"Organizovana grupa" i "misionarski" posao

Nakon donijetih odluka Vlade Crne Gore o reorganizaciji javnih ustanova iz oblasti zaštite kulturne baštine, sa praktičnom realizacijom otpočeto je 1. oktobra 2011, organizovanjem Uprave za zaštitu kulturnih dobara i JU “Centar za konzervaciju i arheologiju”. Ubrzo zatim, Ministarstvo kulture utvrdilo je predlog Programa zaštite i očuvanja kulturnih dobara za 2012.godinu koji je, nakon usvajanja na Vladi Crne Gore, objavljen na web stranici Ministarstva kulture. Ovakav način rada jeste u skladu sa ulogom Ministarsva kulture, ali je bilo za očekivati da u izradi tog predloga učestvuju, ili da budu makar konsultovane, i ustanove koje taj program treba da realizuju. Još bi logičnije bilo da su ustanove, koje se bave zaštitom kulturne baštine, prethodno donijele svoje programe rada, pa da, na osnovu njih, Minstarstvo kulture donese objedinjeni Program rada za narednu godinu, a ne obrnuto, kako je urađeno za 2012.godinu.

Međutim, poznato je da se rukovodeći „dvojac“ u Ministarstvu kulture Mićunović - Ljesar, unutar resora predstavljao za „vrhunske stručnjake“ i nestranačke ličnosti, koji su isključivo zahvaljujući svojoj vanrednoj stručnosti postavljeni na rukovodećim funkcijama, a ne zahvaljujući partijskoj pripadnosti. Osim toga, svoju ulogu i strategiju proklamovali su, kao „misionarsku“. Zato i nije bilo za očekivati da oni u regularnoj proceduri i suštinski, konsultuju bilo koga, osim članove, po mojem mišljenju, već tada „organizovane grupe“. Kada govorim o „organizovanoj grupi“, ne mislim da su i svi njeni članovi bili svjesni ove „organizovanosti“. Bilo je i onih koji su stručnjaci u svojoj obasti i koji iskreno vole ono što rade, kao i onih koji su tu slučajno zalutali. Doduše, to su izuzeci. Većina se svjesno nudila ili prihvatala članstvo u „organizovanoj grupi“, zbog materijalne i druge koristi.

Ove moje konstatacije nalaze najbolju potvrdu u prvom, na sajtu Ministarstva kulture, objavljenom „Programu zaštite i očuvanja kulturnih dobara za 2012.godinu“, Cetinje, decembar 2011.godine.

Na strani 5 ovog Programa je Projekat pod nazivom „Putevi kontinuiteta“, a koji je predstavljen na sljedeći način:

A. Istraživanje praistorijskih lokaliteta B. Istraživanje antičkih lokaliteta C. Istraživanje ranosrednjevjekovnih i srednjevjekovnih utvrđenja od VI-XV vijeka.

Nosilac posla: Ministarstvo kulture. Realizator: Narodni muzej Crne Gore. Subjekti saradnje: Centar za konzervaciju i arheologiju Crne Gore i Uprava za zaštitu kulturnih dobara. Rok: Petogodišnji projekat: 2012 - 2016. Potrebna sredstva: 522.630,00. Potrebna sredstva u 2012. godini: 142.050,00

U predlogu Programa rada JU „Centar za konzervaciju i arheologiju“ za 2012, br. 02-235 od 08.03.2012, kao predlagač ovog Programa sa funkcije vd direktora Centra ukazao sam na niz nelogičnosti i nedostataka u, tada već na Vladi, usvojenom „Programu zaštite i očuvanja kulturnih dobara za 2012. godinu“. Ovo, obzirom na činjenicu da je Program rada Centra za 2012.godinu, kao i programi rada ostalih ustanova kulture, nužno morao proizilaziti iz navedenog, sada Vladinog, Programa za koji smo saznali tek onda kada je bio usvojen. Između ostalog, u pisanom dokumentu, naveo sam i sljedeće:

