S one strane pobune

O knjizi “Milovan Đilas - Pisma iz zatvora”

Nedavno je u izdanju “Vukotić-Medija” iz Beograda izašla knjiga “Milovan Đilas - Pisma iz zatvora”. U knjizi je riječ o pismima koje su razmjenjivali Milovan Đilas i njegova supruga Štefica, dok je “glava porodice” bila u zatvoru od 1957. do 1961. i od 1962. do 1966. godine. Knjigu je priredio, to jest izbor iz pisama hronološki poređao, dr Aleksa Đilas, sin Milovana Đilasa.

Pisma su supružnici mogli razmjenjivati jednom mjesečno na jednom listu papira formata A4. Pisma nijesu mogla biti primana ili slata u zatvorenoj koverti. Svako pismo je imalo paraf upravnika zatvora, pedantno objašnjava uvodničar knjige dr Aleksa Đilas.

U veoma otmenom i odmjerenom predgovoru A. Đilas vješto izbjegava klopku familijarne bliskosti i, s tim u vezi, subjektivnosti, pristrasnosti. U 31-no straničnom predgovoru gospodin A. Đilas upućuje čitaoca na razne detalje knjige tj. pisama i pomaže mu da lakše pronikne u unutrašnje i spoljašnje okolnosti u kojima je živjela i funkcionisala uža familija Đilas. Bilo onaj dio porodice koji je bio u zatvoru, bilo ostatak koji je ostao zatočen u svom stanu u Beogradu i u nekoj vrsti kućnog pritvora i - slobode.

Neko je davno primijetio da su pisma „ogledalo ljudske duše“. To je tačno. Pisma se i pišu dušom, srcem. A srce nikad ne laže. Niti zna i može da laže. Pisma Štefice i Milovana Đilasa pomažu da se iz različitih unutrašnjih uglova srcâ pisaca, jasnije razumije njihova borba, patnje, emocije, strasti, pa i bolje razumije “izviiskra” dotaknute mudrosti koju nečija osama zna da pravi.

Pisma otvaraju tajnu čuda koju samo izuzetne okolnostima - a zatvor je izuzetna okolnost - stvaraju. (To je primijećeno još u “biblijskim” vremenima.) A pravo je čudo da je Milovan Đilas u dvoipogodišnji samici i devetogodišnjoj negrijanoj ćeliji hladnog Sremsko-mitrovačkog zatvora, opstao, preživio. I da čudo bude veće, Milovan Đilas je pisao i stvarao, kako on u nekom pismu objašnjava, u vunenim rukavicama čiji su vrhovi na prstima otkinuti. Pa ipak, u zatvoru Đilas je napisao odličnu studiju o Njegošu, preveo sa engleskog Miltonov dvotomni “Izgubljeni raj”, napisao brojne pripovijetke i romane “Svjetovi i mostovi” i ”Izgubljene bitke”. Ovaj posljednji roman, ne slučajno, posvetio je neumornoj supruzi Štefici. (I već kad smo kod posveta, M. Đilas je knjigu o zatvorskim iskustvima - “Tamnica i ideja” - takođe ne slučajno posvetio svom sinu Aleksi.)

I

Po svojoj literarnoj dubini, pisma otkrivaju višedimenzionalne likove Štefice i Milovana koji susretno grade rezultantu: trpi, izdrži i pobijedićeš. Oni iz raznih uglova moći srca i međusobne ljubavi pomažu i uzdižu jedno drugo. Međusobna ljubav je najčvršće vezivno tkivo njihovih razdvojenih života. Ta riječ (ljubav) se daleko najčešće pominje u pismima. Na toj magičnoj riječi se oslanjaju životi, nade, vjere, borbe zatvorenika i ostatka familije. Ali na toj riječi su pisci pisama bježali od zatvorske i društvene realnosti i gradili svoje uzdignute “svjetove i mostove”. Nametnutim okolnostima Štefica i Milovan su sudbinski istraživali sebe po dubini duše. U pismu od 2. V 1963. Đilas otkriva da vrsta robijaša kao što je bio on “živi za drugoga, za ljubav, za misao - za vas”. Ali pisma imaju i snagu odlučne, nesalomive volje da baš u zatvoru “treba opravdati i ovde, baš ovde, svoje postojanje” (2. VI 1963).

U pismima nema ni jedne suzne, plačne riječi. Naprotiv - samo gordost. Evo par citata. “Baš ste moji - čak u sudbini, na kojoj vam ne zavidim, mada mi moja ne izgleda nimalo loša i mada, kad bih mogao, bitno drukčiju ne bih ni izabrao”. (14. VII 1963.) ili „'Bogovi' su nam još nenaklonjeni. A kako bi i bilo drukčije, kad samo pretendujemo da budemo 'bogovi' - da stvaramo nove svjetove? Ali i mi ovako odvojeni nalazimo neke sadržaje jedno u drugom - živimo od snova i mrvica otete realnosti. Za nas je i ovo sadašnje stanje najpotpunije zajedničko postojanje - punoća odricanja, čekanja i žrtvovanja“ (02. V 1965.) ili „Prvo je moj unutrašnji odnos prema zatvoru, a drugo moj svesni i emotivni odnos prema vama. Ja sam našao nekakve ravnoteže između jednog i drugog. Možda čak i veze... Sve što mi dobro u tom pogledu kažete - samo će pojačati moje osećanje slobode i biti izvor nepresušnih nada i radovanja.“ (07. III 1965.)

