Transplantacija glave: Najkompleksniji, ali i najbizarniji hiruški zahvat?

Italijanski neurohirurg Serđo Kanavero tvrdi da će u naredne dvije godine izvršiti prvu transplantaciju glave. Kako izgleda taj zahvat?

Godina je 2051. Ulazite u kliniku, gdje ste zakazali pregled zbog transplantacije. Dočekuje vas hirurg, i nakon kraćeg razgovora o vašim problemima i željama, odvodi vas u posebnu prostoriju sa uzorcima. Pita vas koje biste željeli da imate, a vi ih, šetajući se kroz prostoriju, zamišljeno procjenjujete.

Duž prostorije nalaze se izlozi sa izborom obezglavljenih tijela na koje možete da presadite svoju glavu. Prema Serđu Kanaveru, italijanskom neurohirurgu, ovakav scenario uopšte nije fantazija. Kanavero je ove godine uspješno presadio glavu psa, i tvrdi da je ovo moguće učiniti sa čovjekom u naredne dvije godine.

Prespajanje tijela

Kanavero već ima dobrovoljaca koji su raspoloženi da učestvuju uprvoj ljudskoj transplantaciji glave, a jedna bolnica u Vijetnamu je raspoložena da bude domaćin prve operacije. Kanaverovi volonteri imaju oštećenja nerava kičmene moždine. Njima je neophodna transplantacija glave na novo tijelo, što se zapravo podrazumijeva pod ovim poduhvatom. Transplantacija glave je ostao ustaljen naziv od prvih naučnika koji su sprovodili ovakve eksperimente na majmunima u prošlom vijeku.

Transplantacija glave (tj. tijela) zapravo predstavlja hirurški zahvat prespajanja nerava kičmene moždine. Procedura započinje rashlađivanjem glave i tijela da bi ćelije mogle da prežive duže bez kiseonika. Krvni sudovi se povezuju pomoću tankih cjevčica, a moždinski nervi pomoću PEG (polietilen glikola) koji omogućava krajevima nerava da srastu jedan sa drugim. Nakon zašivanja, životinja se drži u komi tri do četiri nedjelje da bi joj se spriječilo kretanje. Elektrode joj se ubacuju u mozak da bi se stimulisalo normalno funkcionisanje nervnih impulsa.

Operacije poput ove nijesu svaki put bile uspješne, usljed imunološke reakcije organizma koji novu glavu prepoznaje kao strano tijelo. Naučnici sa Univerziteta u Hjustonu, Teksas su probali da riješe ovaj problem koristeći grafenske nano-trake koje je Kanavero predložio kao zamjenu za PEG. Miševi koji su tretirani grafenom su hodali nedjelju ili dvije dana nakon operacije. Ono što nije spomenuto u izvještaju, a zbog čega je studija kasnije kritikovana, jeste da se polovina uzorka udavila tokom sprovođenja eksperimenta.

Najveći uspjeh je postigao Kanaverov saradnički tim iz Južne Koreje koji je sproveo transplantaciju glave psa. Pas je nakon par nedejlja uspješno nastavio da živi i zdravo obavlja sve funkcije. Ova najnovija studija nije imala kontrolnu grupu zbog čega je odmah naišla na oštru kritiku naučne zajednice. Bez kontrolne grupe se ne može znati da li su grafenske trake zaslužne za uspješnost operacije ili je nešto drugo u pitanju. Istraživači nijesu uspjeli da ubijede kritičare ni da je moždina psa bila oštećena u toj meri koliko se u studiji tvrdi.

Od 2013. godine, kada je Kanavero predložio prvi put zahvat prespajanja moždinskih nerava, napravljen je veliki napredak. Ipak, naučnici su skeptični po pitanju Kanaverovih prognoza o transplantaciji ljudske glave. Vjerovatno smo još uvijek godinama daleko od prvog pokušaja ovog tipa, a još dalje od izloga sa ljudskim tijelima u klinici za transplantaciju.

Izvor: Elementarijum

( Katarina Stekić (Elementarijum) )