„Na zaključak iz prethodnog stava svakako utiče i činjenica da je na strani 22 Vladinog programa, precizirano da Ministarstvo kulture, kao nosilac posla i Narodni muzej, kao realizator sprovode aktivnosti na doedukaciji stručnog kadra u primjeni savremenih metoda u obavljanju poslova konzervatorske djelatnosti, kao i na strani 5 Projekat „Putevi kontinuiteta“, gdje su Ministarstvo kulture, kao nosilac posla i Narodni muzej, kao realizator, nosioci petogodišnjih istraživanja praistorijskih i antičkih lokaliteta i ranosrednjevjekovnih i srednjevjekovnih utvrđenja od VI-XV vijeka, dok je Centar samo „subjekt saradnje“.

Na osnovu ovih činjenica i ukupnog Programa teško da se može steći utisak da je Centar za konzervaciju i arheologiju Crne Gore vodeća i državna javna ustanova iz oblasti konzervacije i arheologije, već više uslužni servis za ove djelatnosti.“

Kako su sa ovim i drugim konstatacijama i mojim ukupnim Predlogom Programa rada Centra, prije usvajanja na Savjetu Centra, očigledno već bili upoznati u Ministarsvu kulture, to je na sjednici Savjeta Centra, održanoj 19.03.2012, na kojoj je razmatran ovaj Predlog, prisustvovala i pomoćnica ministra, Lidija Ljesar, kao (samo)pozvana od strane predsjednice Savjeta. Na sjednici je bilo primjetno, da je većina članova Savjeta bila upoznata sa scenarijem za sjednicu, pa su i prije pomoćnice Ministra, tražili da se iz mojeg Predloga Programa rada izbaci ovaj završni, kritički dio. Sama gospođa Ljesar, pročitala je svoju pripremljenu pisanu diskusiju, koja je imala za cilj da upozori članove Savjeta da, kojim slučajem, ne usvoje moje dosta “tvrde“ zaključne stavove u Programu rada Centra.

Međutim, bilo je primjetno da, i pored uloženih napora, gospođa Ljesar nije mogla argumentovano negirati moje konstatacije o zaobilaženju Centra, pa je u njenoj pisanoj diskusiji pokušala da amortizuje ovaj “nonsens“, naročito kod Projekta “Putevi kontinuiteta“, tvrdeći sljedeće: “Nivo involviranosti Centra, u višegodišnjem projektu “Putevi kontinuiteta“, kao subjekta saradnje, biće bliže uređeni ugovorom o saradnji između realizatora projekta, Narodnog muzeja Crne Gore i subjekta saradnje Centra za konzervaciju i arheologiju Crne Gore“, a što je bila obična manipulacija, jer taj Ugovor o saradnji nikada nije sklopljen, niti potpisan. Osim toga, moje ukazivanje i kritika u konkretnom slučaju bili su upereni na nedopustiv i nezakonit odnos prema Centru, a ne na postojanje ili nepostojanje „ugovora o saradnji“. Jer, Centar je morao biti realizator projekta, dok je učešće Narodnog muzeja bilo upitno i kao subjekta saradnje, a kamo li realizatora.

Zašto je ovako naopako i u suprotnosti sa zakonom, bio postavljen još jedan „kapitalni“, „identitetski“ i „misionarski“ projekat?

Još jednom podsjećam da su ovakve atribute dobijali gotovo svi nazovi projekti “dvojca“ Mićunović - Ljesar. Sa njima je uspješno manipulisana javnost i namicana velika finansijska sredstva, a što je, po mojem mišljenju, bio prevashodni cilj svih “poslova“ i “projekata“ koje su autorizovali Mićunović i Ljesar.

A ko će biti realizator tih projekata, nije zavisilo od toga u čijoj je to zakonskoj nadležnosti, već ko je sa njima u saglasju i ko će na unaprijed dogovoreni način realizovati zacrtano.

