Konkurs za najljepše selo: Bijela kod Šavnika

Nedavno je jedan od čitalaca mog bloga, u komentarima na portalu “Vijesti”, napisao: “Što ne dođeš da vidiš Bijelu kod Šavnika?” To me je zainteresovalo, jer sam pronašla i fotografiju lijepog vodopada u ovom selu. Ljeto nije vrijeme kada se vodopadi pokazuju u svom najboljem izdanju, pa sam čekala jesen. No, možda bih na to i zaboravila da jedan moj “facebook prijatelj” i veliki ljubitelj prirodnih ljepota naše zemlje, nije postavio fotografiju vodopada. Odlučila sam da je vrijeme za posjetu ovom kraju i čekala prvi neradni dan bez padavina.

Prethodno sam se malo informisala putem interneta i naletjela na emisiju “Zapis”, koja je govorila o tom kraju. Dosta lijepog sam čula i vidjela, ali me najviše zaintrigirala rečenica: Ovo je najljepše selo u Crnoj Gori! Pomislila sam da, kada bi neko otvorio konkurs za izbor najljepšeg sela, svako bi prijavio svoje. I ja imam svoga favorita. No, o njemu drugom prilikom. U svakom slučaju, bar meni, sva sela koja se nalaze pored neke vode, bilo to jezero, rijeka, pa makar i potok, a o vodopadu da ne govorim, u startu imaju prednost. Odlučih da pođem i uvjerim se u objektivnost ljudi iz sela Bijela.

Postoji Donja i Gornja Bijela. Donja je bliža Šavniku (8 km), a vodopad se nalazi u Gornjoj. Idući od Nikšića prema Šavniku, skrenuli smo desno kod prve table koja je pokazala da se u tom pravcu nalazi Bijela. Skretanje je u selu Kruševica, desetak kilometara od skretanja prema Krnovu i Vučju. Put je uzak, ali nije bilo gužve, pa je bilo uživanje voziti se njime i posmatrati kolorit koji samo jesen može da nam priušti. Kuće su razbacane niže od puta, uglavnom lijevo od njega. Ispred sebe, na samo nekoliko stotina metara vazdušne linije, ugledasmo vjetrenjače i shvatismo da se nalazimo ispod Krnova.

Uslijedilo je naglo spuštanje do raskrsnice. Raskrsnica je bila dobro obilježena. Jedan krak puta je išao prema Šavniku, a drugi prema našem prvom cilju, vodopadu Crnjak.

Zahvaljujući tabli shvatili smo da se nalazimo u Gornjoj Bijeloj. Raskrsnica se protezala preko dva mosta. Stali smo pored puta da osmotrimo okolinu. Pored jednog mosta se nalazio spomenik posvećen stradalima u NOR-u. Na stijeni sa druge strane stoji tabla koja nam govori da se radi o spomen-mostu, napravljenom u čast junaka sa Mojkovačke bitke. Most je veoma interesantan i mogao bi se nazvati i “dvomost”.

Ispod mosta, iz pravca Nikšića (na gornjoj fotografiji sa lijeve strane) tekla je bučna rječica Bijela. Probila sam se pored jedne kamene građevine i pokušala da pođem uzvodno, ali nisam daleko odmakla. Tek toliko da napravim par fotografija.

Vratila sam se do auta i krenuli smo ka vodopadu Crnjak prateći pravac na koji je ukazivao putokaz. Iznenadili smo se kad se ispostavilo da je vodopad na samo par stotina metara od raskrsnice. Odmah sam priznala da priče o njegovoj ljepoti nisu preuveličane. Vodopad je, zbilja, bio očaravajući. Zanimljivo je da se voda, preko stijene razdvaja u dva pravca od kojih lijevi dijelom prolazi kroz oronulu kamenu građevinu. To su ostaci, nekad čuvenog, mlina Crnjak.

Nekada davno ovaj mlin je bio nadaleko čuven. Postoji legenda da se i selo zvalo Crna (pa je po njemu i mlin dobio ime). U vrijeme dok se gradio manastir Morača, kaluđeri pošalju radnike da samelju žito. Oni dođu do mlina Crnjak. Kad su se vratili, pitali su ih gdje su samljeli žito ovako dobro. Kad su čuli da se radi o mjestu zvanom Crna, rekli su da to nije pravedno, te da selo treba da se zove Bijela. I tako i bi. [:)] A mlin, nepravedno, i sada kad od njega ostadoše samo ostaci kamenih zidova, i dalje zovu Crnjak. Tako i vodopad pored njega zadrža isto ime, iako bi on, po fenomenalnoj plavoj boji, mogao da se zove Plavnjak. Podsjetio me je na “Plavo oko” iz nacionalnog parka Tethi u Albaniji. Samo, oni su od njega napravili turističku atrakciju, koju godišnje posjeti priličan broj turista iz cijelog svijeta. Na žalost, za naš Crnjak je malo ko čuo i još manje njih ga je i vidjelo. No mnogi će reći, bolje i sad da ne čuju jer će ga upropastiti. Došli smo dotle da ljubitelji prirode moraju da kriju ljepote naše zemlje, strepeći da se neko ne dosjeti da ih “valorizuje”.

