Nesporazum sa trenutkom civilizacije
Vesna Mašić, koja igra ulogu majke Marije, “pjevajući bez glasa je, prema mišljenju Sokolović, uradila to toliko fascinantno da je krik govorio više od hiljadu riječi
Prije skoro četiri decenije dramski pisac Goran Stefanovski napisao je “Divlje meso”, komad čija je praizvedba bila 1979. godine u Dramskom teatru u Skoplju. Prošle godine u martu Narodno pozorište iz Sarajeva premijerno je izvelo pomenutu predstavu koju je režio Dino Mustafić, a nikšićka publika je imala priliku da je pogleda preksinoć u takmičarskom dijelu Međunarodnog festivala glumca. U predstavi, koja govori o propasti jedne porodice koja je “zapela u međuprostoru između prošlosti koja nikako da prođe i budućnosti koja nikako da dođe”, između ostalih, igraju Josip Pejaković, Vesna Mašić, Aldin Omerović, Amar Selimović, Ermin Sijamija, Zijah Sokolović…
U razgovoru koji je Vanja Kovačević vodio nakon predstave sa pojedinim akterima Zijah Sokolović je kazao da je riječ o “predstavi situacije u kojoj se svi mi nalazimo u jednom nizvodnom toku u kojem svako treba da pronađe neko svoje drvo ili kamen i izađe iz te bujice u kojoj se nalazi“.
“Ono što je opterećenje na ovim prostorima je jedna strašna mitologija za koju su ljudi vezani i od koje ne mogu da se otpuste, a koja im kreira određeni način razmišljanja u vremenu u kojem žive. I to je taj nesporazum sa civilizacijskim trenutkom“, kazao je Sokolović, uz napomenu da se moramo oduprijeti mitu i prihvatiti vrijednosti života takve kakve jesu.
Vesna Mašić, koja igra ulogu majke Marije, “pjevajući bez glasa je, prema mišljenju Sokolović, uradila to toliko fascinantno da je krik govorio više od hiljadu riječi.
“Majka ne može da održi porodicu vrijeme je strašno i melje sa svih strana. Ona je ona koja je zadužena da donosi na svijet život, da brine o tom životu i svom porodu, a sve se urušava. Njena snaga nije toliko velika. Ona jeste. Ona upire, ali ništa ne može da učini jer je vrijeme previše teško, previše valja naše živote“, prokomentarisala je Mašić lik koji igra.
Ermin Sijamija je kazao da je igrajući lik sina Simona igrao svoju generaciju - generaciju kojoj je rat uništio dobar dio života, ali koja nakon rata želi da živi. Amar Selimović je igrao lik drugog sina, Stefana i izvođenje u Nikšiću za njega je bilo premijerno, jer je zamijenio kolegu koji igra pomenuti lik.
“Vrlo je lako poistovjetiti se sa likovima i vrlo je lako naći konekciju zato što se vidi da je Stefanovski jako dobro suštinski i esencijalno poznavao dušu, mentalitet, navike, aspiracije balkanskog čovjeka. Stefan je samo jedan nus produkt onoga što jesu, nažalost, mladi ljudi danas. Pregazi ih ambicija, želja, iracionalnost“, kazao je Selimović.
Takmičarski dio festivala završen je predstavom “SHAKEspeare na EXit“, Teatra “Exit” iz Zagreba. U predstavi, koju je režirao Matko Raguža, igraju Marko Makovičić i Živko i Saša Anočić.
Večeras će biti dodijeljene nagrade za najbolju mušku i žensku ulogu, za najbolje epizodne uloge, kao i za najbolji partnerski odnos na sceni, a izbor najboljih povjeren je tročlanom žiriju - Dubravka Drakić, Sreten Mitrović i Meto Jovanovski, predsjednik žirija.
Festival, koji organizuje JU Nikšićko pozorište, u okviru Programa podrške razvoju kulture, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i Opštine Nikšić, biće završen koncertom gitarisičkog dua - Srđan Bulatović i Darko Nikčević, koji će nastupiti zajedno sa kamernim orkestrom kojim rukovodi mr Vili Ferdinandi.
Pejaković: Prije ćemo u Evropu bez svjetla, nego sa svijećama
Josip Pejaković, koji u predstavi igra oca Dimitrija, kazao je da su stavovi koje je iznio tumačeći pomenuti lik njegovi i da ono što govori Dimitrije nije napisao Stefanovski već on sam.
“Tvrdim da ta pomama ka Evropi, koja se dešava na prostorima meni razorene domovine, nema nikakvog smisla. Oni će nas za deset godina ubijediti da je Hitler bio antifašista, da je drug Tito bio fašista. Tvrdim odgovorno da je drug Tito živ danas oni bi ga isto potamanili kao što su potamanili Gadafija, Sadama Huseina, sve ostale. Ta budućnost u koju idemo time što želimo da se odrodimo, da živimo bez korijena je do te mjere degutantna, izazov samo za budale, a za nas koji smo nešto ipak baštinili iz te ravnopravnosti, pa i umjetnosti nema nikakve nade“, kazao je Pejaković.
U tom bezizlazu, smatra on, izgubićemo identitet u korist nečega što je surovo, nemilosrdno i što predstavlja, “bar za ove mlade generacije, samo izlaz da zabavljamo one koji su nam omogućili da živimo normalno kao ljudi“.
Tokom predstave došlo je do nestanka struje i Pejaković je kazao da iako je pozorište u gradu pod Trebjesom mnogo bolje u odnosu na ono koje on pamti tada je, bez obzira što je bila “lošija dvorana bilo nekako toplije i ovaj incident sa strujom se nije mogao dogoditi“.
“Ljudi bi tada došli sa svijećama i pomogli nam da tu predstavu završimo dostojno umjetnosti kojom se bavimo. Tako je kako je, ali sigurno ćemo bez svjetla prije otići u Evropu nego sa svijećama sa kojima smo živjeli“, poručio je Pejaković.
( Svetlana Mandić )