I ovaj “projekat“ rađen je konspirativno. JU “Centar za konzervaciju i arheologiju Crne Gore“, kao referentna ustanova, kojoj su po zakonu i Odluci o organizovanju arheološka istraživanja, pored konzervacije, izvorna nadležnost i za koje je bila jedina registrovana u Crnoj Gori, nije čak ni kontaktirana po ovom pitanju, niti u toku izrade, niti u toku realizacije ovog “projekta“, niti je na bilo koji način obaviještena, sve dok na sajtu Ministarstva kulture nije osvanuo “Program zaštite i očuvanja kulturnih dobara za 2012. godinu“, a po usvajanju na sjednici Vlade. U toku same realizacije u 2012-oj godini, kao “subjekt saradnje“ Centar za konzervaciju i arheologiju učestvovao je pozajmljivanjem opreme ili ustupanjem unaprijed određenih i imenovanih stručnih lica iz Centra - arheologa i konzervatora i to samo po izraženoj potrebi Narodnog muzeja Crne Gore, kao realizatora projekta. Kada je, 20. 01. 2013, u dnevnom listu Pobjeda objavljen tekst pod naslovom Tragom projekta „Putevi kontinuiteta“: Prošlost dobija nove dimenzije, saznajemo: da su autori projekta četiri fizička lica, da, po izjavi Lidije Ljesar, projekat “ima status kapitalnog višegodišnjeg projekta iz domena arheoloških istraživanja i sveukupnog konzervatorskog režima arheoloških lokaliteta u Crnoj Gori“, te da “projekat realizuje Narodni muzej u saradnji sa Upravom za zaštitu kulturnih dobara i Centrom za konzervaciju i arheologiju Crne Gore“(?).

Ali tek po saznanju za postojanje „Operativnih smjernica za realizaciju Projekta Putevi kontinuiteta“ i konsultovanja njihovog sadržaja, može se sklopiti mozaik o ovom “kapitalnom projektu“. Osnovni cilj autora i “probranih“ realizatora Projekta bio je enormna i nezakonita primanja članova “organizovane grupe“, opet za posao koji je morao biti redovna djelatnost JU „Centra za konzervaciju i arheologiju Crne Gore“, a ne vanredna djelatnost Narodnog muzeja Crne Gore. U suprotnom postavlja se pitanje, na što se svodi redovna djelatnost Centra u sektoru Arheologije i zbog čega je Centar organizovan, kao i što je djelatnost Narodnog muzeja i zbog čega je on organizovan? Postavlja se i pitanje za koje vrste poslova primaju ličnu zaradu zaposleni u Centru i Muzeju, kao i ostali angažovani u ovom Projektu?

Navodim argumente za iznijeto mišljenje i stavove:

- Po „Zakonu o muzejskoj djelatnosti“ (Sl. list CG“ br. 49/2010) Narodni muzej je registrovan za obavljanje muzejske djelatnosti. Njegova djelatnost je taksativno navedena u 17 tačaka iz člana 5 Odluke o organizovanju javne ustanove Narodni muzej Crne Gore („Sl. list CG“ br. 44/2011), a drugi, ili ostali poslovi, navedeni su u tački 6 ove Odluke. Dakle, u niti jednom zakonskom aktu ili propisu, Narodnom muzeju Crne Gore nijesu, kao djelatnost, precizirana - arheološka istraživanja, niti je za ovu djelatnost registrovan. Dakle, Narodni muzej, po zakonu, nije mogao biti realizator tzv. Projekta “Putevi kontinuiteta“, a naročito pored postojanja JU “Centar za konzervaciju i arheologiju Crne Gore“. Primjetno je da ja tek sada, ovaj projekat nazivam takozvanim, kada sam neoborivim argumentima dokazao da ga je protivzakonito realizovala neovlašćena ustanova. U ostalom i sam direktor Narodnog muzeja, gospodin Pavle Pejović je, u mojem prisustvu, u više navrata izjavljivao da ovo treba da realizuje Centar za konzervaciju i arheologiju, jer je to u njegovoj nadležnosti. Međutim, to mu nije smetalo da u praksi preuzme poslove iz izvorne nadležnosti Centra.

