O junacima i grobovima

Kažu da je Sabato napisao totalni roman, i da „O junacima i grobovima“ sadrži sve, jedan život, Argentinu i svu Južnu Ameriku, čovjeka.

Fotografija jednog groblja, nedavno „otvorenog“, a zatvorenog za posjetioce i javnost govori više od svih pokušaja da se brendira Crna Gora, da se svijetu prikaže Montenegro. Sve je palo u bodu. Buć! To je totoalna Crna Gora, slika jednog groblja.

Kurt Valdhajm se fotografisao na Starom Aerodromu za vrijeme II svjetskog rata, iza njega se vidi brdo Gorica, a on, prave kičme u sred Podgorice ponosno nosi uniformu, uživa u ulozi naciste. Da nije te fotografije, možda bi i mogli da nas ubijede da su naše babe i đedovi bez razloga napadali okupatore, odnosno, toliki smo bili primitivci da emancipatore dočekujemo zapetim puškama. Koje budale su mogle da jurišaju običnom puškom na tenk? To nisu revolucionari slobodarskog duha, već divljaci koji ne streme civilizovanom društvu. Pogni glavu Crnogorče, to je tako civilizovano!

Zaista, to je teorija koja se pokušava umetnuti u svijest, kao da nešto moramo oprostiti „suludim“ precima, da im oprostimo to što se nisu predali, što nisu „sačekali da prođe“. Potenciraju da nije veliki rat za male narode, a ne uzimaju u obzir da malih naroda i ne bi postojalo da se nisu borili. Prije svega, i ne postoje mali narodi, već malobrojni, malih nema. Sve ostalo je fašizam u povoju.

Svaki put kad vlast pomene antifašizam, povod je revijalan, i antifašizam je za vlast pitanje dekora. Vlast koja je naslijedila generaciju istinskih antifašista, prvo je početkom devedesetih zajahala na talasu srpskog nacionalizma, da bi sredinom dvijehiljaditih ista garnitura ljudi samo promijenila predznak (iako i nacionalizam nema predznak), pa ista ekipa ljudi koja je jahala na tom talasu srpskog nacionalizma, sad puni džepove kreirajući vještački crnogorski nacionalizam. Otuda i to da je Mojkovačka bitka bila istorijska greška, da je Princip terorista, pa i da Trinaestojulski ustanak predstavlja ishitrenost usijanih glava.

Niko nije očekivao dostojanstven gest države Crne Gore, to je isključeno imajući u vidu da državom predsjedava Filip Vujanović, „lik“ koji tucnjem zatvara njujoršku berzu, a u Turskoj se oprobava u sevdahu. Njega ne smiju voditi u Golubovce, možda bi pomislio da treba da klekne kao Vili Brant. Otkud on zna što treba da radi?! Njega samo izguraju kad treba.

Njemci su jedno, fašisti su nešto sasvim drugo. Upravo mi treba da napravimo razliku, ako ne zvog čega drugog, onda zvog svih zaraslih spomenika našim palim borcima, na koje planinari skoro slučajno nabasaju istražujući Crnu Goru.

Potrebno je uporediti slučaj Đine Vrbice sa „otvaranjem“ groblja u Golubovcima. Koju pažnju je dobila bista Đine Vrbice, zabarikadirana međ zgradama prvog brata u centru Podgorice, dobro je da makar vrtić nosi njeno ime, ali se zato država potrudila da ispod žita iznikne groblje fašistima u sred Podgorice.

Sramno, najblaže rečeno. Treba ispratiti koliko će političara reagovati na tu pojavu, koliko će NVO junaka koji komentarišu sve, ali baš sve, koliko će njih prećutati iznikle krstove. Nije im u interesu, zato je antifašizam u Crnoj Gori deklarativan, nikako nije vodilja.

Ovo je vrijeme NVO junaka, limitiranih aktivista, antiratnih profitera. Onima koji su ginuli za slobodu (našu) neka je vječna slava i hvala, a ostalima ostaje samo da se srame u svom nečinjenju.

( Đuro Radosavović )