Postizborni potop

Crnoj Gori fali Noje. Nema nikog da se pojavi, preuzme stvar u svoje ruke, spakuje nas sve u veliku drvenu barku i odvede na sigurno. Tu se javljaju dva velika problema. Prvi se može postaviti kao pitanje: da li smo mi zaslužili da nas neko evakuiše i produži ovo što zovemo ljudskom vrstom? Dok drugi problem leži u dilemi da li treba prvo evakuisati životinje ili nas ljude, mnogi bi dali prvenstvo životinjama, vjerovatno ne bi pogriješili mnogo.

Na dnevniku se redaju slike sa sjevera Crne Gore, stoje ljudi u ceradama na mostu, snimaju nabujalu rijeku i nije im svejedno. Nisu baš sigurni kad je izgrađen most, od kog materijala i koliko će da traje pod naletima bujice. Međutim, izgleda da je kod nas obrnut princip, što su most, put i zgrada stariji, oni će više odoljeti vremenskim neprilikama.

Pokazalo se da predizborni put voda lako nosi, kao onaj ka Beranama. Na brzinu sklepana rabota, bitnije je da političari prekinu vrpcu pred kamerama prije izbora, nego da se put uradi valjano.

Ne mogu se do kraja političari kriviti za vremenske nepogode, ali im je takođe bio posao da računaju i na njih, da predvide i urade posao kako treba, da obezbijede da put izdrži prvu jaču kišu, jer biće kiša još. Međutim, izbori su prošli i pojeo je vuk magarca, a put je odnijela voda. Koga više briga sledeće četiri godine što će se dešavati narodu i Crnoj Gori? Nikoga.

Siguran sam da se spikerka na dnevniku državne televizije ne bi zbunjivala kako se izgovaraju imena sela u Beranama da su izbori pred nama. Da slijede izbori, Đukanović i Marković bi poput pobratima Vučića otrčali u okov po cerade i pošli do Berana i Rožaja da spasavaju ljude, guske, patke, pasate, i sve što se spasiti može. Kvasili bi se i pokazivali nadmoći, pratila bi ih TV ekipa u stopu, sve bi išlo uživo.

Ali, izbori su prošli, zato niko nije pošao da vidi što se dešava sa tim narodom. Svaka ta taraba je sa mukom napravljena, svaki podrum, štala, kola, njiva, usjevi, sve je to goli rad sirotinje od koje se naši vlastodršci sjete isključivo pred izbore. Ime njihovog sela u dnevniku se pominje samo kad ih pogodi nevrijeme, ali zato lokalni moćnik zadužen da prati birački spisak revnosno obavlja svoj posao prebrojavanja ljudi, zna kome što fali i ide i nudi, od brašna do otplaćivanja stuje, i sve u krug, od izbora do poplave.

Može i da se pjeva poletna pjesma sa temom vlasti: Da li znaš Vujice/da ulice odnose bujice? Ali koga briga dok se obećava zaduženje od novih stotinu miliona? Dobro bi bilo da tih stotinu miliona iskoristimo za izgradnju velike barke, da u nju stane pola miliona ljudi, i da odveslamo nekud, da Crnu Goru ostavimo nekim boljim ljudima koji je zaslužuju, da odemo na vrijeme prije nego sve nepovratno upropastimo. Na stolu u Biljardi treba samo ostaviti jedan primjerak Gorskog vijenca, jer što kaže Crnjanski, "ostalo je dosta".

( Đuro Radosavović )