Pobuna poniženih

Izgleda, samo u Crnoj Gori uvijek dobija manje zlo. U američkom sudaru titana, muškarca kojeg se boje i žene kojoj ne vjeruju, pobijedio je prvi. Onaj koga je intelektualna i holivudska elita u Americi smatrala većim zlom. Ispalo je da su građani SAD-a većinski procijenili drugačije – da je bolje, čak po cijenu riizika i neizvjesnosti, da glasaju za promjene! Za Donalda Trampa kao novo lice na političkoj sceni, a ne za „sigurni korak“ sa potrošenom Hilari Klinton.

Zato je glasanje Amerikanaca više bilo glas protiv višedecenijskog diktata vašingtonskog establišmenta nego glasanje za Trampa kao neku nesumnjivu i kvalitetnu alternativu. To je na prvi pogled najpozitivniji apsekt ovakvog epiloga američkih izbora – Tramp je pobijedio i demokrate ali i svoje republikance i sada će i jedna i druga, učmala, birokratizovana i korumpirana struktura morati da preispitaju svoje dalje djelovanje i način funkcionisanja. Zato bi se neočekivan epilog izbora mogao tumačiti i kao izraz pobune decenijama poniženih građana koji su davali manadate otuđenim političkim elitama za njihovu međusobnu raspodjelu moći i uticaja. I za zadovoljenje partikularnih interesa.

Pobjeda Trampa je istovremeno, ne samo poraz kandidatkinje Hilari Klinton, već i dosadašnjeg predsjednika Baraka Obame. Dva mandata koja mu je povjerio američki narod, a koje je demokratski svijet dočekao sa velikim nadama, očito su dali rezultate koji nijesu bili na nivou očekivanog. Posebno kada se govori o spoljnoj politici SAD-a. Zato je nedavno njemački Welt zaključio kako će Obama više ostati upamćen po onome što je tokom dva mandata izbjegao (da učini) nego po onome što je učinio. I to je jedan od razloga Trampove pobjede.

Tek treba da se vidi šta će američki Berluskoni da donese svojoj zemlji i svijetu. I na unutrašnjem i na spoljnjem planu. Unutar Amerike se više treba bojati za sudbinu demokratskih vrijednosti nego ekonomije. Nobelovac Pol Krugman već tuguje nad sudbinom Amerike pod Trampom, nije ohrabrujuće ni što prvi telegrami podrške novom predsjedniku najvažnije zemlje demokratskog svijeta stižu sa evropskih ili svjetskih adresa koje su u ratu sa demokratijom (Putin, Orban, Vučić, Đukanović, Jildrim...).

Pomenute reakcije ukazuju i na prve moguće negativne posljedice izbora Trampa – desnica i populističke snage širom svijeta dobiće krila. I vjetar u leđa. To je loše posebno za Evropu uoči nacionalnih izbora koji će se sljedeće godine održati u ključnim zemljama EU, kao što su Francuska i Njemačka. Ako bi pobjeda Trampa uticala da u dvije najveće zemlje koje još drže ideju EU živom, pobijede desne ili ekstremno desne snage, onda će se projekat evropskog zajedništva naći na najvećem iskušenju. Nakon Breksita i Trampa ne izgledaju neočekivanim ni pobjede Mari Le Pen u Francuskoj ili ulazak Alternative u novu vladu Njemačke. Tek bi tada Putin imao razloga za slanje radosnih telegrama.

Američka ambasadorka je u Tvitu nakon dobijenih rezultata napisala kako je „demokratija i priznavanje izbora i zajednički rad u najboljem interesu“. Čini se kao da se ovom porukom obratila i svojim zemljacima koji su bili naklonjeniji gubitnici izbora ali i ovdašnjim akterima političke scene. Istina, u Americi nije izborni dan protekao u sjenci „državnog udara“, čak se par dana prije izbora morao oglasiti i šef FBI oko famoznih mejlova Hilari Klinton kako bi sa izbornog rezultata skinuo sjenku miješanja svoje Službe.

Balkan odavno nije među prioritetima američke spoljne politike. Nerelano je očekivati da će se nešto bitno promijeniti u tom pristupu i u Trampovom mandatu. Iako bi poraz okoštale strukture u Vašingtonu mogao da bude i loša vijest za njihove lokalne igrače i lidere koje su tretirali kao faktor stabilnosti, samo zato što nijesu palili tenkove i vodili ratove kao početkom 90-ih. Možda je došlo virijeme da se na međunarodnom planu dese značajnije promjene koje bi raskinule višedecenijski američki dil sa diktatorima i korumpiranim liderima širom svijeta zbog kratkoročnih i parcijalnih interesa.

Tekst je preuzet iz nedjeljnika "Monitor"

( Željko Ivanović )