Fantazije o vječnom miru

(Zvijezde rata: superoružje i američka imaginacija - War Stars: The Superweapon and the American Imagination; H. Bruce Franklin; Oxford University Press, 1988; New York, 256 str.)

Frenklinova briljantna književno-politička studija doživjela je i drugo, prošireno, izdanje (2008), međutim ja ću se držati dvije decenije starijeg prvijenca i samo trećine knjige koja govori o izvjesnoj vrsti literature.

Zvijezde rata objavljene su u nadrealnoj eri skandala Iran/Kontra dok je Reganova fantazija o "Zvjezdanim ratovima" još uvijek i te kako bila aktuelna. Predsjednik je, između ostalog, za savjetnika unajmio i pisca naučne-fantastike, Džerija Purnela, i objelodanio svijetu da će Amerika ubrzo dobiti taj satelitsko-laserski projekat koji će trebati da onemogući potencijalni napad iz vazduha. Kasnije je Regan na TV-u čak natuknuo i nešto oko vanzemaljaca. Zvjezdani ratovi - avaj, nikada ostvareni - američkom logikom trebalo je da odbrane SAD ne samo od komunista, nego i od potencijalne vanzemaljske invazije.

Ako odstranimo svemirce, danas je situacija nepromijenjena. Dobitnik Nobelove nagrade za mir, aktuelni američki predsjednik, usrdno upravlja vojnim žarištima na tuce lokacija na planeti i uzgred je u stanju da nasluti još nekoliko ratova, od kojih bi samo jedan većinu stanovništva Zemlje naposljetku zbilja mogao da košta i glave. Isto tako, američki vojni budžet nikada nije bio veći - danas iznosi skoro trilion dolara + 800 prekomorskih vojnih baza dok čitav svijet ukupno ima 30. Međutim, nije kriv predsjednik. To je inherentno u nacionalnoj svijesti.

Brus Frenklin ne misli da je uopšte moguće racionalno pojasniti tu zbrda-zdola trku za samouništenjem i sveopštu glorifikaciju rata. Autoru stoga ne preostaje ništa drugo do da dva puta pomene jeremijadu "Gospodo: Vi Ste Ludi!" Luisa Mamforda iz 1946: "Mi u Americi živimo među sve samim ludacima... Ali i mi smo takođe ludi. Mi gledamo na ludilo svojih vođa kao da ono izražava tradicionalnu mudrost i zdrav razum."

Frenklin u svojoj knjizi, koju će kasnije obilato citirati Sven Lindkvist u Istoriji bombardovanja (2000), pokušava da uđe u srž ove militarističke ideologije koju danas i dalje neskriveno uzgaja i brani neokonzervativno krilo američke politike.

Dok je u prošlosti Evropu tresla industrijalizacija, Amerika je imala potrebu za novim magičnim oružjem. Ovakav stav je podrazumijevao i nerazdvojnu nužnost za svjetskim mirom - ali tek nakon što novo oružje za sobom ostavi milione mrtvih ljudi.

Amerikanci su bili na tragu podmornice skoro 100 godina prije nego što je objavljen roman Dvadeset hiljada milja pod morima. Prototipovi vojnih plovila koje je, recimo, osmislio Robert Fulton (Nautilus) bile su tehnološka čuda izvan tog vremena. Ali Fultonova beskrajna potraga za slavom i novcem tjerala ga je da evropskim suparnicima svako malo nudi da im napravi superoružje kojim će oni moći da poraze sve svoje neprijatelje prije nego što će napokon izgraditi vječni mir na Zemlji. Jer to je ono što svi priželjkujemo: rat za mir.

Kult za izgradnjom američkog superoružja Frenklin u literaturi locira između 1880. godine i početka Prvog svjetskog rata, kada je Amerika postala konzervativna vojna supersila. (Kasnija superoružja su bila operativno-taktički bombarder i atomska bomba.)

Ta ideologija je našla uporište prvo u novinskim medijima, a zatim i u SF romanima i pričama, gdje su propagirani budući ratovi (ni socijalista poput Džeka Londona nije bio imun na to). I Evropa je imala identičan podžanr. Samo što se u tim djelima nazirala izvjesna elegija, ako ne i poruka. Velsov pesimistički i anti-imperijalistički Rat svjetova (1897), nastao u dobu masovnog naoružavanja, ponajviše skreće pažnju Britancima da dobro promisle prije nego što se upuste u još jedno kolonijalno osvajanje - zato jer neko jači, kao recimo Njemačka, vrlo lako može da odluči da kolonizuje njih.