Teško nam je bilo da se odvojimo od vodopada. Opčinili su nas boje i zvuci kojima se oglašavao. Pokušah da to snimim i kamerom, ali, bezuspješno. Zaboravih na jedan međukorak i ostadoh bez snimka.

Planirali smo da posjetimo i manastir Bijela, još jednu znamenitost ovog kraja. Ljubazni stanovnik Gornje Bijele nas je detaljno uputio kako da stignemo do cilja. Po njegovim instrukcijama smo krenuli preko mosta, u pravcu Šavnika. Naiđosmo i na seosku školu u zbilja monumentalnoj zgradi. Rekoše da je tu nekad bilo i do 200 đaka, a sad svega nekoliko. Meni je djelovalo nikoliko.

Ispred se, osim jedne improvizovane česme, nalazi bista Milisava Šćepanovića, pa pretpostavljam da škola po njemu nosi ime. Prošetah i iza škole. Sa te strane izgleda još veća. Okolina je prelijepa. Pomislih da su nekadašnji đaci baš uživali u školskim odmorima. Bar s jeseni i proljeća.

Poslije nekoliko kilometara, tokom kojih smo se neprestano peli, čudili smo se kako se to zove Donja Bijela , a idemo gore. Međutim, put se uzdiže visoko a selo je ispod puta, s lijeve strane. Kuće su razbacane. Od škole je počeo jači uspon, i tačno kako nam je rečeno, naiđosmo na izblijeđelu drvenu tablu s lijeve strane puta, koja je ukazivala na skretanje prema manastiru.

Ispred nas su u autu bili turisti iz, kasnije saznasmo, Letonije. Pitali su za put ka manastiru. Mi, samouvjereno, rekosmo da nas prate. Poslije tačno 2 km, po solidnom makadamskom putu, sem u donjem, najstrmijem dijelu, stigosmo do manastira.

Ove godine manastir je proslavio hiljadu godina postojanja. Po predanju, manastir je podigao Knez Vulović iz Bijele, uz prilog Svetog Jovana Vladimira. I nama i turistima iz Letonije, ljubazni iguman je ispričao istorijat manastira. Manastir je posvećen Svetom Georgiju, jer je to slava Drobnjaka. Manastir je potpuno oslikan freskama. Radovi su završeni ove godine. Pored manastira se nalazi i konak, čija je rekonstrukcija u toku.

Vratismo se makadamskim putem nazad, sad uzbrdo, pa produžismo prema Šavniku. Tu nas dočekaše takozvane “žute grede”, stijene veoma prijeteći nagnute iznad puta. Bili smo srca junačkoga, pa smo prošli, uz zaustavljanje da se to dokumentuje fotografijom. Položaj sunca nije bio najpovoljniji da bi se bolje vidjela tekstura stijena. Nismo ni mi to uočili dok nismo prošli kritični dio. Prolaz ispod stijena, bar meni, baš djeluje rizično.

Odmah posle ovih stijena, sa lijeve strane puta, nalazi se jedan poveći krst. To mjesto je odličan vidikovac sa kog može da se osmotri Manastir Bijela sa lijeve i Šavnik sa desne strane. Iz manastira smo se upravo vratili, pa nas je više zanima pogled na desno. To je mjesto sa kog Šavnik, zasigurno, najbolje izgleda.

Poslije tačno 8 km stigosmo do glavnog puta Nikšić-Šavnik. Skrenusmo lijevo i vratismo se nazad za Podgoricu. Usput svratismo malo i do Krnova, tek da osmotrimo kako napreduju vjetrenjače, ali to već nema veze sa ovim konkursom.

Dakle, stanovnici sela Bijela tvrde da nema ljepšeg sela od njihovog. Ja mislim da je vodopad zbilja prelijep. I manastir ima impresivnu istorijsku pozadinu, ali… Sigurno i vi imate svoje kandidate. Konkurs je otvoren.

( Jasna Gajević )