspirisana muzikom, tekst mora biti prilagođen pjevanju. A inspiriše me sam život, misterija koja život jeste, kao i mnoge jednostavne stvari - posmatranje prirode, kontemplacija, ljudska priroda - od najljepših, malih gestova do najtežih i najagresivnijih situacija koje moramo da proživimo. Jer u ljudskoj prirodi ima teških stvari i živimo u svijetu koji je okrutan, ljudi se sve više udaljavaju jedni od drugih. Živimo u svijetu punom buke, u kojem ljudi ne čitaju, ne obraćaju pažnju na ono što drugi govore, samo žure i žele da sve završe što prije.

Takođe, kada stvaram muziku na umu mi je da ću je pjevati na bini, pred mnogo ljudi širom svijeta, ali takođe pokušavam da zamislim i svakog slušaoca.

Živimo u izazovnom vremenu, ali i vremenu velikih mogućnosti za promjene. Mislim da nikada kao danas nismo imali ovakvu globalnu savjest, jer imamo sredstva komunikacije, tehnološko znanje... Kad bismo zaista imali volje u političkom smislu, mogli bi da transformišemo svijet u interesantno mjesto za življenje, jer imamo kapacitet i znanje za to. Sve te misli me inspirišu.

Bitno mi je i da neko ko sluša moje pjesme njih identifikuje kao portugalsku muziku. Instrumentima koje imam mogu da stvaram muziku koja je aktuelna i moderna, ali takođe tragamo za uticajima iz davnina. Kao što sam ranije rekla, Portugal je pun različitih uticaja, jer su se ovdje vjekovima miješale razne kulture, čak i prije stvaranja države koja postoji već 900 godina. Portugal je geografski na vrlo interesantnoj tački, sa koje smo kretali u susret svijetu, pa smo preuzeli uticaje iz drugih zemalja. Zato se možemo baviti raznim stilovima, a opet stvarati portugalsku muziku.

Muzika “Madredeuša”, okosnica Vendersove “Lisabonske priče”

Saradnja sa Vimom Vendersom na filmu “Lisbon Story” dosta je pomogla “Madredeusu” da stekne svjetsku popularnost. Možeš li nam reći kako je bilo raditi sa poznatim rediteljem?

Zapravo smo već prije toga imali nekoliko turneja van Portugala, svirali smo u Belgiji, Brazilu, Francuskoj, a naš izdavač EMI je upravo bio odlučio da naš treći album bude objavljen u 32 zemlje. Bila je to dobra slučajnost, što se film desio u isto vrijeme, ali smo znali da će se naša muzika svakako proširiti svijetom. Gospodina Vendersa je pozvao Lisabon - prijestonica kulture 1994. da uradi dokumentarac o gradu. On nas je kontaktirao i pitao da li bi mogao da koristi našu muziku u dokumentarcu. Rekli smo mu da smo upravo počeli da snimamo novi album, jer su prošle tri-četiri godine od prošlog, pa smo mu predložili da odabere neke od novih pjesama, što je i učinio. A mi na kraju nismo snimili jedan, već dva albuma - "O Espirito da Paz" i "Ainda" koji je bio saundtrek za film. Venders nam je rekao da je naša muzika postala okosnica priče filma koji će uraditi o Lisabonu, a ne dokumentarca. I naravno bilo je za nas bitno raditi sa njim i velika čast, jer sam već tada bila obožavatelj njegovih djela. Naravno, uz pomoć njegovog filma i pomenutih izdanja širom svijeta došli smo do nove publike, tako da je to bila dobra avantura za nas.

Voljela bih da odem i u Istočni Timor

Nastupala si širom svijeta, koje mjesto je na tebe ostavilo poseban utisak, a gdje bi voljela da otputuješ, a da nisi bila već?

Iskreno, ne želim da odaberem jedno mjesto, jer mislim da je velika privilegija biti u mogućnosti da putuješ sa muzikom i budeš u dodiru sa drugim kulturama. Svaka kultura je unikatna i želim da naučim o njoj što više. Naravno, publika je u nekim zemljama više entuzijastična od drugih, ali mi je svuda interesantno i zaista gajim posebne emocije prema svakoj zemlji u kojoj sam bila i biću. Voljela bih da pođem u Indiju, jer nikad nisam bila tamo. Ima još dosta mjesta gdje bih voljela da odem. Recimo, u Afriku. Nedavno sam bila na Zelenortskim ostrvima i u Angoli. Voljela bih da posjetim, recimo, i Istočni Timor i da se vratim u Japan, jer sam tamo imala dosta turneja sa “Madredeusom”, ali nisam dolazila već 10 godina.

Galerija

( Stefan Strugar )