Mediji: Pobjeda Srbije u Lozani gura Kosovo u ruke Albanije
"To bi bio gorak poraz za Zapad, prije svega za SAD, Njemačku, Veliku Britaniju i Francusku, najvažnije pokrovitelje kosovske državnosti.
Odluka Međunarodnog suda za sportsku arbitražu u Lozani (CAS) na žalbu Srbije povodom prijema kosovskog saveza u Evropsku fudbalsku uniju (UEFA) jedna je od najvažnijih političkih odluka godine za Balkan, piše današnji Frankfurter algemajne cajtung, a prenosi Dojče Vele.
Autor teksta Mihal Martens navodi da bi u slučaju da argumenti Srbije budu uvaženi Kosovo moralo da bude izbačeno ne samo iz UEFA, nego i iz FIFA, zatim da napusti kvalifikacije za Mundijal u Rusiji, što bi bio veliki politički poraz za Zapad.
"Srbija argumentuje da je u Budimpešti povrijeđen statut UEFA u kome piše da jedan Savez može da se učlani samo ako ima sjedište u državi koju priznaju Ujedinjene nacije", navodi se u tekstu.
Autor objašnjava da bi, u slučaju da srpski zahtjev bude uvažen, Kosovo moralo da napusti i FIFA, a time i kvalifikacije za Mundijal u Rusiji.
"To bi bio gorak poraz za Zapad, prije svega za SAD, Njemačku, Veliku Britaniju i Francusku, najvažnije pokrovitelje kosovske državnosti.
"Jer, kosovski uspjesi u međunarodnom sportu su često potcijenjen element u stvaranju specifično kosovskog identiteta u odnosu na Albaniju - a Zapad ima dobrih razloga da ga potpomaže. Strah od ujedinjenja Kosova sa Albanijom i mogućom kaskadom novih, a možda i nasilnih pomjeranja granica na Balkanu je veliki. Zato Zapad čini mnogo kako bi unaprijedio nacionalni kosovski identitet kosovskih Albanaca (srpsku manjinu za to neće moći da pridobiju). Do sada bez većeg uspjeha".
Autor navodi da je, međutim, džudistkinji Majlindi Keljmendi uspjelo ono što zapadna politika godinama ne može: kada je na Olimpijskim igrama u Riju osvojila zlatnu medalju, u njenoj domovini su hiljade oduševljenih Albanaca mahale plavo-žutom zastavom Kosova, a ne crveno-crnom zastavom Albanije.
A ova potonja je "zastava Albanije, ali i zastava svih Albanaca".
Njenu omiljenost prati i prkos prema istoriji koju mnogi Albanci doživljavaju kao nepravednu. Kada je u Balkanskim ratovima 1912/13. nastala prva albanska država, velike sile su na Londonskoj konferenciji utvrdile njene granice tako da su značajna područja naseljena Albancima dodijeljena slovenskim državama Srbiji Crnoj Gori.
Do danas gotovo polovina od oko šest miliona Albanaca na Balkanu živi van Albanije - na Kosovu, u Makedoniji, Crnoj Gori, na jugoistoku Srbije, ističe se u tekstu.
Kako se navodi, velika briga EU i SAD je da bi kosovski Albanci svoju nezavisnost mogli da vide i samo kao etapu na putu ka Velikoj Albaniji, jer bi ujedinjenje Kosova i Albanije moglo da podstakne i makedonske Albance, njihove zemljake na jugu Srbije, ali i Srbe u Bosni i Hercegovini i na sjeveru Kosova, da se izdvoje iz svojih država.
"Iredentističku lančanu reakciju u vremenima kada se NATO kao sila reda u velikoj meri povukao sa Balkana - neće niko. Zbog toga su zapadne sile-zaštitnice Kosova od početka vodile računa o suzbijanju velikoalbanskih tendencija u regionu".
No, te tendencije su primjetne, kako je autor dalje objasnio, i pored toga što je prilikom proklamacije kosovske nezavisnosti i u prvom članu kosovskog Ustava zapisano da "Kosovo neće ispoljiti teritorijalne pretenzije prema drugim državama i neće težiti ujedinjenju sa nekom državom ili dijelom neke države".
Kao primer naveden je Pokret za samoopredjeljenje Aljbina Kurtija.
I dok je za kosovske sportiste Albanija kao država za koju su smjeli da nastupaju bila jedina mogućnost da se probiju do uspjeha i slave, sada je članstvo u UEFA i FIFA mogućnost da se najpopularnijim sportom na svetu ojača i kosovski identitet.
Autor zaključuje da "uspjeh Srbije u Lozani" može da znači samo još jedan potez kojim se Kosovo "gura u ruke Albanije".
( Tanjug )