Psiholozi objašnjavaju: Zašto su nam ljubimci kao djeca

Kako su neki vlasnici u stanju da bezdušno ostave psa na ulici? Zašto se žene više vezuju za ljubimce od muškaraca? Da li su ljubitelji pasa savjesniji od drugih? Psihologija ima odgovor.

Lično iskustvo i brojne anegdote dokazuju koliko jaka može biti povezanost i ljubav između čovjeka i psa. Doživljavamo ih kao članove porodice, vodimo računa o njihovom zdravlju, izgledu, ishrani, kupujemo im poklone, pa čak i slavimo rođendane, piše sajt magazin Pas.

Gubitak našeg vjernog prijatelja može toliko da nas poremeti da nismo u stanju da nastavimo sa svakodnevnim životom. Pa opet, nisu svi vlasnici dobri vlasnici. Svjedoci smo da milioni pasa, pa i drugih ljubimaca, bivaju ostavljeni na ulici ili u azilu iz različitih razloga, najčešće zato što ne ispune očekivanja ili ne odgovaraju nečijem stilu života. Da li postoje neke karakteristike vlasnika ili specifične crte ličnosti, koje mogu da nam objasne ove razlike u stepenu vezanosti za ljubimce?

Afektivno vezivanje – Psiholozi vjeruju da odnos čovjeka i psa može biti toliko jak da ga možemo nazvati afektivnom vezanošću. Teorija o afektivnom vezivanju prvobitno se odnosila na odnos majke i djeteta, koji se formira u najranijem djetinjstvu. Bebe imaju urođenu potrebu da budu u blizini staratelja i s njim razvijaju jaku povezanost. Ukoliko se majka recimo odmakne od bebe, ona počinje dramatično da plače kao znak stresa. Čim se majka vrati, beba se oporavi i ponovo se povezuje s njom. Staratelj koji je osjetljiv i adekvatno odgovara na bebine potrebe, postaje sigurna baza koja pruža osjećaj sigurnosti i samopouzdanja za istraživanje svijeta oko sebe, jer je beba sigurna da će staratelj uvek biti tu kad joj bude potreban.

Ova teorija je kasnije proširena i od nje je napravljen model vezivanja koji počiva na dvije dimenzije. Dimenzija izbjegavanja određuje koliko druge ljude procjenjujemo kao iskrene, pouzdane i kao mogući izvor podrške. Dimenzija anksioznosti određuje kako vidimo sebe, odnosno da li vjerujemo da smo vrijedni ljubavi i podrške. U zavisnosti od toga da li se kotiramo nisko ili visoke na ovim dimenzijama, težimo da formiramo siguran, plašljiv, odbacujući ili preokupirani stil vezivanja.

Psi kao naša sigurna baza i utočište – Postoje dokazi da figure za koje se vezujemo mogu biti i naši ljubimci. Iako ih češće poredimo s djetetom, nekad ispunjavaju određene emocionalne potrebe kao i roditelji.

Prija nam da su u blizini, veliki su izvor sigurnosti, kad smo uznemireni ili uplašeni obratimo se psu, radujemo se što će biti kod kuće da nas dočeka i pozdravi kad se vratimo. Tačnije, ispunjavaju sva četiri kriterijuma potrebna za formiranje afektivne vezanosti:

1) održavamo bliske odnose s njima i želimo da budu blizu posebno kad smo pod stresom;

2) predstavljaju sigurno utočište jer u njima vidimo emocionalnu podršku, utjehu i ohrabrenje;

3) predstavljaju sigurnu bazu pružajući osjećaj sigurnosti i samopouzdanja;

4) anksiozni smo i tužni kad smo odvojeni od njih. Primjenjeno na pse, navedena dimenzija izbjegavanja odnosi se na to koliko se osjećamo prijatno ukoliko smo fizički ili emocionalni bliski sa psom, dok dimenzija anksioznosti opisuje do koje mjere brinemo da bi nešto loše moglo da mu se desi, da li imamo jaku želju za bliskošću i da li ponekad posumnjamo da li je i on vezan za nas koliko i mi za njega.

Kao potvrdu da pas može biti sigurna baza i utočište, jedno istraživanje je dokazalo da samo njegovo prisustvo, bilo u mislima ili fizički, povećava broj životnih ciljeva vlasnika i samopouzdanje da će ih dostići, a takođe i smanjuje krvni pritisak tokom obavljanja stresnih zadataka.

Dužina posjedovanja psa utiče na jačinu povezanosti, a izgleda da se žene generalno više i lakše vezuju od muškaraca. Takođe, nivo vezanosti se pojačava tokom „sindroma praznog gnezda”, odnosno kad djeca napuste roditeljsku kuću, kao i na samom početku braka, dok se vezanost smanjuje prilikom rođenja djeteta. Pretpostavka je da oni vlasnici koji napuste psa, u stvari nikad nisu uspjeli da ostvare ovakvu vrstu vezanosti za njega.

Da li je vlasnik sigurna baza za psa? – Ako za vlasnika možemo da kažemo da se afektivno vezuje za psa, da li važi i obrnuto? Da li smo našem psu sigurna baza i utočište? Kako bi odgovorili na ovo pitanje, istraživači su koristili prilagođenu verziju tehnike po imenu „strana situacija”. Ovu tehniku je razvila Meri Ejnsvort kao način da proceni stil afektivnog vezivanja djece za roditelja odnosno staratelja. Prema strogom protokolu, beba se izlaže kratkim stresnim epizodama tokom kojih se susreće sa strancem u prisustvu ili odsustvu roditelja. Stil vezivanja određuje se u odnosu na to kako beba reaguje pri ponovnom susretu s roditeljem.

Primjena „strane situacije” na psima dokazala je da pokazuju vezanost za vlasnike kao i deca. Otkucaji srca im se povećavaju kad se približava prijeteće strano lice, posebno kad je vlasnik odsutan.

Stres je uopšte bio prisutan kad god je vlasnik napustio prostoriju, a kad bi se vratio, prema njemu su pokazivali povećanu društvenost. Više su se igrali i istraživali prostoriju u prisustvu vlasnika, što je siguran dokaz da ima efekat sigurne baze, kao roditelj za dijete. Doduše, postojale su individualne razlike u odnosu na reakciju na stranca. Neki psi su bili zainteresovani za njega, drugi su ga se plašili.

Takvi rezultati su bili neizbježni, jer pas koji je društven obično se raduje kad vidi čak i njemu stranu osobu, zato što su i inače skloni da se interesuju za nove objekte, piše magazin Pas.

Jedni drugima pružamo podršku u stresnim situacijama, utjehu, razumijevanje, pomoć i zaštitu. Samim tim se bolje i zdravije nosimo sa životom. Psi nikada ne gube potrebu da nam budu blizu, i ako nam je važno da od njih stvorimo društvena, hrabra i sigurna bića, kao i u slučaju djece, moramo im obezbjediti konstantnu ljubav, biti dostupni i osjetljivi na njihove potrebe.

( Vijesti online )