- Osnovna djelatnost Centra taksativno je navedena u 16 tačaka člana 4 „Odluke o organizovanju Javne ustanove Centar za konzervaciju i arheologiju“ („Sl. list CG“ br. 47/2011), u kojem je precizirano i sljedeće: „Djelatnost Centra za konzervaciju i arheologiju je: ... 3) izrada kratkoročnih i dugoročnih programa arheoloških istraživanja; 4)organizovanje i vođenje arheoloških istraživanja (rekognosciranje terena, sondažna, sistematska, zaštitna, reviziona, arheološka istraživanja nedestruktivnim metodama i druga istraživanja); 5)izrada arheološke karte Crne Gore; ...„

Dakle, više je nego jasno da je pored djelatnosti konzervacije, JU „Centru za konzervaciju i arheologiju“, osnovna djelatnost i arheologija i arheološka istraživanja, zbog koje je i organizovana ova javna ustanova i za koje je registrovana. U ostalom to se može zaključiti i iz naziva same ustanove.

Postavlja se onda pitanje zbog čega je od strane Ministarstva kulture (čitaj „dvojca“ Mićunović - Ljesar) i Vlade Crne Gore, Centar u startu ekskomuniciran iz ovog projekta, a njegova realizacija protivzakonito dodijeljena Narodnom muzeju Crne Gore?

Odgovor nalazim u Operativnim smjernicama za realizaciju Projekta “Putevi kontinuiteta“ u kojima je bilo predviđeno:

• Da se “u skladu sa dinamikom predviđenom Ugovorom, broj 02-260 od 17.02.2012. godine, između Ministarstva kulture i Narodnog muzeja, uplaćuju sredstva realizatoru projekta“ - Narodnom muzeju Crne Gore.
• Formiranje tzv. Monitoring tima od pet članova.
• Formiranje Logističkog tima od sedam članova.
• Da su dnevnice za istraživanja, suprotno zakonu, iznosile za članove stručnih timova čak 65 eura, za arhitektonske tehničare od 40 do 60 eura, za studente arheologije od 30 do 45 eura, a za fizičke radnike od 25 do 30 eura, uz troškove za gorivo od 700 eura za lokalitet Crvena stijena, od 1.000 eura za lokalitet Tumuli na području Nikšića, od 500 eura za lokalitet Duklje, od 800 eura za lokalitet Svač i od 1.000 eura za lokalitet Prečista Krajinska. (Podsjećanja radi - iznos pune dnevnice u Crnoj Gori tada je iznosio 18,00 eura i on je istovjetan i za arheologa i za tehničara i za studenta. Taj iznos nije važio jedino za angažovane fizičke radnike, tj. jedino je za njih tržište fizičke radne snage moglo diktirati visinu dnevnice).
• Da je za Crvenu stijenu, ovako planiran trošak u 2012.godini bio 16.500,00€, za Tumule na području Nikšića 40.310€, za Sjevernu nekropolu Duklje 15.500,00€, za Svač 42.400,00€ i za Prečistu Krajinsku 14.050,00€, što ukupno čini iznos od 128.760,00€, a planom predviđena sredstva bila su 142.050,00€. Vjerovatno je razlika od 13.290,00€ bila predviđena za članove Monitoring i Logističkog tima.
• Da su članovi stručnih timova bili “probrani“ kadrovi (čast izuzecima).

Isključivo iz razloga što su u JU „Centar za konzervaciju i arheologiju“, a ranije Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, dnevnice i ostali troškovi isplaćivani u skladu sa zakonom i zato što se znalo da bi jedino na takav način i uz strogo poštovanje zakona mogao biti realizovan ovaj projekat, on nije dodijeljen Centru, kojim je tada rukovodilo lice koje nije pripadalo “omiljenoj strukturi“ ili “organizovanoj grupi“. Neminovan zaključak koji se izvodi, na osnovu navedenih činjenica, jeste da u oblasti zaštite kulturne baštine nije bilo dominantno važenje i poštovanje zakonskih propisa iz ove oblasti, već voljni momenat “dvojca“ Mićunović - Ljesar, a koji su u širokom luku zaobilazili Centar, jer je imao “neposlušnog“ vd direktora.