U američkom podžanru "budućih ratova" skoro da nema empatije, već se, naprotiv, štivo čita kao pamflet koji je mogao da napiše i jedan neokonzervativni političar, poput autora Toma Klensija, čiji su političke akcione pustolovine zapravo bile jasni ideološki produžeci staroameričkog SF-a. Uostalom, Klensi svoj roman Executive Orders (1996) posvećuje upravo Reganu sa obrazloženjem: "...čovjeku koji je dobio rat".

Podžanr je u prvi plan obično stavljao genijalnog američkog naučnika-kapitalistu, kao što je Edison. (Danas bi to bio posvećeni tajni agent a la Džek Rajan, diplomata i vojni heroj u isto vrijeme.) On bi izmislio neviđeno oružje. Zgromio bi sve američke neprijatelje i, najbitnije, spasio bi djevojku u nevolji.

Primjeri koje Frenklin upoređuje sa budućom američkom vanjskom politikom su urnebesni. Odvagajte dva naslova objavljena krucijalne 1898. kada je Amerika zavrijedila imperijalni status: Juriš, Anglosaksonci! i Posljednji rat: trijumf engleskog jezika.

Nakon sveopšteg istrebljenja gdje se uništavaju čak i katolici u vojsci zlog ruskog cara, potonji roman se okončava osnivanjem Sjedinjenih Svjetskih Država i rečenicom: "Drevni san se napokon obistinio i mir je zanavijek došao među ljudsku rasu."

Romani i priče o svjetskim ratovima bile su veoma uticajan dio tadašnje američke popularne kulture (da li je ironično što je Truman čitao neke od tih časopisa?). Projektujući uzroke, forme i posljedice ratova koji će se voditi u budućnosti, literatura je nedvosmisleno izražavala i pomagala da se oblikuje apokaliptična ideologija prominentna u pravim američkim ratovima koje ta zemlja nikada nije prestala da izvozi počev od 1898. U fikciji se nova vjera u američku tehnološku genijalnost sjedinila sa starijom vjerom u američku mesijansku sudbinu, stvorivši kult o domaćim superoružjima i euforičnu viziju o tome kako SAD poražava zle imperije i čini da svijet postane vrtić za demokratiju.

"Iskusiti taj period kroz njegove anticipacije budućih ratova", piše Frenklin, "kojim dominiraju imperijalističke iluzije i fantazije o miru uz pomoć ratne tehnologije, znači nanovo proći kroz formaciju naše sopstvene ideologije i svijesti." Drugim riječima, najimbecilnije stvari iz pojedinih storija osobito podsjećaju na logičku matricu koju ljudi, 100 godina docnije, objeručke prihvataju kao inspiraciju za vanjsku politiku jedne moćne države.

Do kraja XIX vijeka, američka fikcija je tako zamislila invazije ili napade: Kine, Španije, Britanije, Japana i Rusije; kao i genocidne pobune određenih ne-bijelih naroda unutar SAD.

U prvih 15 godina XX vijeka, osvajači su nastavili da dolaze iz Njemačke, Francuske, Italije, Meksika i Afrike. Od tada, američka kultura u suštini nikada više nije raskinula s tom konzervativnom ideologijom, što se vidi iz filmova i knjiga nastalih u godinama dok je Frenklin pisao Zvijezde rata - npr. Milijusova Crvena Zora (1984) koja dramatizuje herojsku borbu šačice tinejdžera protiv kolosalne okupacione armije Sovjetskog Saveza, Kube i Nikaragve. Danas pak imamo Bitku za Los Anđeles (2011), gdje američki marinci zaustavljaju vanzemaljske divizije.

Dabome, tokom prošlog vijeka krcatog imaginarnim bombardovanjima i invazijama, ni jedna vojna sila nije kročila nogom na zemlju SAD, niti je bilo ko - ako izuzmemo Japance i havajsko ostrvo - osim samih Amerikanaca ikada bombardovao njihovo matično tlo (i to oba puta Afro-Amerikance).

U stvari, američke snage su periodu 1898-1988. napale, osvojile, "oslobodile", ili okupirale: Kubu, Filipine, Portoriko, Panamu, Nikaragvu, Kostariku, Honduras, Venecuelu, El Salvador, Dominikansku Republiku, Haiti, Gvatemalu, Sovjetski Savez, Njemačku, Francusku, Holandiju, Belgiju, Dansku, Italiju, Japan, Koreju, Liban, Vijetnam, Kambodžu, Laos i Grenadu.

Frenklin ovdje zaboravlja da pomene i simbolično prvo američko "osvajanje", odnosno pokušaj anektiranja Kanade, u ratu 1812. godine, prije nego što su njihovi napadi odbijeni na svakom frontu.

Američki istoričari ovaj neuspjeh najčešće pripisuju nespremnosti domaćih trupa.

( Ratko Radunović )