Zašto se premijer uplašio sada, a nije devedesetih

Kako mu lagano izmiče iz ruku skupštinska većina, a time i jača opasnost da će njegova partija u skorije vrijeme morati u opoziciju, lider DPS-a sve više poseže za prijetnjama i širenjem straha.

"Biće dobro za Crnu Goru da se stane na put ideji permanentne političke i antidržavne destrukcije određenih političkih, medijskih i drugih krugova koji smatraju da pod plaštom svoje političke, medijske ili nevladine djelatnosti mogu da destabiluzuju državu. Ne mogu, i jasno se mora poslati poruka i vjerujem da će ovaj slučaj biti dobar povod da se taj nauk izvuče za sve koji su do sada bili u zabludi”, poručio je u ponedjeljak sa Cetinja, gdje je, bez opozicije, verifikovan mandat novom sazivu Skupštne Crne Gore.

Njegovu najnoviju poruku nikako drugo ne mogu da razumijem, nego kao prijetnju,

Umjesto da dostojanstveno prizna da DPS gubi izbore, nakon predsjedničkih i lokalnih u Podgorici, Nikšiću, Kolašinu… i časno ode u istoriju kao neko ko je Crnogorcima vratio državu, Milo Đukanović, na žalost, ide stopama svog političkog mentora Slobodana Miloševića.

Zaista mi je žao kada se sjetim da su i opozicija, nezavisni mediji i NVO u Srbiji krajem 90-ih bili oduševljeni kada je Đukanović stisnuo petlju i u saveznom parlamentu u Beogradu okrenuo leđa supruzi Slobodana Miloševića, tada omrznutom ideologu i kreatoru progona protivnika režima njenog supruga.

Nama, novinarima tadašnjeg Dnevnog telegrafa nije bilo teško da ga satima čekamo ispred beogradskog Studija B, da bismo i mi uzeli njegovu izjavu. Zadovoljni što čitaocima predstavljamo političara koji je prepoznao pogubnost Miloševićeve diktature, na žalost, iste one koju sada on praktukuje. Do nedavno u rukavicama, sada sve otvorenije.

Sjećam se da je njegovo obezbjeđenje tada nosilo duge cijevi, i mi smo bili šokirani kada smo ih vidjeli ispred Beograđanke, gdje su čekali Đukanovića da završi gostovanje na televiziji.

Tada se on, međutim, nije vajkao kako Milošević hoće da ga ubije, nego je dolazio njemu na vrata, u Beograd.

O zavjerama i urotama protiv sebe Đukanović nije govorio ni kada je u Crnoj Gori divljao Sedmi bataljon, kada su Skupštinu, Vladu, Predsjedništvo, RTCG čuvali pripadnici Posebne jedinice policije.

Možda zato što je znao da iza sebe ima zapadno-demokratske države, koje više ne žele Miloševića na Balkanu.

Većina nas danas zaista ne zna da li su te iste države riješile da pošalju Đukanovića u istoriju, nakon što Crna Gora postane punopravna članica NATO-a. Ali, iz njegovih političkih poteza i izbornih rezultata DPS-a, jasno je da više nije miljenik zapadnog svijeta.

Možda je to razlog što hoće da uplaši medije, NVO, opoziciju, pripadnike manjinskih naroda… Možda mu zato treba taj atentat.

On je poslao poruku i čelnicima tužilaštva: "Slušao sam izlaganje tužioca i ispostavilo se da je tačno ono u što smo sumnjali. Sada se to kompletira, imamo dokaze i stvaraju se uslovi da se dižu optužnice”, rekao je Đukanović.

Da vidimo tog tužioca i sudiju, koji bi da ostane u pravosuđu, a koji neće da podigne optužnicu ili da osudi onoga koga Đukanović smatra da treba.

Odlazeći premijer targetira: "Ne vjerujem da je neko van političkog prostora Crne Gore i van političkih subjekata iz Crne Gore osmišljavao kako će im pomoći da dođu na vlast". Đukanović je mnogo zaboravan za nekoga ko vlada četvrt vijeka. Ako zna, a zna, da je neko van političkog prostora Srbije pomogao u rušenju Miloševića, zašto ne vjeruje sebi, odnosno, zar ne sumnja da bi se slična priča mogla ponoviti i u Podgorici.

( Mila Radulović )