Potvrda za ovakav zaključak i stav, doći će veoma brzo, već u julu 2013, kada na perfidan i indirektan način biva „kažnjen“ i uklonjen vd direktor Centra, a na njegovo mjesto postavljena Ivana Medenica i na taj način “nagrađena“ za transfer, tj. prelazak u Narodni muzej, samo zbog realizacije “Puteva kontinuiteta“. Uspješan reditelj ovog neuspješnog “pozorišnog komada“ bio je ministar Đaga, dok su scenario i podjelu, po njegovoj narudžbi oposlili oni iz najbližeg okruženja. O tome će biti riječi u nekoj od narednih „slika“.

Nadam se, da na osnovu ovog teksta čitaoci ne mogu steći utisak o kritici samog Projekta “Putevi kontinuiteta“, već njegovog načina realizacije, koji se ogleda u brutalnom kršenju zakona i zakonskih propisa, a sve, po mojem mišljenju, zbog osnovnog cilja koji je bio postavljen u postupku realizacije, a to je nezakonito namicanje i dijeljenje finansijskih sredstava. Zato bi bilo jako interesantno, a što nije nikada urađeno, saopštiti javnosti sastave stručnih timova sa stručnim zvanjima i ustanovama u kojima su stalno zapošljeni ovi članovi stručnih timova, kao i visinu isplaćenih finansijskih sredstava i strukturu ukupnih troškova prilikom realizacije ovog Projekta. Ne sumnjam, da će se nadležni državni organi pozabaviti i ovim Projektom, sa aspekta (ne)zakonitosti, tj. poštovanja zakona i (zlo)upotrebe pozamašnih finansijskih sredstava, koja su u samom startu precizirana na iznos od 522.630,00.

Nezakonite radnje u Muzeju

Da bi ovaj Projekat bio dodijeljen Narodnom muzeju pribjeglo se još jednoj nezakonitoj radnji. Kako tokom 2012. Narodni muzej Crne Gore nije imao zapošljenog arheologa sa istraživačkom licencom, to je arheolog Ivana Medenica, inače zaposlena u Centru, 31. avgusta 2012. napustila Centar i jednostavno prešla u Narodni muzej Crne Gore, da bi na osnovu njene istraživačke licence Muzej, kao pravno lice dobio od Ministarstva kulture istraživačku licencu za arheološka istraživanja.

Međutim, ni tada Narodni muzej nije imao uslove, niti ih može imati za dobijanje licence po članu 84 Zakona o zaštiti kulturnih dobara. Jer ovim članom je precizirano da se istraživačka licenca može izdati pravnom licu “koje je registrovano za istraživanje i koje ima u radnom odnosu ili članstvu najmanje tri lica sa odgovarajućom stručnom spremom, od kojih najmanje jedno lice sa istraživačkom licencom“. Niti je Narodni muzej bio, niti je mogao biti registrovan za arheološka istraživanja i djelatnost arheologije, niti je imao tri diplomirana arheologa i pored činjenice što je bio u fazi formiranja Arheološkog muzeja.

U suprotnom, to bi bilo kao kada bi se Centar za konzervaciju ili arheologiju bavio muzejskom ili bibliotečkom djelatnošću, a za koje nije organizovan, niti registrovan, niti može biti registrovan. Još uprošćenije, to bi značilo i da je besmisleno postojanje posebnih javnih ustanova za muzejsku, bibliotečku, arhivsku, konzervatorsku i arheološku djelatnost, ako svaka od njih može raditi sve. Mnogo racionalnije bi onda bilo postojanje samo jedne od njih - recimo Narodnog muzeja, kada, po Đagi i Lidiji, može raditi sve.

(Autor je bivši direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore i vršilac funkcije direktora JU “Centar za konzervaciju i arheologiju Crne Gore”)

( Đorđije Vušurović )