Đilas u nekom pismu piše da su mu pisma čak veća radost i od posjete supruge i sina, jer mu je (očito) poslije posjete ostajala tuga, a poslije pisma mu je ostajao vedri mir i sjećanje na sreću u nesreći. Veoma je teško reći koji je lik jači pa i najjači u pismima ili uprijeti prstom na onoga ko može da izdrži najsnažniji pritisak. Moje je mišljenje da je to Štefica Đilas. U sjenci njenih pisama je sve i svi, pa čak i sam Milovan Đilas. Šteficina pisma su Milovana Đilasa vraćala u život, dodavala mu daha, vazduha da preživi jer Milovan Đilas je bio živ zakopan. U podršci suprugu, Štefica Đilas je bila nerazoriva gromada staro-grčke postojanosti i okamenjenosti. Razapeta između prošlosti, koja je u zatvoru, i odgovornosti za budućnost, koja je u sinu, Štefica Đilas se bez sadašnjosti rasplela u oba pravca i vremena. I sve izdržala. (Donekle lik i snaga Štefice Đilas podsjeća na Nadeždu Mandeljštam, suprugu Osipa Mandeljštama, ruskog pjesnika i Staljinovog zatvorenika.)

II

Kad se god neko veliko istorijsko ime, kao što je to bio Milovan Đilas, iznenada nađe “iza rešetaka”, društvo je u političkom i istorijskom šoku. Kao i svaki bljesak, šok pokratko traje a istorija o ličnosti “iza rešetaka” nanovo se „gradi”. Cilj je da se uhapšenik što prije zaboravi, precrta i dovede u stanje službenog tumačenja, mirovanja i krivotvorenja. Vremenom na “broj iza rešetaka” intenzivno popada ideološka (službena) prašina koja prekriva i “stisne” ličnost. Prašinaste laži o odbjeglom članu “nove klase” ili Milovanu Đilasu, nazvane su “lijeve greške” Milovana Đilasa. “Lijevim greškama” se nastojalo da se “gubavac” u široj javnosti moralno diskredituje. Ali i zaplaši narod pa i “nova klasa” i dublje učvrsti vlast eliminacijom demokratske alternative koju je Milovan Đilas začeo da formira. Riječ je o časopisu “Nova misao” koji je 1952. godine pokrenuo Milovan Đilas. Izlaženje časopisa je odobrio Josip Broz, a neslučajni naslov časopisu dao M. Đilas. (Ovim časopisom Đilas je radio na formiranju jugoslovenske liberalne kulturne opozicije tadašnjoj vlasti.)

Pisma otkrivaju da, i ako razdvojeni, familija je vremenom bila - suprotno zemaljskoj logici - sve susretnija, bliža, čvršća, odanija. Spolja gledano, tročlana familija je ličila na riječni kameni oblutak koga brzak planinske vodene stihije nadskače, ali ne dodiruje. Pisma su primjer otpora elementarnoj nepogodi koja “zatvorenike” ne može da pomjeri. Prosto, svo troje su sebe snagom volje tako postavili da ne pokleknu, da se sebe ne odreknu, osramote i zakažu pred sudbinom pa i prstom istorije.

I već kad smo kod trostranih snaga volje u pismima, navedimo hijerarhiju volja redom jer je važna.

Đilasova snaga volje je izvorna. Ona je u orbiti visoko zakucane metafizike, njegovog stremljenja društvenoj ali i ličnoj odgovornosti i obavezi. Šteficina snaga je u silini netipičnog ženskog srca koje je tročlanu familiju činila “duševno i moralno velikom” (07. XII 1957.). (Lako je Štefica Đilas mogla postati važno ime Titove vlasti i vrhunsko jugoslovensko političko ime samo da se javno odrekla svog supruga i počela pričati intimu i pisati memoare o “bivšem suprugu”.) A Aleksina snaga volje, s početka, je valjda u intuiciji da mu otac ništa nije kriv. Kasnije oko 13 godine, kad Đilas definitivno izlazi iz zatvora, Aleksa je već bio u spoznanju da je “izdajnik i ludak”, kako je disidenta Đilasa nazivao J. B. Tito, najiskreniji jugoslovenski patriota sa starocrnogorskim hrabrim obrazom individualne unutrašnje obaveze na pobunu nedemokratskoj vlasti i civilizacijskoj fikciji.

Đilas piše da će za vrijeme tamnovanja “do kraja ostati svoj i čovek, predati se jedino svojoj dužnosti: pisati, misliti i voljeti vas” (05. X 1957.). Drugim riječima, Đilas poziva na rad i ljubav. Ovo je važan i netipičan osjećaj nevinog zatvorenika koji primljenim pismima (s one strane svijeta) pati i sanja novu nadu i novi život - ali ne i osvetu.

Pismima Štefica i Milovan Đilas stvaraju sjećanje na sebe i svoja pregnuća.

Kad se zatvori posljednja stranica knjige, čitaocu danas ostaje jasan odgovor na pitanje: ko je bio u zatvoru a ko ne.

( Veselin Pavlićević )